Kontroverzni srpski nogometaš, pokojni Siniša Mihajlović (1969.-2022.), još 2007. godine objavio je autobiografiju pod naslovom “Božja ljevica”. Mihajlović u toj knjizi opisuje svoje nogometne početke u rodnom Vukovaru, epizode iz novosadske Vojvodine i Crvene zvezde te čak četrnaest godina provedenih u talijanskoj nogometnoj ligi.
Zbog svojih “promiloševićevskih” pogleda na rat u Hrvatskoj, Mihajlović je u nas oduvijek bio nepopularan, gotovo omražen. On se, iako rođeni Vukovarac iz miješanoga braka (otac Bogdan je Srbin, majka Viktorija Hrvatica), početkom '90-ih otvoreno svrstavao na agresorsku stranu. Također, u Italiji je bio poznat kao veliki zagovornik Miloševićeve politike, a na talijanskim travnjacima paradirao je s majicom “Target”, protestirajući protiv NATO-ova bombardiranja Srbije. Protiv srpskog bombardiranja Vukovara i ostalih hrvatskih gradova nikad nije rekao niti jednu riječ.
U autobiografiji Siniše Mihajlovića posebna poglavlja dobili su i neki sudionici hrvatske nogometne scene, ljudi koji su na različite načine obilježili njegovu karijeru.Tako se već na početku karijere, u pionirskim danima, susretao s Davorom Šukerom. Mihajlović je igrao za Borovo, a Šuker za Osijek. Njihove karijere od tada išle su uzlaznom putanjom i obojica su igrala u najvećim svjetskim klubovima. Njih dvojica bili su i suigrači u mladim reprezentacijama Jugoslavije, a iz toga doba Mihajlović se prisjeća velike nepravde. On je, naime, 1987. godine, kao daroviti klinac iz Borova, bio gost na turniru u Njemačkoj i igrao za Dinamove juniore.
Tamo je proglašen za najboljega igrača turnira, bio je i najbolji strijelac i očekivalo se da s Dinamom potpiše profesionalni ugovor. Sve je, kaže Mihajlović, ovisilo o tadašnjem Dinamovu treneru Miroslavu Blaževiću, a on ga je razočarao ponudivši mu samo stipendijski ugovor. Mihajlović piše:
“To mi se nije svidjelo, naročito još Blaževićevo objašnjenje da je konkurencija u Dinamu vrlo jaka, odnosno da su male šanse da zaigram pokraj Harisa Škore, pojačanja pristiglog s velikom pompom. Ispred mene su po Ćiri bili još i klupski miljenici Mlinarić i Deverić.”
Mihajlović se zbog toga odlučio na povratak u Borovo što je, kaže, naljutilo ljude u Dinamu.
I tada su mu smjestili...
“Izbornik juniorske reprezentacije Jugoslavije Mirko Jozić, čovjek blizak Zagrepčanima, otvoreno mi je rekao da neću biti pozvan u reprezentaciju za SP u Čileu ako odbijem potpisati za Dinamo. Nisam prihvatio takvu ucjenu, iako sam bio svjestan da ću mnogo izgubiti. Čileanski naraštaj, u kojem sam dotad bio standardan, osvojio je naslov prvaka svijeta, a ja sam izbrisan s popisa jer nisam popustio pred ultimatumom Mirka Jozića. Plakao sam dok sam gledao TV prijenose iz Čilea i veliki trijumf naraštaja kojem sam pripadao...”
U jednom poglavlju knjige Mihajlović u ružnom kontekstu spominje i Igora Štimca, tvrdeći da je on “jedan od najomraženijih ljudi u njegovu životu”. Povod takvoj kvalifikaciji njihov je dvoboj u glasovitom finalu Kupa 1991. godine, kada je Hajduk Bokšićevim pogotkom u Beogradu pobijedio Zvezdu. Naš junak, neustrašivi Štimac, tada je počupao “fudbalerku” ratobornog Mihajlovića, i obojica su bila isključena u 74. minuti.
