Kada se o kanadskom Hrvatu Victoru Dodigu (60) počelo šuškati kao o čovjeku koji je zainteresiran za spašavanje i obnovu Cibone, priča o jednom od najuglednijih kanadskih bankara koji želi ulagati u osiromašeni hrvatski košarkaški klub činila se poput nekog mita. I zato smo se o njemu raspitali kod nekoga tko ga poznaje a to je bivši Cibonin kapetan i bivši hrvatski izbornik Veljko Mršić koji nam je kazao:
- Gospodin Dodig je itekako stvaran.
U to smo se i sami uvjerili za vrijeme razgovora u hotelu Esplanade. A prije no što smo počeli razgovarati, naš sugovornik je zamolio da nešto kažemo o sebi, da bi stekao što bolji dojam o novinaru kojem bi trebao otvoriti "sef" svojih ideja.
- Ja nisam nikakav spasitelj nego osoba koja ima dobre namjere. Ja se držim načela, kada mi ide dobro Bože daj mi skromnosti a kada je loše daj mi snage. A kad je tako onda imate neku ravnotežu u životu.
Cibona je starija o NBA lige
S našim pitanjima krenuli smo o dojmovima s utakmice između Cibone i prvaka Zadra koju su cibosi prethodnu večer dobili.
- Direktor Tomislav Šerić i njegov tim sastavili su dobar program i to je bila slika prvih koraka u obnovi kluba. Bila je to jedna od najboljih Ciboninih ovosezonskih utakmica i lijepo se poklopilo da se to zbilo večer uoči 80. rođendana kluba koji je stariji i od NBA lige. Dakako, puno je posla pred nama. Što god radili morate imati temelje a ovaj klub to ima, on ima duboki duh u ovom gradu. Mi ga želimo obnoviti kako najbolje znamo. Bit će na tom putu možda i pogrešaka no mi imamo jasan cilj.
Kako je došlo do toga da se vi zainteresirate za pomaganje Ciboni i ulaganje u isti klub kada za to hrvatski poslovni ljudi baš i nisu zainteresirani?
- Ja sam uvijek bio vezan na Hrvatsku pa sam tako imao svoju ulogu i u pomaganju za vrijeme Domovinskog rata. Tako sam odgoje, u hrvatskom duhu. Iako sam ponosni Kanađanin ja sam i ponosan Hrvat. Kad je prilika pomoći Hrvatskoj ja se volim pridružiti. Doduše, isprva mi nije bilo na pameti ulagati u klub koji je bio blizu propasti ali me moj sin nagovorio da upoznat direktora Šerića. Premda je to bilo izvan mojih rizičnih pogleda na život, ja sam vidio da tu nešto ima. I da se Cibona može preoblikovati na zdrav način i postati klub koji može pobjeđivati najbolje u Hrvatskoj a nakon nekog vremena i u Europi. I tako smo došli do ovog trenutka pa je i moja supruga Maureen, inače Irkinja iz Bostona, rekla da trebam ući u to. Kako su i moji sinovi za to zainteresirani i oni će biti uključeni u tu priču. Gospodin Šerić će voditi klub a mi ćemo biti članovi Upravnog odbora. Kada postaneš vlasnik jako je bitno da budeš dobar vlasnik, da se ne petljaš u sportsku politiku. Ja sam naučio voditi veliku tvrtku ali sam to činio tako da se oslanjam na svoje ljude.
Što vas je ponukalo da se vratite u visoki biznis nakon što ste se povukli iz velike kanadske banke (CIBC) i potom prihvatili ponudu velike telekomunikacijske i tehnološke kompanije (Telus)?
- U bankarskom biznisu sam bio 25 godina od toga 11 godina na čelu banke a moja filozofija je da kada završiš posao ideš dalje. To je bolje nego da držiš položaj jer onda tvrtka propadad. Osim toga, za sobom sam ostavio novog lidera koji je sa mnom radio 15 godina. U međuvremenu su me kontaktirali ljudi iz Telusa, u čijem sam bio "boardu", i ja sam prihvatio jer mislim da mogu imati pozitivan utjecaj na tu kompaniju. A to znači da će se moj život odvijati na relaciji između Vancouvera, Toronta, Bostona, Zagreba i Lopuda gdje imam kuću u kojoj ljetujemo.
Bili ste na sastanku s čelnim ljudima Grada Zagreba ali i s premijerom Plenkovićem. Kakav su utisak oni na vas ostavili po pitanju spremnosti da se Ciboni pomogne da stane na svoje noge.
