Meštrović će se sad sasvim posvetiti poslu koji mu je i bio u fokusu posljednjih godina, a to je gradnja nogometnog grada na Pampasu vrijednog više od 40 milijuna eura koji osim jedinog potpuno natkrivenog stadiona u Hrvatskoj, s 13.000 mjesta, podrazumijeva i kamp sa sedam terena.
Iz Meštrovićeve perspektive završetak projekta bit će najveća pobjeda, jer poručio je:
– Mogli smo 50 milijuna € uložiti u momčad i sigurno bi u tri godine trofej došao, ali stadion je trofej veći od svih trofeja koji se mogu osvojiti u Hrvatskoj.
Stadion i kamp bit će vrhunac njegova boravka u Osijeku iako činu otvaranja neće svjedočiti kao predsjednik kluba.
Osijek više nije ni nalik klub kakav je bio prije nešto više od četiri godine. U tu jednu rečenicu stane opis “olimpijskog ciklusa” Ivana Meštrovića (41) na mjestu predsjednika Osijeka s kojeg je nedavno odstupio.
Kada su u veljači 2016. najbogatiji Mađar Lőrinc Mészáros, inače intimus mađarskog premijera Viktora Orbána, i osječki poduzetnik Meštrović postali vlasnici slavonskog nogometnog ponosa, klub je bio na aparatima.
Iz današnje perspektive, godine agonije kroz koje je najveći slavonski nogometni kolektiv prolazio čine se kao ružan san.
Klub je bio na izdisaju, plesao na rubu ispadanja iz lige, na korak do stečaja. Novi vlasnici podigli su Osijek na svim razinama, spasili ga od gašenja i vratili na nogometnu kartu.
Samo to bilo bi dovoljno da četiri godine Ivana Meštrovića na čelu kluba dobiju pozitivnu ocjenu. A napravljeno je puno više.
Bočkaju uzeo 1,5 milijuna kn
Vrijeme odnedavno bivšeg predsjednika kluba koji se na vlastiti zahtjev povukao iz prvih redova i posvetio isključivo završetku novog stadiona, koji će biti simbol Osijekova nogometnog preporoda, bilo je jedno od najupečatljivijih u klupskoj povijesti.
U Gradskom vrtu je napokon uspostavljen sustav, uključujući i transfere. Osijek nije upao u zamku u koju su upadali mnogi želeći rezultat preko noći, pojačanja nisu dovođena neplanski i masovno, nije se stvarala gužva u svlačionici.
U Meštrovićevo vrijeme Osijek je postao ozbiljan igrač na nogometnom tržištu.
U posljednje dvije godine klub je od odlaznih transfera uprihodio sjajnih 18 milijuna eura. Do dolaska novih vlasnika klub je dogovorio samo tri milijunska transfera, a nakon preuzimanja kluba već ih je sedam. A svaki je iznosom nadmašio onaj prethodni.
Prvi milijun donio je Andrej Lukić transferom u portugalsku Bragu, potom je Mateo Barać završio u bečkom Rapidu za 1,3 milijuna eura, u škotskog velikana Glasgow Rangers transferirani su Borna Barišić (2,45 milijuna eura) i Eros Grezda (2,7 milijuna).
Reprezentativac BiH Haris Hajradinović prodan je u turski klub Kasimpaşu za 2,5, a Robert Mudražija u danski Kopenhagen za 2,7 milijuna eura, obojica uz udio u budućem transferu.
Vrhunac je bio transfer Boška Šutala u Atalantu za rekordnih pet milijuna eura uz potencijalnu zaradu od još nekoliko milijuna na njegovu idućem transferu.
Mirko Marić, kada dođe vrijeme za njegovu prodaju, izvjesno je, nadmašit će taj iznos. Istodobno, financijska snaga omogućila je Osijeku plaćanje izdašnih odšteta poput 1,3 milijuna eura za transfer Antonija Mancea prošlo ljeto.
U Meštrovićevo vrijeme u Gradskom vrtu struka je prestala biti potrošna roba, prvi čovjek kluba uvijek je čvrsto stajao iza trenera i na sebe primao udare.
U Osijeku trenerima iznad glave ne visi mač i ne strahuju što će se dogoditi poslije prvog poraza. Dokaz? U posljednje četiri i pol godine u Gradskom vrtu ni jedan trener nije dobio otkaz! Zoran Zekić i Dino Skender nisu napustili Osijek odlukom uprave, već vlastitom voljom.
– Za mene je provincijski mentalitet rezati mačem – objasnio je donedavni prvi čovjek kluba svoju filozofiju.
Iako je “pokrenuo grad”, kako je i najavio, Meštrovićeve četiri godine nisu bile idealne. Imao je pogrešaka, ali one će se brzo zaboraviti.
