Brojni košarkaši, bivši i sadašnji, kolege treneri, prijatelji i štovatelji njegova lika i djela, oprostili su se ove srijede od Srećka Medvedeca, uglednog trenera koji je u hrvatskoj košarci ostavio upečatljiv trag. Ponajprije kao ekspert za rad s mladim košarkašima iz kojeg razdoblja i datiraju njegovi najveći uspjesi.
A Medo je 1994. s hrvatskom juniorskom reprezentacijom osvojio prvu hrvatsku košarkašku medalju (srebro) a potom je, s naraštajem Josipa Sesara i Nikole Vujčića, bio europskim prvakom. U međuvremenu, Medvedecova juniorska selekcija, bila je četvrta na Svjetskom prvenstvu.
A karijeru je započeo u Dubravi, kao suosnivač, igrač i trener, novooformljenog kluba pa je, u to ime, u Dječjem kazalištu Dubrava, održana i komemoracija. U to ime je prvi govor držao i direktor Košarkaškog kluba Dubrava, Boris Gnjidić, koji se obratio riječima:
- Dragi treneru i prijatelju. Želimo te posljednji put pozdraviti ispred bivših i sadašnjih članova kluba, muških i ženskih selekcija. Hvala ti na svemu što si nas naučio na košarkaškom terenu ali i izvan njega gdje si nas povezao u prijateljstva, kumstva, supružnike. Ostat će nam vječna sjećanja na treninge, utakmice, pobjede kao i na tvoj osjećaj za pronalaženje talenata i stvaranje vrhunskih igrača. Ti si više vjerovao u naše mogućnosti nego mi sami. Bio si lokomotiva svim našim klupskim druženjima i klupskim dočecima Novih godina. Sjećat ćemo se i utakmice za treće mjesto na juniorskom Prvenstvu Hrvatske kada si nas poveo da pjesmom ispod hotelskih prozora budimo suparnike. Medo, hvala ti. Imao si velik utjecaj na moj košarkaški i životni put.
Kada se afirmirao s juniorima Dubrave, Medvedeca je angažirala Cibona s čijim će juniorima osvojiti tri uzastopna naslova prvaka bivše SFRJ. A u ime tog kluba, obitelji i ostalim nazočnima obratio se Igor Lukačić, član Upravnog odbora, nekad i sam igrač vukova.
- Cibona je tih godina dominirala zahvaljujući Srećku koji je dovodio talentirane klince i od kojih su, neki, kasnije ostvarili spektakularne karijere. To je bila jedna od najvećih snaga Cibone što je od juniora dobijala nositelje igre u seniorskoj momčadi. A to je nešto što je, dijelom, omogućilo Ciboni da ima i jedan od najdužih nizova nastupanja u Euroligi.
Treći klub u kojem je Medo ostavio značajan trag jest Cedevita, klub iz čijeg je traga nastala Cedevita Junior, čiji je direktor Tomislav Zebić kazao:
- Dragi naš Medo, košarkaška obitelj Cedevita danas se oprašta od člana koji je u našu priču utkao osam godina svoje karijere. A upravo je Medo bio prvi koji je sjeo na klupu seniora, kada smo krenuli s projektom Cedevite no najviše je dao kao stručnjak koji je selekcionirao klupski omladinski pogon. S našim juniorima bio je doprvak države a s kadetima prvak i doprvak što jasno govori da je imao viziju. Medo nas jest napustio ali će ostati u sjećanju kao jedan od onih koji su košarku neizmjerno voljeli.
Nakon prigodnih govora projiciran je televizijski prilog od 14 minuta koje su priredili Alen Horvatić i Mladen Cetinja, bivši košarkaš i Medvedecov prijatelj. A iz filmića se moglo doznati još ponešto zanimljivoga o karijeri ovog uvaženog trenera o čemu je pričao suosnivač Zvonko Novosel koji se prisjetio za klub iz Dubrave nultih 70-tih godina.
- Nakon brojnih haklova na okretištu tramvaja u Dubravi, ispred Rehabilitacijskog centra, nas petorica studenata smo kliknuli i tih dana se rodila ideja o osnivanju kluba kakvog u tom dijelu Zagreba nije bilo. Više puta smo probdjeli noći smišljajući strategiju i taktiku tražeći način kako doći do kluba.Stereotip je tada bio nogomet a neki funkcioneri nisu ni znali što je to košarka. Kada je u Klaki napravljena dvorana, u sklopu OŠ Mato Lovrak, tada smo se zahuktali a Srećko je bio motor u svemu tome. Imao je neku snažnu unutarnju energiju pa smo se znali i sukobiti jer bi nas "maltretirao" pa sam znao kući otići ljutit. Imao je toliko ideja koje mi ponekad nismo mogli probaviti no, srećom, bio je jako uporan pa smo i mi na istoku Zagreba dobili klub.
Prisjetio se Zvonko Novosel i sljedeće anegdote:
- Srećko je namolio sestru da mu posudi svog Mini Morrisa da možemo otići u Trst kupiti pre dresove. Sljedeći izazov je bio kako s toliko dresova, a da ne platimo carinu, prijeđemo granicu. No, uspjeli smo i na kraju imali dresvoe kakve su mnogi, u toj bivšoj državi, mogli samo sanjati.
U filmu je o Medvedecu govorio i Dubravko Zemljić, jedan od velikih talenata, koje je trenerski razvijao. I koji je pod njegovim "zapovjedništvom" bio proglašen za najboljeg juniora Europe (1994.).
- U srpnju će biti 30 godina od tog Prvenstva a ja se još i danas sjećam tog druženja, ugođaja, tih treninga i energije koja je bila iznimno pozitivna.
A mnogi oni koji će se rado sjećati Srećka došli su i na njegovoj posljednji oproštaj na Mirogoju kako bi članovima najuže obitelji (supruzi Gordani, sinu Branimiru, sestri Božici...) izrazili svoju sućut. Tako smo na središnjem zagrebačkom groblju vidjeli i Nikolu Vujčića, Gordana Giričeka, Matu Skelina, Ivana Grgata, Mateja Mamića, Damira Mulaomerovića, Gordana Zadravca, Davora Pejčinovića, Jakšu Vulića, Igora Lukačića, Ivana Kapova, Ivana Meheša i još mnoge druge košarkaše.
A neki od njih su bili i u počasnim stražama koje su činili košarkaši Cibone, Cedevite Junior, današnje i negdašnje Dubrava. A u ime Hrvatskog košarkaškog saveza, od Medvedeca se oprostio predsjednik Nikola Rukavina:
- Prisjećamo se stručnjaka koji je bio nadaren i predan košarci i ostvario impresivne rezultate. Bio je izbornik juniorske reprezentacije u vrijeme Domovinskog rata i osvajač je prve medalje za hrvatsku košarku a potom i prvog zlata. Osim toga, bio je i izbornik seniorske reprezentacije koju je vodio u pet kvalifikacijskih utakmica i ostvario skor 4-1. Danas osjećamo duboku tugu ali i zahvalnost jer njegovo nasljeđe trajat će vječno.