- Osjetio sam jako dobar stav u oba slučaja. Biti gradonačelnik je težak posao i to su ljudi pod velikim opterećenjem. Grad je spreman dati nam podršku i ja ju osjećam po pitanju procesa preoblikovanja i pripadajućih procedura. Osim toga, zahvaljujući Gradu smo se uspjeli vratiti u Draženov dom nakon štete koju je na dvorani nedavno prouzročilo nevrijeme. Za premijera Plenkovića imam dojam da je doba vođa ali i da je veliki poklonik košarke. Uostalom, svi smo mi, svako na svoj način, dioničari u ovom programu. Od njih za sada nisam tražio ništa više nego moralnu podršku a kada realiziramo neke ideje možda ćemo trebati nešto više od njih sviju.
Koliki bi bio vaš udjel nakon što se klub privatizira?
- Pretpostavka je da bi moj udio bio negdje preko 70 posto. U tom procesu došli smo do početka završne faze pri čemu će Cibonini vjerovnici ono što im klub duguje imati priliku pretvoriti u dionice. Mi smo preuzeli obvezu dosta toga podmiriti, staviti svježi kapital, financijski zdrav. Naš je program obnoviti Cibonu a u tome ćemo sudjelovati Grad, privatni sektor, sponzori, vlasnici sezonskih ulaznica. Bit će prilike i da drugi ulažu a sada je najvažnije da imamo temelje na što će nam trebati svježi kapital. Naša je krajnja namjera biti konkurentan u Europi ali na kojoj platformi to je zasad teško reći. Jer treba vidjeti kako će se razvijati politika košarkaške Europe.
Gdje želite vidjeti Cibonu za pet godina?
- Mi imamo kratkoročni, srednjoročni ali i dugoročni plan koji je zasad san. Kratkoročni je da povećamo broj navijača i sponzora a s time i standard igrača, od prve momčadi do akademije. Isto tako, uz dozvolu Grada, želimo sudjelovati i u kozmetičkoj obnovi Draženova doma. Naš je plan da Cibona neke utakmice igra i u Areni Zagreb za koju bismo voljeli i da ugosti jednu utakmicu NCAA momčadi. A takve utakmice bi zacijelo utjecale i na podizanje razine hrvatske košarke.
Je li moguće, da uz ovako krhku ekonomiju i slab interes privatnih sponzora, Hrvatska ima klub visoke europske razine?
- Ja sam bio bankar i u sebi ću to uvijek biti i držim da za sve što radite morate imati svoj plan. Prvo u koracima a tek onda razmišljati o dalekom dometu. Nadam se da ćemo kao klub dobiti emotivnu podršku da možemo realizirati što želimo. Recimo, Erste banka je stala uz nas u najtežim danima i oni su svoje sponzorstvo obnovili. Ja znam da će se oko njih okupiti i drugi.
Takva ambicija podrazumijeva i jako dobro posložen menadžment kluba.
- Zato je tu direktor Šerić koji je u posljednje vrijeme bio "ratni general". Bio je rat a sada smo ušli u fazu mira. Kada bih se metaforički izrazio rekao bih da je klub neko vrijeme bio na intenzivnoj njezi a sada slijedi rehabilitacija nakon čega se, nadam se zdravi, vraćamo u borilište. Uz direktora Šerića bit će i Igor Lukačić te Matko Jovanović kao direktor operacija i Marin Rozić kao sportski direktor. Radit ćemo i s marketinškim agencijama, s profesionalcima na tom polju, i svatko od njih će biti primjereno plaćen. Želimo angažirati i mlade ljude, razviti neko košarkaški eko sustav, ekonomski mikro sustav. Ja ću tu biti kao "chairman" koji neće voditi posao tako da nekome sjedi na glavi iako je direktor Šerić i to ponekad osjetio.
Koliki bi godišnji proračun mogla imati Cibona u godinama koje dolaze?
- Imamo projekcije i u svakom slučaju će biti više no što je bilo. A njega ćemo graditi na sponzorstvima, na ulaznicama, nešto od Grada. Vjerujem da će kasnije doći i ulagači sa svježim kapitalom. Sve što zaradimo ulagat ćemo u klub, neće biti izvlačenja novca.
Pretpostavka je da ste svjesni da košarka u cijelo Europi nije profitabilna?
