U ciljnoj ravnini pljuštale su čestitke sa svih strana, a Ante Kostelić ponavljao je:
– Ovo je za jednu obitelj sasvim pristojno.
Mislio je Gips na devetu medalju obitelji Kostelić, odnosno treće sinovo olimpijsko srebro. Nimalo ne žali za nedosegnutim zlatom.
– Ja sam nekako bio miran kada sam vidio kako Ivica vozi. Da će uzeti medalju bio sam siguran kada je kao četvrti iz prve vožnje prvi ušao u cilj. Znao sam da od preostale trojice neće svi biti brži od Ivice. Osnovno je bilo pobijediti Myhrera jer taj se strašno spustio. On je baš i riskirao. On je imao najbolje vrijeme drugog laufa. Vidiš kako to pobjegne, 16 stotinki. Na to se stvarno ništa ne može reći. Čak ni primisao da je zlato tako, tako blizu. Da, znam da će ga sada zvati srebrni, no biti i srebrni na Igrama golem je uspjeh.
Za zlato je Ivica trebao da se Razzoli negdje zaplete, da zakači vrata ili padne.
– Razzoli se popiknuo dva puta, no njemu je odgovarala staza, a nama je puno nedostajalo što nije bilo onog prvog dijela. To je šest vrata, pet sekundi. To je golema razlika jer je taj dio strm, no onda bi to odgovaralo Raichu.
Vedran Pavlek jedva je disao od uzbuđenja.
– Iza nas je puno takvih utrka, no ova je bila posebna. Ivica još nije imao olimpijsko zlato i zato sam bio toliko napet. No, ovo je srebro zlatnog sjaja, vredniji rezultat od srebra u superkombinaciji. Da je staza bila duža dvoja, troja vrata, Ivica bi uzeo zlato – kazao je Pavlek.
Bravo Kostelići! Za jednu obitelj više nego pristojno! Bravo tata Gips, genije Alpskog skijanja! Gdje su sada oni nadri novinari, koji su kritizirali i omalovažavali njegov način treniranja svoje djece?