Odbojkaški kamp Volley & Fun, namijenjen djeci od 7 do 14 godina, koji će se održati od 31. kolovoza do 4. rujna 2026. u Osnovnoj školi Kajzerica u Zagrebu. Kamp traje svakoga dana od 9 do 16 sati, a organiziraju ga profesionalni odbojkaši s reprezentativnim i internacionalnim iskustvom. Program vode vrhunski treneri, reprezentativci i igrači Superlige, s ciljem da svoje znanje i iskustvo prenesu novim generacijama odbojkašica i odbojkaša. Jedan od njih je Fran Peterlin.
- Budući da na kampu raspolažemo s tri terena, polaznike možemo podijeliti prema njihovim odbojkaškim sposobnostima. Na taj način svako dijete trenira i igra s vršnjacima slične razine znanja, što nam omogućuje da trening prilagodimo njihovim mogućnostima i potrebama. Kod početnika nam je najvažnije da nauče osnovne elemente odbojke, ali i da dožive one male trenutke koji su im u početku jako veliki – osvajanje prvog poena, prebacivanje prvog servisa preko mreže, prvi uspješan prijem ili dodavanje „čekićem“ partneru. To su stvari koje djeci daju osjećaj napretka i dodatnu motivaciju. Kod naprednijih igrača cilj je dodatno unaprijediti tehničke i taktičke elemente, ali i upoznati ih s nekim novim stvarima koje možda još nisu imali priliku učiti. Međutim, bez obzira na razinu znanja, želimo da svako dijete s kampa ode s osjećajem da je nešto naučilo, da je napravilo korak naprijed, steklo nova prijateljstva i, najvažnije, da se dobro zabavilo.
Koliko je djeci danas, uz sve više vremena provedenog pred ekranima, potrebno upravo ovakvo okruženje – sport, kretanje, druženje i timski rad?
- Mislim da im je takvo okruženje danas potrebno više nego ikad. Djeca provode sve više vremena pred ekranima i zato je važno stvoriti prostor u kojem će se kretati, družiti, razgovarati i učiti funkcionirati kao dio ekipe. Na kampu, primjerice, ne dopuštamo korištenje mobitela u dvorani. Djeca ih mogu koristiti tijekom ručka kako bi se javila roditeljima, a nakon toga ih ponovno spremaju. Kada krenu aktivnosti u učionici, mobiteli također nisu dio programa. Želimo da fokus bude na djeci, njihovom druženju i međusobnom povezivanju. Mislim da je jedna od najvećih vrijednosti ovakvog kampa upravo to što djeca nakon nekoliko dana više ne razmišljaju o mobitelu. Imaju trening, utakmicu, prijatelje, aktivnosti i stalno se nešto događa. Uče kako provesti vrijeme kvalitetno bez ekrana, a da im pritom uopće ne nedostaje.
Organizirate sa suigračem Hrvojem Zelenikom već treću godinu zaredom odbojkaške kampove za djecu Volley&Fun. U čemu je tajna uspjeha i popularnosti kampova za koje se mjesta popunjavaju mjesecima unaprijed?
- Ne znam postoji li jedna konkretna tajna. Vjerujem da je razlog prije svega osjećaj koji djeca dožive na kampu. Želimo da se osjećaju dobrodošlo, da uživaju u odbojci, ali i da se izvan terena osjećaju kao dio jedne velike ekipe. Organizirali smo već šest kampova i posebno nam je drago što nam se djeca vraćaju iz godine u godinu. Neki su bili na baš svakom kampu od samog početka. To nam je možda i najveća potvrda da radimo nešto dobro. Kada dijete želi ponovno doći, dovede prijatelja ili roditelju kaže da jedva čeka sljedeći kamp, onda znamo da smo uspjeli. Naravno, trudimo se svake godine nešto unaprijediti i ponuditi djeci nešto novo, ali pritom želimo zadržati ono najvažnije – dobru atmosferu, kvalitetan rad i puno zabave.
Osnovali ste i OK Virtus. Gdje djelujete i koji su vam planovi za 2026./2027.? Možda neka natjecateljska liga?
- Nakon kampa prošle godine u rujnu dobili smo dosta upita roditelja o tome gdje djeca mogu kod nas trenirati tijekom cijele godine. U tom trenutku još nismo ni razmišljali o osnivanju kluba, ali stvari su se nekako prirodno posložile. Nenadano smo dobili termine za treninge u novootvorenoj Osnovnoj školi Fran Galović i krenuli prilično spontano. Do kraja školske godine pokrenuli smo treninge i u OŠ Lučko, OŠ Klinča Sela i OŠ Ljubo Babić. Ove godine planiramo krenuti s treninzima i u još nekoliko škola. Cilj OK Virtusa je razvijati mlade igrače, učiti djecu igrati odbojku i što više djece privući ovom sportu. Želimo raditi kvalitetno i stvoriti dobre temelje za njihov razvoj, a onda ćemo vidjeti gdje će nas sve to dovesti. Naravno, dugoročno nam je želja i uključiti se u natjecanja, ali ne želimo preskakati korake. Najvažnije nam je da klub raste zajedno s djecom.
