Klara Andrijašević (19) tek tri godine trenira atletiku i već je u vrhu na domaćoj sceni kada je riječ o utrkama na 1500 metara. Na nedavnom prvenstvu Hrvatske bila je prva na 1500 i treća na 3000 metara. Njezin osobni rekord na 1500 metara je 4:27,45 što je još prilično daleko od hrvatskog rekorda iz 1987. godine kada je Slobodanka Čolović trčala 4:09,14 minuta.
Bakina sestra olimpijka
– Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da ću jednog dana istrčati novi hrvatski rekord na 1500 m, on ima posebnu veličinu, što se vidi po tome da ga nitko nije uspio srušiti u posljednje 33 godine. Zanimljivo je da srednjoprugašice postižu najbolje rezultate s 27-28 godina. Dakle, imam još dovoljno vremena za rušenje rekorda i postizanje novih vrhunskih rezultata – kaže Klara.
Dolazi iz sportske obitelji. Otac Tonći trenirao je rukomet i karate.
– Kao obitelj provodili smo dosta vremena u prirodi, često smo se vozili na biciklima ili rolama. Brat Marko trenirao je veslanje i postao je viceprvak Hrvatske. No, kako je u Zagrebu upisao FER, odlučio se posvetiti školovanju te se sada rekreativno bavi boksom i trčanjem. I baka Emilija bila je sportašica, a njezina sestra bila je poznata atletičarka i višestruka prvakinja Jugoslavije – kaže Klara.
Bakina sestra je Đurđa Šišul Rajher koja se bavila istim disciplinama (1500 m i 3000 m) kojima se sada Klara bavi. Nastupala je na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. i Montrealu 1976.
– Na Svjetskom prvenstvu trčala je 3000 metara zapreke. I vodila je cijelu utrku, smiješila joj se zlatna medalja, a onda je pala na posljednjoj vodenoj prepreci i slomila kost na nozi. No nije odustala. Šepajući je stigla četvrta na cilj. Donedavno je bila predsjednica Atletskog saveza Bosne i Hercegovine – otkriva nam Klara.
Zanimljivo je da je Klara trebala napraviti možda i još veću karijeru, ali u jednom drugom sportu.
– Da, u početku sam trenirala rukomet. Bila sam prilično dobra pa sam sa samo 14 godina debitirala za seniorski sastav – veli Klara.
Igrala je za Makarsku i već je tada kucala na vrata kadetske reprezentacije. Ali jedna utakmica sve je promijenila...
– Na toj utakmici protiv Sinja trčala sam u kontru gdje me “sačekala” jedna starija igračica i potegla za rame te ga skroz potrgala. Naravno, ja sam nastavila igrati s takvim ramenom, koje mi je nakon toga ispalo još četiri puta. Igrala sam sve dok situacija nije bila toliko alarmantna da sam morala hitno na operaciju – govori Makaranka.
Zar vas nije boljelo?
– Da, ali takvih je ozljeda u rukometu jako puno pa sam mislila da nije ništa ozbiljno. Da sam barem odmah išla to snimiti, možda bih nastavila s rukometom. Tek kad je bol bila nesnosna, otišla sam u bolnicu Sv. Katarina. Kada su liječnici vidjeli snimku, u čudu su stajali i ispitivali “kako si uopće šutirala s takvim ramenom”. U ramenu su potpuno stradali ligamenti, labrum je bio presječen na pola i slomile su se dvije košćice koje drže čašicu ramena. Još uvijek u ruci imam dvije šipke koje su mi ugradili – kaže Klara.
Nakon tako teške ozljede nije odustajala od sporta. Za vrijeme oporavka od operacije počela je trenirati atletiku.
Ne idem nikamo iz Makarske
– Talent za atletiku primijetio je Stjepko Vodanović, trener AK Sv. Marko. Već u prvoj utrci bila sam među najboljima. Sjećam se kako sam smiješno izgledala. Trčala sam u nekakvoj običnoj majici, u rukometnim čarapama. Imam te slike i, kad ih gledam, moram se nasmijati. Kada sam srušila mlađejuniorski rekord na 3000 m (9:42,27), postala sam svjesna koliko vrijedim. Nakon samo tri mjeseca treniranja atletike postala sam prvakinja Hrvatske na 3000 m, a sada već imam 16 naslova državne prvakinje, osam srebra i tri bronce!
Nakon osvojenog prvog mjesta na seniorskom prvenstvu, dobila je poziv Hrvatskog olimpijskog odbora da bude jedna od 12 atletičara koji će nas predstavljati na Europskom olimpijskom festivalu za mlade. Osvojila je izvanredno šesto mjesto.
U početku nije bila zagrijana da počne ozbiljno trenirati atletiku. Rukomet joj je još nekako bio u mislima. No neke su je stvari u rukometu baš pogodile.
– Na svakom rukometnom treningu davala sam sve od sebe i trenirala dodatno sama, ali ne mogu reći da se taj trud cijenio. A kada je došlo do ozljede, pokazala se bezobzirnost bivšeg trenera kojeg nisam zanimala sve dok opet ne budem mogla na teren. Operaciju je organizirao otac u manje od mjesec dana te me odlučio dati u prave ruke.
Kaže da iz Makarske za sada ne misli odlaziti.
– Ovdje imam sve potrebne uvjete. Klima je ugodna cijelu godinu. Imam vrhunskog trenera. Trenutačno nemam nikakvu financijsku potporu, što je tužno s obzirom na sportske rezultate. Grad Makarska ne daje stipendiju kategoriziranim sportašima, a sa sponzorima se još ne žurimo jer tražimo pravog. Za sada me financiraju roditelji i klub.
Želim sve najbolje i puno uspjeha, ali lokalna zajednica ne bi trebala previše financirati jer je iskustvo u sličnim slučajevima pokazalo da će mlada nada otići i ti je to. Ne vidim kakav je interes lokalne zajednice u tome.