Michael Jordan i Scottie Pippen, jedan od najdojmljivijih košarkaških dvojaca svih vremena, u autobusu je oštrio zube.
– Vidio sam krv u njihovim očima – otkrio je istinu Magic Johnson, još jedan od velikana.
Jordan i Pippen, bilo je to 8. kolovoza 1992. godine, htjeli su dokazati Toniju Kukoču da nije igrač za NBA ligu.
– Ja ću ga čuvati – tražio je Jordan.
– Ne, ja ću mu pokazati – uzvratio je Pippen.
”Spusti se, Franjo!”
Njihov dvoboj s Kukočem u Barceloni bio je mali djelić najvećeg hrvatskog finala svih vremena. Takva utakmica neće se ponoviti jer više nikada neće biti takvih košarkaša. Hrvatska protiv Dream Teama, jedinog pravog, svi ostali bili su blijede kopije, u finalu Olimpijskih igara u Barceloni, veće utakmice nije bilo.
Tada se zbio mitski trenutak hrvatskog sporta, košarka se u to vrijeme još igrala dva puta po dvadeset minuta, četvrtine su se na parkete uselile tek 2000. godine.
– Takoooo je, spusti se Franjo – “odvalio” je legendarni košarkaški televizijski komentator Slavko Cvitković.
Kukoč je 9.50 sekundi prije kraja prvog poluvremena povukao kontru, malo zastao i kroz Pippena dao onu svoju “konobarsku”, kao na pladnju, asistenciju za Franju Arapovića. Gorostasni Hercegovac, pomalo “šlampavog” trka, ali velikog srca, protrčao je kroz obranu Dream Teama, zakucao. Još ga je David Robinson faulirao. Hrvatska je povela 24:23 protiv SAD-a, pa je Arapović zabio i dodatno slobodno bacanje za nevjerojatni rezultat: 25:23.
Zemaljska kugla je bila zapanjena: što se to događa, malena Hrvatska, koja se preko veze ubacila na Olimpijske igre, u utakmici koju su gledale milijarde, povela je protiv “najboljih od najboljih”.
Jordan, Pippen, Magic i društvo u čudu su se gledali, pogledi su im bili ljutiti...
Naše kockice plesale su planetom, mala napaćena zemlja koju su tada razarale granate slavila je taj veličanstveni trenutak. Mit je trajao desetak sekundi, iz snova nas je tricom za vodstvo SAD-a brzo probudio Charles Barkley. Ali, povijest nije mogao izbrisati... I neće.
– Iskreno, u tom trenutku nisam bio ni svjestan onog što sam napravio. Tek poslije sam polako počeo shvaćati što je ljudima u Hrvatskoj značilo ono moje zakucavanje. U tom je trenutku cijela nacija bila na nogama. Takve reprezentacija kakva je bila tadašnja momčad Sjedinjenih Američkih Država nikada nije bilo. I neće – govorio je Arapović o svom velikom trenutku.
No, uvertiru vodstvu Hrvatske dao je on, košarkaški Mozart.
Dražen Petrović na Igre u Barcelonu stigao je nakon odlične sezone u New Jersey Netsima, napokon je došao do daha u velikoj NBA ligi, koja je u to vrijeme za Europljane bila velika enigma, samo rijetki su imali privilegij biti “unutra”.
Pippen je bio napaljen na Kukoča, a Jordan na Petrovića. Htio mu je pokazati kako se igra obrana u kojoj ne možeš disati, ne možeš doći do daha od pritiska. Veliki Jordan gnječio je Dražena, koji mu je uzvraćao tricama. Jedna, druga, pa dvica, Draženova serija bila je prvi korak prema mitskom vodstvu.
Air Jordan se pjenio, odlazio u prazno, uzvraćao, ali Mozarta u tim trenucima nije mogao zaustaviti.
– Uživao sam igrati protiv Dražena. Bio je veliki igrač, nikog se nije plašio. Uvijek je bio maksimalno koncentriran, borben i samouvjeren. U svakom našem dvoboju, tako i u onom u Barceloni, išli smo snažno jedan na drugog. Protiv njega se drukčije nije moglo, bili tu maksimalni dvoboji, na samom rubu.
Ostavio je dubok trag u NBA, pokazao je ostalim Europljanima kako se može uspjeti – godinama poslije pričao je Jordan o dvobojima s Draženom.
Dražen 24, Jordan 22
Finale u Barceloni Dražen je zaključio sa 24 koša nasuprot Jordanovih 22, Kukoč je imao 9 asistencija u odnosu na Magicovih 6...
Oni su bili hrvatski Dream Team, s klupe ih je vodio Petar Skansi, a igrali su Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović, Dino Rađa, Stojko Vranković i Žan Tabak.
Život ih je uskoro razdvojio, ni punu godinu poslije vodstva protiv SAD-a Dražen je otišao, napustio nas, ostavio u suzama i ponosu. Te snimke iz Barcelone mogu se gledati minutu, pet minuta, sat ili cijelu utakmicu, ali uvijek će biti suza u oku. I pogled prema Draženu, onom samouvjerenom tipu, koji preko Michaelove ruke zabija za Hrvatsku...
Da nije bilo tog crnog 7. lipnja 1993. kada je poginuo u automobilskoj nesreći, sve bi bilo drukčije. Ali, to nikada nećemo znati, crveni golf na njemačkoj autocesti u blizini Ingolstadta odredio je budućnost. Sudar sa “šleperom” bio je koban za Dražena. I za sve nas...
Toni je, pak, te 1993. stigao u Chicago Bullse, postao suigrač Jordanu i Pippenu. Dočekan na nož, Scottie je kazao da “taj Kukoč ni stolce ne može čuvati u obrani”, morao se dokazivati iz dana u dan. Uspio je, uzeo s Bullsima tri NBA prstena, upao u petorku, bio izabran za najboljeg šestog igrača lige.
Jordan ga je prihvatio kao svoga, Pippen također, Kukoč je postao jedan od najboljih bijelih igrača svih vremena.
A “spusti se, Franjo”? On je našao svoje mjesto u politici, bio zastupnik u Hrvatskom saboru i sada uživa u košarkaškim predstavama sina Marka. Arapović mlađi bio je kapetan Hrvatske U-19 reprezentacije koja je ovog ljeta osvojila srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu. Imali smo SAD u “šakama”, jedno slobodno bacanje dijelilo je Hrvatsku od titule svjetskog prvaka, ali morali smo u produžetke i izgubili. Franjin sin bio je u najboljoj petorci prvenstva...
>> Šarić je već sada lider momčadi, a Hezonja je do njega
Ćiro-nogomet! Skansi-košarka! Lino-rukomet! Rudić-vaterpolo! Nikad više takvih trenera ni momčadi ni uspjeha .A smiješno je da danas u svim tim sportovima čak i bolje igrače imamo !