Uostalom, nitko nije savršen. Imao je nekoliko šerifovskih ispada kada je nogometašima Osijeka prijetio novčanim sankcijama poslije niza loših igara.
Navijači mu nisu to zamjerili, ali jesu nešto drugo. Tribine Gradskog vrta, odnosno navijačka jezgra, nisu blagonaklono gledale na njegov prijateljski odnos sa Zdravkom Mamićem koji je bio prisniji nego što bi, po mišljenju navijača, trebao biti.
Zajednička fotografija s dresom Osijeka na čijoj je poleđini bilo ispisano “Maminho” u rujnu 2016. izazvala je reakciju Kohorte.
“U trenucima kada su godinama mučeni navijači Osijeka napokon počeli uživati u rezultatskom uspjehu, ljudi u klubu nisu uspjeli. Sveti dres s isprintanim “Maminho” odlučili su pokloniti osumnjičeniku za najteža kaznena djela, osobi koja je simbol svega lošega u hrvatskom nogometu i društvu…”, poručila je Kohorta.
Za Meštrovića, pak, u tom činu nije bilo ništa sporno, kao oblik promocije poklanjao je dresove Osijeka čelnicima svih klubova protiv kojih su bijelo-plavi igrali, no natpis “Maminho” na dresu ipak je bio previše.
Ni pola godine kasnije Zdravku Mamiću počelo je suđenje zbog izvlačenja oko 116 milijuna kuna iz Dinama, za što je kasnije osuđen na šest i pol godina zatvora.
Meštrović se nije najbolje snašao ni u slučaju Bočkaj. Nakon incidenta “Pere Bombardera” kada se pod utjecajem alkohola automobilom zabio u benzinsku crpku, predsjednik Osijeka nediplomatskim se rječnikom obračunao s nogometašem kojem je javno poručio da za njega više nema mjesta u klubu.
– Mi nismo odgojna ustanova, a ni ustanova za liječenje ovisnosti. On je prošle godine plaćen milijun i pol kuna, što je peterostruka plaća hrvatskog premijera, i takvo ponašanje zaslužuje samo osudu – rekao je predsjednik.
Bočkaj je povučen iz momčadi, prozvan “izdajnikom”, za njega su vrata Gradskog vrta bila zaključana, a Meštrović je tada najavio čak i podnošenje tužbe.
Povlačenje iz momčadi jednog od ključnih igrača utjecalo je na momčad pa je nanizala nekoliko loših rezultata, što je za posljedicu imalo odlazak dotadašnjeg trenera Zorana Zekića.
No, mjesec i pol kasnije Meštrović je smekšao isključivi stav i na traženje novog trenera Dine Skendera pristao je pomilovati Bočkaja.
Skender je bio sporan
A baš je Skender bio uzrok nepovjerenja navijača spram prvog čovjeka kluba. Mladi trener koji je do tada vodio B-momčad Osijeka u 2. HNL hijerarhijski je bio prvi u redu da preuzme prazno mjesto nakon Zekićeva odlaska.
Ne može mu se ni osporiti da nije dobro radio posao – promovirao je plejadu mladih igrača koje je vodio u drugoj momčadi, a koji su danas nositelji igre bijelo-plavih poput Žapera, Talysa i Pilja, ali rezultat ga nije mazio.
Navijačima je, pak, bilo sporno što je Skender, odnosno njegov brat Marin koji je glavni skaut Osijeka, kumski povezan s Meštrovićem.
Iako Skender nije izgubio ni jedan derbi, njegov boravak na klupi Osijeka bio je opterećen tim kumstvom koje je navijačima bilo crvena krpa poslije svakog slabijeg rezultata.
Pod takvim pritiskom, mladi je trener odstupio nakon četvrt sezone, odnosno tri utakmice bez pobjede.
Naravno, minus Meštrovićeva mandata je izostanak velikog rezultata, pogotovo trofeja, kojima Osijek nije došao ništa bliže. Nastupi u Europi su, doduše, postali standard, što je i očekivano s obzirom na klupski proračun od desetak milijuna eura godišnje, a u kvalifikacijama za Europsku ligu znali su padati i velikani.
Dvije mitske pobjede nad slavnim PSV-om ostat će zauvijek zabilježene u povijesti. Izostanak rezultatskog iskoraka u HNL-u je vjerojatno i razlog zašto je dijelom splasnula navijačka euforija kakva je zavladala nakon što su novi vlasnici preuzeli klub.
Taj cilj u idućem ciklusu treba ostvariti Meštrovićev nasljednik Ferenc Sakalj.
>> Samo još tri osobe na svijetu znaju što i ovaj Hrvat, pogledajte kako to radi!