Što djeca kroz odbojku mogu naučiti, a da nije samo vezano uz sport? I prošli ste put od mladog igrača do reprezentativca i profesionalnog sportaša. Kada danas pogledate unatrag, što biste voljeli da je netko vama rekao kada ste tek počinjali?
- Djeca kroz odbojku, ali i kroz sport općenito, mogu dobiti jako puno stvari koje će im koristiti cijeli život. Uče poniznost, marljivost, upornost, odgovornost, timski duh, poštivanje autoriteta, ali i kako rješavati probleme i nositi se s pobjedama i porazima.Kada govorimo o savjetima za mlade sportaše, posebno mi je drago što ste to pitali jer smo ove godine na kampu pripremili i poseban program za starije polaznike. Osim naprednijih odbojkaških sadržaja, želimo im omogućiti da čuju i stvarnu sportsku priču profesionalnog odbojkaša.Važno mi je da djeca vide kako zapravo izgleda život profesionalnog sportaša – kako izgleda razvoj igrača, koliko je potrebno trenirati, što znači odricanje, kako izgleda suočavanje s ozljedama, konkurencijom, pritiskom i neuspjesima. Mislim da je mladim sportašima puno vrijednije čuti stvarno iskustvo nekoga tko je taj put prošao nego samo dobiti klasičan savjet da „trebaju puno trenirati“.
Koliko vam vlastito igračko iskustvo pomaže u radu s djecom i što im možete prenijeti upravo zato što ste prošli put profesionalnog sportaša?
- Donosi im puno. Tijekom karijere prošao sam velik broj trenera i imao priliku upoznati različite odbojkaške filozofije, načine rada i pristupe igračima. Svaki trener od kojeg sam učio ostavio je neki trag i danas sve to iskustvo mogu spojiti i pokušati mladom igraču ponuditi jednostavniji odgovor na problem s kojim se susreće. Osim same tehnike i taktike, mogu im prenijeti i iskustvo stvari koje se ne mogu naučiti samo iz knjige ili na treningu – kako se ponašati kada ne ide, kako reagirati kada nisi u prvoj postavi, kako prihvatiti kritiku, kako raditi kada ti se ne da i kako ostati motiviran kada rezultat ne dođe odmah. Mislim da je upravo to prednost iskustva profesionalnog igrača – neke stvari sam morao naučiti na teži način i volio bih mladim igračima taj put barem malo olakšati.
Završili ste i FIVB Coaches Course Level 2. Koliko vas danas privlači trenerski posao i vidite li se dugoročno u tom smjeru?
- FIVB trenerski tečaj Level 2 završio sam 2025. godine na Tajlandu i to mi je bilo jako dobro i vrijedno iskustvo. Upoznao sam puno trenera iz različitih dijelova svijeta, razmijenio iskustva s njima i dobio priliku vidjeti kako ljudi iz različitih odbojkaških kultura pristupaju treningu i razvoju igrača. Sviđa mi se rad s mladima i trenutno se ne vidim kao trener seniorske ekipe. Najviše uživam upravo u radu s djecom, pogotovo s najmlađima, jer kod njih možete vidjeti napredak iz treninga u trening. Kada dijete koje je na početku došlo bez ikakvog iskustva nakon nekog vremena napravi nešto što mu prije nije uspijevalo, to je stvarno lijep osjećaj.
Ne znam gdje će me trenerski put odvesti, ali sigurno želim nastaviti učiti i razvijati se u tom smjeru.
Kada biste morali birati između toga da budete trener koji stvara vrhunske igrače i trenera koji stvara djecu koja zavole sport za cijeli život – što biste odabrali?
