“Ako zarežu moju ćelavu glavu, naći će jednu veliku boksačku rukavicu. To sam ja.” Tako je sebe 80-ih godina prošlog stoljeća opisao jedan od najvećih boksača svih vremena, veličanstveni ćelavac Marvin Hagler, a tako danas sebe opisuje i najpoznatiji hrvatski boksački ćelavac Rovinjanin Alen Babić (30). A on je prošli vikend u Londonu uspješno odradio i devetu profesionalnu borbu koju je, kao i prethodnih osam, okončao nokautom. A nokautirao je Erica Molinu, borca koji se svojedobno borio za svjetski naslov i s Joshuom i s Wilderom.
– On je već u desetoj sekundi borbe doživio težak nokdaun, a po meni je trebao ostati dolje jer nije bio spreman za nastavak. I zato je ostatak borbe bio “muljav”, znao je što ga čeka pa je izbjegavao borbu. A ja sam pak krenuo boksati za publiku čiju sam veliku energiju osjetio. U tome sam se malo i zanio, išao sam silom pa moj trener Leonard Pijetraj nije bio zadovoljan. Znao sam da mi se ne može oduprijeti jer sam pri vizualnom sučeljavanju prije borbe vidio da je on uplašen.
Na višoj sam razini od Hrge
Je li kompliment za borca kada kod protivnika primijeti strah?
– Naravno. No ja ciljam na velike stvari, a Molina nije ni blizu onoga što ja ciljam. Ja sam novitet u svijetu boksa, vrsta teškaša kakva je gotovo bila izumrla. Ovih mojih 98 kilograma prava je teškaška kilaža kakvu su svojedobno imali i Mike Tyson i Joe Frazier. U vrijeme braće Kličko forsirani su teškaši od dva metra i 120 kg, a vidite Usika, pa on je osvojio naslov s 99 kilograma. I zato ja rušim predrasude o malim teškašima i otvaram im put.
Uoči svake svoje borbe Babić najavljuje nokaut. Jesu li takve najave mač s dvije oštrice?
– Naravno. Znam da mnogi čekaju da izgubim, da se mogu naslađivati na sve moje izjave, no ja cijeli život živim u takvom okruženju i moram se dokazivati. Želim ljudima dati povoda da se zabavljaju, da pričaju da je Babić super ili da neće biti ništa od njega. Dajem ljudima da imaju o čemu pričati, a velika mi je želja biti sudionikom meča koji će Hrvatska pamtiti, a to je dvoboj s Hrgovićem.
Bi li taj meč napunio neku od hrvatskih arena?
– Ja vjerujem da bi. Pa o toj se borbi priča već nekoliko godina. Zanimanje je ogromno, a taj meč bi bio moje nasljeđe, nešto o čemu bi se pričalo godinama. Najviše bih volio kada bi se to dogodilo u pulskoj Areni, to bi bilo nešto posebno. Posebice ako bismo u sunaslovnim borbama imali još hrvatskih boraca poput, recimo, Petra Milasa i Ivane Habazin.
Koliko bi ta borba bila zanimljiva?
– Bila bi jako zanimljiva jer nas je stvorio isti trener. Borba boksača i fajtera, nešto poput Alija i Fraziera, Louisa i Marciana. Dobru borbu čini različitost stilova. Moj stil je tučnjava, a njegov tehnički boks. Trener Pijetraj procijenio je da bih ja dobio tu borbu, a i meni se čini da sam, kao ukupan paket, na višoj razini. Uostalom, puno više ljudi me prati.
Ne stidim se što sam bio redar
Tko bi uopće mogao organizirati takav meč u Hrvatskoj?
– Matchroom Eddieja Hearna, nema tko drugi. Oni su najbolja promocijska kuća na svijetu. Hearn je za to zainteresiran, a i njegov otac je moj poklonik i on mi je obećao da će doći u Hrvatsku i napraviti meč. Glupo bi bilo da u Hrvatsku dovodim protivnika iz Amerike, Gruzije ili ne znam od kuda. Neka to bude Hrvat.
A taj kojeg želi vidjeti sebi sučelice u ringu zna reći da je Babić običan redar.
– Je se svoje redarske prošlosti ne stidim. Radio sam to sedam godina, skoro svaki vikend, tako da sam i na mečeve odlazio iz noćne smjene. Radio sam za 300 kuna po noći, samo petak i subotu, pa bih imao tih 600 kuna za cijeli tjedan, za gorivo i hranu. U to vrijeme imao sam deset kilograma manje, a i danas mi ne treba puno hrane jer sam naučio živjeti s malo. Puno dobrih stvari izašlo je iz toga pa sam u to vrijeme upoznao i svoju zaručnicu.
A Klaru je, neposredno nakon prošle borbe, zaprosio pokraj ringa.
– Klara studira klavir i suprotnost je meni. Ona je pametna, profinjena, lijepo govori, ne psuje. Ona svira klavir, a ja se tučem. Malo tko vjeruje da smo mi par. No ona je bila sa mnom kada sam bio nitko i ništa i zato će biti sa mnom i kada budem imao sve. Meni novac ne znači toliko koliko energija ljudi koje imam oko sebe.
Koliko ga je taj život redara u noćnim klubovima očvrsnuo?
– Ja sam i dalje redar, ali u ringu. To sam radio jer sam morao od nečega živjeti, ali i jer volim braniti slabije. Tada sam, izgleda, izgubio taj osjećaj da idem sebe čuvati. Bilo je tu i straha i sreće, radio sam i krive stvari, a ovo sada je med i mlijeko. Pa što ako izgubim borbu? Zamislite meč u pulskoj Areni s Hrgovićem, i on me nokautira. Pa svejedno bih bio sretan što smo napravili spektakl kojim smo potaknuli mnogo djece da se bave boksom.
Zaručnici zacijelo nije lako gledati kada izabranik njezina srca u svaku borbu ulazi u stilu “sve ili ništa”.
– To je moj stil i znam da će doći i poraz. Svi gledaju da tu nulu u rubrici poraza zadrže što duže, a to je teret koji je teško nositi. Ja sada letim na oblacima, no držim se što niže jer znam da ću kad-tad pasti i nadam se da ću i tada imati iste prijatelje. No uvjeren sam da će me još tri-četiri godine bilo tko teško pobijediti.
nije mi jasno da dajete ovoliki prostor bivšem redaru koji se za sada uspješno šaketa protiv trećerazrednih protivnika... sada bi mu svi trebali diviti kao da je dobio Nobelovu nagradu, izmislio neki lijek.. pišite o doktorima, inžinjerima, inovatorima.....