Zagrebačka Gradska skupština u petak je donijela odluku da se preimenuju četiri ulice koje su, kako je rekao gradonačelnik Tomislav Tomašević, nazvane po osobama koje su bile povezane s NDH-ovim režimom. Puno se polemika na tu temu vodilo posljednjih tjedana, no za ovu kolumnu potpuno je nebitno jesu li u pravu vladajući ili oporba koja se oštro protivila. Preimenovanje ulica potaknulo nas je na razmišljanje zašto zagrebačka politička elita toliko malo drži do uglednih sportaša.
Na prste jedne ruke mogli bi se nabrojiti sportaši koji su posljednjih 30-ak godina dobili svoju ulicu u Zagrebu, a tek malo to je promijenila odluka od petka po kojoj je ulicu dobio Josip Kuže, legendarni trener, ali i dugogodišnji nogometaš Dinama. Uglavnom, po Josipu Kužeu zvat će se odsad ulica na Peščenici koja ima stotinjak metara.
Kuže je među navijačima Dinama kultni status stekao 13. svibnja 1990. kad se sa Zvonimirom Bobanom na maksimirskom travnjaku suprotstavio jugoslavenskoj miliciji uoči neodigrane utakmice s Crvenom zvezdom, a ostat će upamćen i po tome što nikada nije dao na Bad Blue Boyse te što je maksimirski klub uvijek zvao Dinamom, čak i u vrijeme Tuđmanove Croatije, kada je takav javan stav bio sve samo ne popularan.
Što se tiče Dinama, Kuže nije bio previše trofejan ni kao igrač ni kao trener, ali je zbog tog svog posebnog odnosa prema Dinamu i navijačima ulicu je zaslužio. No, onima koji odlučuju o imenovanju ulica postavljamo pitanje kako je moguće da sportske legende poput Zlatka Kranjčara i Miroslava Blaževića još nemaju svoju ulicu u Zagrebu? Od Ćirine smrti prošle su dvije i pol godine, pa to još može biti nekakvo opravdanje, no bez Cice ćemo uskoro biti već pet godina, a u Gradu još nitko shvatio da čovjek koji je živio Zagreb, Hrvatsku i Dinamo zaslužuje priznanje.
Kada je legendarni nogometaš George Best umro 2005., u njegovu Belfastu već su idući mjesec pokrenuli proceduru za imenovanjem ulice, no onda je tadašnji gradonačelnik prelomio: "George zaslužuje puno više, po njemu ćemo nazvati aerodrom u Belfastu!". I tako je Best, točno godinu dana nakon smrti, dobio "svoj" aerodrom. Legendarni Pele je pak već idući mjesec nakon smrti dobio ulicu u Rio de Janeiru, i to ne bilo kakvu već jednu od glavnih avenija koja prolazi uz slavnu Marakanu. U nekim zemljama, odnosno rodnim gradovima nazive ulicama daju čak i sportašima koji su živi, pa tako ulice već imaju Usain Bolt, Cristiano Ronaldo, Michael Schumacher, Marcelo Bielsa...
Kod nas pak ulice zaslužni sportaši ne dobivaju ni nakon smrti. Nevjerojatna je sramota grada Zagreba što Cico Kranjčar još nema ulicu! Jer Cico je čovjek koji je ljubav prema Zagrebu i Dinamu pokazivao baš na svakom koraku, na svakom druženju, on je živio Zagreb i purgerštinu. No, možda previše tražimo od Odbora za imenovanje ulica kojim predsjeda Ivana Kekin, jer ta političarka ne zna čak ni biografiju Josipa Kužea, pa je u objašnjenju zašto je baš on u petak dobio ulicu navela i to da je bio hrvatski izbornik! Iako on izbornik, naravno, nije bio nikada.
Za Cicu Kranjčara zato joj nećemo nabrajati sve trofeje koje je osvojio s Dinamom i koliku je važnost imao u kultnoj 1982., već ćemo joj poručiti da samo pogleda kultni video u kojem je Cico kod Željke Ogreste otpjevao "Za nikaj na svetu, ja menjal te ne bi, moj Zagreb, tak imam te rad". U toj pjesmi, koju pjeva suznih očiju i prepun emocija prema gradu koji je obožavao, najbolje će shvatiti kolika je sramota što Cico u svom gradu ulicu i dalje nema.
Otvori KEKS Pay
Čemu čuđenje pa to je kekin !