- Neki klubovi odveć troše na igrače. Ja volim ulagati ali ne volim velike gubitke. Pristupam konzervativnije što je dugoročno pametnije. Naš je plan da Cibona raste iz godine u godinu, da nema dugova niti reputacijskih problema. U teškim vremenima akademija je bila sekundarna no ona će biti jako bitna za budućnost ovog kluba.
S obzirom na to da dolazite sa sjevernoameričkog kontinenta i da ste navijač Toronto Raptorsa, je li vaš san plasirati Cibonu u NBA Europe?
- To je samo san. Da bismo uopće došli u priliku konkurirati za takvo što moramo prije rasti u Hrvatskoj a potom u regiji a tek onda možemo razmišljati o nečemu višem. Koliko znam, prvi plan NBA lige vezan za Europu jest 12 klubova iz 12 gradova no ja vjerujem da i Hrvatska tu treba igrati svoju ulogu.
Kakva je vaša veza sa sportom, konkretno s košarkom,bila kroz vaš profesionalni život?
- Sjećam se da sam s 11 godina bio skupljač lopti kada je još Pele igrao za Cosmos. Igrao sam nogomet za Toronto Croatiju, bio sam vratar, no kada sam dvaput istegnuo ligamente prestao sam. Košarku sam počeo intenzivnije pratiti u starijim godinama. Uostalom, to je sport kojeg je izmislio Kanađanin James Naismith a košarka se u Kanadi znatno digla nakon što su Toronto Raptorsi bili NBA prvaci.
Koje hrvatske sportaše pamtite?
- Dražena Petrovića svakako, Tonija Kukoča a iz današnjih dana Bojana Bogdanovića, Ivicu Zupca, Darija Šarića. I Davora Šukera, dakako. Svi su oni moji heroji. Sada imamo Modrića i Perišića a Dalić mi je draga osoba. On Hrvatsku vodi mirno i pametno.
Kupio sam 10 ulaznica za Hrvatsku
Kad smo već kod nogometa, hoćete li uživo gledati utakmicu Svjetskog nogometnog prvenstva Hrvatska - Panama?
- Kupio sam 10 ulaznica pa ćemo ići brat i ja i naša djeca. Imamo sve potrebne navijačke rekvizite a možda ćemo odraditi i neko navijačko zagrijavanje kod naše kuće, prije no što krenemo na stadion koji je zapravo najmanji, kapaciteta oko 40 tisuća, od svih stadiona na kojima će se igrati Svjetsko prvenstvo. Inače, u Kanadi hrvatska zajednica broji 120-130 tisuća ljudi a u Torontu i okolici ih je oko 50 tisuća. To je dosta jaka zajednica, držimo se zajedno a česta mjesta okupljanja su hrvatske župe.
Ispričajte na svoju hrvatsku priču.
- Moj otac Veselko pobjegao je iz Jugoslavije 1959. godine. Proveo je dvije godine u nekom izbjegličkom logoru u Italiji i potom otišao u Kanadu u kojoj je njegov ujak bio još od 1929. Otac je radio u tvornici, u skladištu, čistio je škole, volio je svoj vrt, svoju Hrvatsku. Bio je vrijedan pa nikad nismo bili ni gladni ni žedni. Majka je za njim došla 1964. godine a oboje su iz istog sela, iz Prologa kod Ljubuškog. Ona je čistila kuće, radila u pekarnici i još je živa pa ju zovem svaki dan. Vjerovali ili ne, ona čak na svom iPadu gleda utakmice Cibone koje su joj na taj način dostupne. Inače, ja imam kuću na Lopudu u koji sam se zaljubio još 1988., prvi put kada sam posjetio taj otok, rekavši da jednog dana tu moram imati kuću i to sam i ostvario.
Nije baš uobičajeno za nekoga tko nije rođen u Hrvatskoj da tako dobro govori hrvatski jezik kao vi?
- Za moj hrvatski zaslužni su roditelji Veselko i Janja ali i hrvatska zajednica u Torontu. Ja do pete godine nisam uopće govorio engleski. Za vrijeme rata bio s uključen u pomaganje Hrvatskoj. Osim toga dosta često i ljetujem u Hrvatskoj sa suprugom Maureen i djecom Matthewom, Thomasom, Nicholasom i Juliom. Kada sam gradio kuću na Lopudu morao sam s arhitektima i građevinarima komunicirati na hrvatskom. Čitam novine pa tako imam i Večernjakovu aplikaciju.
Otvori KEKS Pay
Bankari nikad ne spasavaju nikog osim sebe.