Na sjajno organizirani Grand-prix u Zagrebu, jedan je gostujući džudaš došao bez plavog kimona jer je bio uvjeren da mu neće trebati. A on mu je, kao prvom nositelju, mogao ustrebati jedino ako bi izgubio neku borbu pa bi se borio u repasaži. No, takvo što za junaka ove priče nije dolazilo u obzir.
- Nisam u Zagreb došao izgubiti - kazao je na pitanje organizatora gdje mu je plavi kimono.
Nepobjediv sedam godina
A taj nevjerojatan primjer samouvjerenosti je zapravo najveći džudaš današnjice Teddy Riner. Taj Francuz rođen u Gvadalupi, otočnoj državici u Južnokaripskom moru, nepobijeđen je od 2010. godine i tokijskog SP-a gdje ga je svladao Japanac Kamikawa.
A dotični “samuraj” je također bio u Zagrebu, no novi okršaj se nije dogodio jer je Kamikawa u polufinalu izgubio od mladog Austrijanca Hegyja. A taj momak krenuo je na Rinera vrlo ambiciozno, ali je vrlo brzo atraktivno bačen, što je bila Rinerova 138. uzastopna pobjeda. A unutar njih su i sve one pobjede koje su ga dovele od petog do devetog naslova svjetskog prvaka odnosno do OI zlata u Londonu i Riju.
S obzirom na sedam godina nepobjedivosti, i 10 godina da ga nitko nije uspio baciti, Riner gotovo da se i ne sjeća poraza.
- Tako nekako. Pomisao na poraz jednostavno tjeram iz glave.
Kakav je osjećaj biti meta svim suparnicima, kojima bi pobjeda nad njim bila veći trofej nego medalja na velikom natjecanju?
- Nemam s time problema jer je to dobro i za mene, čini me motiviranim u treningu. Inače, ljudi su već počeli relativizirati sve moje pobjede i medalje govoreći da nemam pravog protivnika.
Je li tome doista tako ili je Teddy Bear (kako ga zovu zbog njegove dobroćudnosti) zapravo Superman svog sporta, borac koji je uz 204 centimetra visine i 135 kg od Boga dobio i nadljudsku snagu i okretnost? Pitali smo to prof. dr. Hrvoja Sertića, nositelja predmeta džudo na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu.
- To je spoj njegove antropometrije, iznimne motorike i vrhunske istreniranosti. On u uvodnim borbama nimalo ne riskira i bori se tek toliko da izbori bilo kakvu pobjedu, ako je moguće i na kazne jer je i veliki taktičar. No, u finalu smo vidjeli divno bacanje za ipon, pri čemu je imao odličnu kontrolu zahvata jer je u završnom dijelu bacanja okrenuo protivnika da padne na obje lopatice, što znači kraj borbe. To kojom je brzinom izveo to bacanja govori i o iznimnoj koordinaciji, brzini, snazi, ravnoteži, fleksibilnosti i preciznosti pa bi s takvim osobinama vjerojatno bio uspješan i u mnogim drugim sportovima.
Moj idol je Ronaldinho
Riner bi vjerojatno bio uspješan u bilo kojem od sportova ojima se kao dječak bavio, a to su bili nogomet, košarka i tenis.
- Kada sam imao 13-14 godina morao sam se odlučiti. Trenirao sam tada i nogomet i džudo i u oba sam sporta već dosegnuo zavidnu razinu, no izabrao sam džudo. To je pojedinačni sport u kojem sam ja odgovoran za sve, pa tako i za pogreške koje bi me odvele do poraza. U nogometu bismo gubili i kada bih ja dao sve od sebe, a to sam teško podnosio. Sudeći po mojim rezultatima, očito je da sam donio jako dobru odluku.
To mu se mora priznati, a on priznaje da je još jako vezan uz nogomet i da u tom svijetu ima jako dobre prijatelje.
- Sportski idol mi je Ronaldinho. Sjećam ga se još iz vremena kada je igrao za PSG. Obožavao sam ga ne samo zbog superiorne tehnike nego i zbog osmijeha s kojim je igrao. Bio sam njegov veliki ljubitelj. Volio sam gledati i Thieryja Henryja s kojim sam takav prijatelj da ga zovem bratom, a znam se jako dobro i za Zinedineom Zidaneom. Od aktivnih nogometaša prijatelj mi je i francuski reprezentativac Mamadou Sakho.
S obzirom na to da je i sam ove godine prešao iz svog dosadašnjeg kluba (Levallois) u PSG, vezano uz taj klub ima i veliku želju.
- Poznajem Neymara i jako mi je drago da sada branimo boje istoga kluba. Izazov će mi ove sezone biti da barem jednom treniram s nogometašima PSG-a, da se nađem oči u oči s Neymarom.
No, to se neće dogoditi prije Svjetskog prvenstva u otvorenoj kategoriji koje će se u studenome održati u marokanskom gradu Marrakechu.
- U Zagreb sam došao jer me uz ovaj grad vežu i uspomene, kao što je prvi nastup na nekom juniorskom natjecanju, a bilo je to 2005. kada sam bio treći na EP-u. No, ovdje sam i da bih se pripremio za SP jer deseti naslov svjetskog prvaka jako dobro zvuči kao brojka.
Nekako ne sumnjamo da će se i iz Marakeša vratiti sa zlatom.
- Nitko ga neće pobijediti. On će otići svojom voljom, prije no što ga sustignu godine - ističe pobjednica zagrebačkog turnira, BiH džudašica Larisa Cerić.