Srpski igrač to je opisao ovako:
“U jednom trenutku, kada smo se našli oči u oči, bez povoda, ali s mržnjom u glasu, Štimac mi se ovako obratio: “Dabogda ti pobili sve u Borovu!” U to vrijeme počelo se pucati u Slavoniji tako da je Štimčeva kletva u meni izazvala burnu reakciju. Od tada je između nas dvojice počeo pravi rat...”
Kao jednu od najdražih utakmica u karijeri Mihajlović izdvaja remi u Zagrebu 2:2, s reprezentacijom Jugoslavije u kvalifikacijama za EP 2000. Kaže kako je želio da baš utakmica s Hrvatima bude odlučujuća i da ju je igrao s posebnom inspiracijom. Hvali se kako je u maksimirskom grotlu iz svega glasa pjevao himnu “Hej, Slaveni” te se tri puta prekrstio pred transparentom “Vukovar 91”.
Čudno mu je (!?) što je taj, za njega normalan, postupak u srcu Zagreba, izazvao “provalu bijesa u publici, i to tako da je zemlja podrhtavala.” Objašnjava to ovako: “Vukovar je grad u kojem sam rođen. U njemu je i zbog njega poginulo mnogo ljudi na obje strane. Zbog svih njih sam se prekrstio.”
Kao mnogi srpski veliki sportaši i “pacifisti”, nikad nije kazao tko je u Vukovaru pokrenuo tu mašineriju zla...
Mihajlović se prisjeća da su Hrvati u toj utakmici bili toliko sigurni u svoju pobjedu da je Alen Bokšić proslavio postizanje gola pokazivanjem majice s natpisom “Euro 2000”. Dodaje da su hrvatski reprezentativci u igri bili veoma korektni. Priču zaključuje ovako: “Poslije jednog slobodnog udarca, vraćajući se na svoje mjesto u obrani, našao sam se oči u oči s Davorom Šukerom. Nasmijali smo se u prolazu, što je malo tko na stadionu opazio, pozdravili rukama. Sjajan je čovjek Davor Šuker...”
U poglavlju knjige pod naslovom “Ratno zlo” Siniša Mihajlović piše kako mu je na početku rata kuća u Vukovaru minirana i da je netko ispalio metak u sliku na zidu u sobi, na kojoj su njegov brat Dražen i on. Mihajlović otkriva i počinitelja:
- To je učinio Stipe, jedan od mojih najboljih prijatelja iz djetinjstva, dečko kojeg sam doživljavao kao brata. Zašto? Zar samo zato što je on Hrvat, a ja Srbin?
Mihajlović je ispričao kako je osam godina poslije, u zagrebačkom Sheratonu, doznao “istinu” o miniranju kuće:
- Stipe je došao k meni i priznao da je morao to učiniti. Samo je tako pred drugima mogao dokazati “pravovjernost” i okajati grijeh što smo u djetinjstvu bili nerazdvojni. Da nije bacio bombu na moju kuću, onda bi stradala njegova. Razumio sam ga. Hoću li oprostiti? Možda, a zaboraviti – nikad.
Čitatelja bi mogao zaintrigirati još jedan Mihajlovićev doživljaj iz Zagreba, kada ga je u hotelu posjetila obitelj s majčine strane. Među njima je bio i ujakov sin, dakle bratić, Saša, visoki časnik Hrvatske vojske.
- U hotelu se pojavio u civilnom odijelu, a prošao je pokraj fotelje u kojoj sam sjedio ne pogledavši me. Htio sam se ustati i pozdraviti ga, a bolje da to nisam učinio jer bih se osramotio. Nešto kasnije, dok sam se odmarao u sobi, začuo sam kucanje na vratima. Otvorio sam, a na ulazu je bio Saša u društvu našega zajedničkog brata Željka. Pustio sam ih u sobu, a vidio sam da je Saši neugodno. Objasnio mi je da je morao onako reagirati jer su u hotelskom predvorju bili policajci u civilu, a za njega, časnika Hrvatske vojske, ne bi bilo dobro da ga vide kako se srdačno pozdravlja sa mnom. Čudno, doista teško razumljivo - zaključuje Mihajlović.
Otvori KEKS Pay
Koja je razlika između Siniše i Draža Mihajlovića ? Neznate ??? Neznam ni ja !