- Definitivno ovo drugo. Mislim da je to dugoročno puno vrijednije za život djece. Ako iz sporta izađu kao vrhunski igrači, a pritom zavole sport, nauče raditi, surađivati, poštivati druge i nositi se s problemima, onda smo napravili puno više od stvaranja dobrog odbojkaša. Na svakom treningu pokušavam, osim odbojkaških stvari, djeci osvijestiti i vrijednosti koje sport daje. Jedna od stvari koje često napravimo na kraju treninga jest da ih sve posjednem na pod i kažem da svatko za osobu koja sjedi desno od njega kaže jednu pozitivnu stvar koju je toga dana primijetio kod nje na treningu. Tek tada vidite koliko djeca mogu biti pozitivna i koliko dobro mogu analizirati sebe i druge kada ih usmjerite u pozitivnom smjeru. A najvrjednije je vidjeti kako osoba o kojoj se govori doživljava te riječi i koliko joj to znači. Ako kroz sport uspijemo pomoći djetetu da postane bolja osoba, mislim da smo napravili puno više nego da smo ga samo naučili dobro igrati odbojku.
I dalje ste aktivni igrač u hrvatskoj Superligi. Što vam danas znači igrati na najvišoj razini hrvatske odbojke i koliko se vaš pogled na profesionalni sport promijenio kroz godine?
- Kada sam se nakon inozemne karijere vratio u Hrvatsku, odabrao sam klub koji mi odgovara za ovaj dio karijere. Uživam igrati, tijelo me još uvijek dobro služi i nemam nekih većih problema s ozljedama, a uz to sam u kompetitivnoj ekipi koja se svake godine bori za ulazak među četiri najbolje momčadi u Hrvatskoj. Pogled na profesionalni sport mi se kroz godine zapravo nije puno promijenio. I dalje mislim da je za postizanje vrhunskog rezultata potrebno puno odricanja, upornosti i rada. Talent je važan, ali bez svakodnevnog truda teško je napraviti ozbiljan rezultat. Možda danas neke stvari gledam s malo više iskustva i perspektive, ali princip je isti – ako ste spremni raditi i dovoljno dugo biti uporni, rezultat će u većoj ili manjoj mjeri sigurno doći.
Kakva je danas hrvatska Superliga iz perspektive igrača? Imamo li dovoljno mladih igrača koji mogu napraviti iskorak prema reprezentaciji i međunarodnoj odbojci?
- Mislim da imamo dovoljno mladih igrača i igračica koji mogu igrati na vrlo visokoj razini. Posebno vidim potencijal među mladim odbojkašicama koje već sada mogu biti dio standardnih postava superligaških ekipa. Ono što vidim kao problem jest da im se ponekad daje premalo prilike, najčešće zbog rezultata. Razumijem da je rezultat važan za funkcioniranje i financiranje kluba i da treneri imaju svoj pritisak, ali mislim da ponekad prebrzo tražimo rješenje izvana. Događa se da klub dovede stranog igrača ili igračicu koji su po kvaliteti na istoj razini kao domaći mladi igrač, ali prednost ipak dobije stranac samo zato što je stranac. Mislim da ne trebamo uvijek misliti da je susjedova trava zelenija. Ako mladom domaćem igraču damo priliku, moramo biti spremni prihvatiti i poneku pogrešku na tom putu. Bez toga nema razvoja.
Što mislite da hrvatskoj odbojci trenutno najviše nedostaje kako bi mladi igrači imali još bolje uvjete za razvoj?
- Mislim da nam prije svega treba još više sustavnog i kvalitetnog rada s mladima. Imamo talent, ali talent sam po sebi nije dovoljan. Potrebno je stvoriti sustav u kojem će dijete od prvog kontakta s odbojkom pa sve do seniorske razine imati kvalitetne uvjete za razvoj. Također mislim da bi trebalo još više povezivati klubove, škole i trenere. Ako dijete trenira u klubu, ide u školu i paralelno ima još neke aktivnosti, svi koji sudjeluju u njegovom razvoju trebali bi imati zajednički cilj. I ono što sam već spomenuo – mladima treba dati priliku. Ne možemo očekivati da će nam se pojaviti vrhunski reprezentativci ako mladim igračima godinama ne dajemo dovoljno prostora da igraju, griješe i kroz te greške napreduju.
Kakvi su vaši osobni planovi za sljedećih nekoliko godina – vidite li se više na terenu, uz teren kao trener ili biste voljeli spojiti oba svijeta?
- Trenutno bih volio spojiti oba svijeta. Još uvijek uživam igrati i dok god mogu igrati na dobroj razini i dok me tijelo služi, volio bih biti na terenu. Istovremeno me sve više privlači rad s mladima i razvoj igrača, kroz kampove i kroz OK Virtus. Ne želim unaprijed zacrtati točan put. Trenutno mi je najvažnije nastaviti igrati, razvijati klub, raditi s djecom i učiti. Mislim da se stvari trebaju razvijati prirodno. Ako kroz nekoliko godina budem mogao spojiti iskustvo igrača, trenera i rada s mladima, mislim da bi to bila jako dobra kombinacija.
Otvori KEKS Pay
