Ono što je godinama imala u Bojanu Bogdanoviću, moćnog skorera, hrvatska košarkaška reprezentacija sada ima u Mariju Hezonji (31, 206 cm). Protiv Latvije je postigao 28 koševa i izašao u 34. minuti, a da je u stanju biti i match-winner, onaj koji zabija za pobjedu u posljednjem napadu, pokazao je protiv europskog doprvaka Turske kojoj je zabio tricu četiri sekunde prije kraja preko istrčalog centra (ili bolje rečeno, preko njezina najvišeg igrača).
U uvodu našeg razgovora, a uoči današnje kvalifikacijske utakmice reprezentacije u Nizozemskoj, na tome smo mu čestitali:
– Ja bih rekao da je meni to prirodno. Koliko god takve šuteve vježbao na treningu ili si pak kao klinac to vježbao uzvikujući ime svog idola, to nije isto što i stvarna situacija. Tvoje karijerne prilike te izgrade ili unište za ovakvo nešto, a mene su izgradile. One su me stavile u poziciju koja mi je prirodna od kada sam uzeo loptu u ruku. Treba proći i zadaća i nedaća da dođeš do toga. Nije da ja to forsiram, nego to dođe samo sa sobom, u svim godinama sazrijevanja.
Možemo igrati sa svima
Kojih se još koševa za pobjedu sjeti otprve?
– Sjetim se one euroligaške trice protiv Baskonije, u posljednjoj sekundi. Nekad mi prođu glavom i slike drugih koševa za pobjedu kojih se ovog trenutka, dok pričamo, ne mogu sjetiti.
Koju svoju igračku predstavu smatra najboljom dosad? Je li to ona proljetos protiv Murcije kada je uz osam trica i 40 koševa upisao valorizaciju 53, što nitko nikad u manje od 30 minuta u španjolskom prvenstvu nije ostvario?
– Moguće je da to jest moja najbolja utakmica. No, meni su nekako draže moje odlične utakmice za reprezentaciju jer je u tim utakmicama puno jači timski i patriotski naboj, naročito nama Hrvatima. U tim utakmicama ne razmišljam kako ću ja izgledati nego kako ću pridonijeti da Hrvatska pobijedi. I zato bih rekao da je u reprezentaciji možda i teže zabiti 40 nego u klubu.
Dojam je da kod Marija, kada je utakmica na crti “biti ili ne biti”, nema oklijevanja i on spremno preuzima odgovornost.
– Takav sam i izvan sporta. Kada sam na nekom valu, samo se prepustim. Nikad se toga nisam suzdržavao, no može se dogoditi i to da nekad previše želiš, da si cijelu utakmicu u nekom kontra ritmu pa je onda i izvedba takvog šuta teža. No, nekad doista nema veze što je bilo prije, važno je samo jesi li pogodio taj zadnji šut.
Ulogu prvog strijelca imao je Hezonja i kod prethodnog izbornika Sesara, a ima je i sada kod Mijatovića. U kojoj mu mjeri odgovara način rada aktualnog izbornika?
– Nisam ja tu bitan, najbitnije je da on odgovara momčadi. Svi ovi kvalifikacijski prozori dosta su kratki i ne možeš puno napraviti taktički, ali se možeš povezati sa suigračima. Mislim da smo napravili najpametnije što se moglo, a to je da smo, dok su ostali radili velike skautinge, mi radili na kemiji, na povezanosti, a to smo radili i u kvalifikacijama za Eurobasket. I zato vjerujem da smo, ako odemo na Svjetsko prvenstvo, od dobrog rezultata udaljeni tek jedne ozbiljne velike pripreme kakve se obično odrađuju uoči velikih natjecanja. Tomica i njegov stožer u tome su sjajni i svi tada moramo stisnuti, fokusirati se maksimalno samo na taj jedan cilj – uspjeh reprezentacije.
Koliko takvo momčadsko samopouzdanje potiču pobjeda protiv europskog doprvaka Turske te vrlo dobar otpor svjetskom prvaku Njemačkoj?
– To je jako bitno, naročito igračima koji nisu naviknuti igrati dvije, pa i tri utakmice tjedno i na toj razini. Bitno je da oni imaju osjećaj da možemo igrati sa svima, da možemo svakog dobiti i onda se sve svodi na detalje. I na to da svakog moraš napasti, da ni od koga ne smiješ strahovati. Treba ići po uspjeh, da se našalim, “s nožem u zubima”.
A Svjetsko prvenstvo u Kataru bila bi najbolje moguća provjera kapaciteta ove momčadi.
– Da, to bi bile prve predstave ove selekcije igrača na velikom natjecanju. I mi smo taj nastup već počeli pripremati u ovim kvalifikacijskim utakmicama.
Naš je dojam da još od olimpijskog ljeta 2016. i petog mjesta na Olimpijskim igrama u Riju nismo imali ovako kapacitiranu momčad. A Hezonja je bio dio i te vrste pa je kompetentan komparirati.
– Tadašnja se momčad združila na kvalifikacijskom turniru u Torinu gdje smo tretirani kao autsajderi. S osvajanjem tog turnira izgradila se kemija i s tim samopouzdanjem otišlo se na Olimpijske igre. Imali smo tada Bojana Bogdanovića kao NBA igrača, Simona i Ukića kao euroligaške igrače, ali Šarića i mene, koji sam tek stigao u NBA, kao još uvijek prilično mlade. Ova momčad ima dosta etabliranih igrača, ali pred njom je još dosta posla. I za stvoriti takvu kemiju potreban je i nastup na nekom velikom turniru, a nama su to ove kvalifikacije. I tek kada dođeš na to veliko natjecanje počneš osjećati kakva je ta povezanost.
Da se ovog časa bira košarkaš 2026. godine, Mario bi bio favorit jer iza njega su epiteti najkorisnijeg igrača (MVP) Lige Endesa, ali i prvog kruga europskih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Koje je njemu draže priznanje?
– Nisu ta priznanja po važnosti ista, ali ih sve stavljam u isti džep. U klubu sam igrao u momčadi punoj vrsnih igrača pa je bilo ‘nemoj igrati 30 minuta’, ‘ovu utakmicu odmori’, a ja nisam takav. Ako mi išta ide na živce onda je to da me netko odmara. Ja hoću igrati sve dok me ne iznesu s terena. Jedini trener koji mi je to omogućio bio je Velimir Perasović u Unicsu. S njim sam se, po tom pitanju, najbolje slagao jer smo istog mentaliteta.
Mnogi košarkaši nikad niti ne sanjaju da bi igrali za Real, a kamoli da u takvom klubu budu glavnim igračem. No, Hezi je iz te uloge svojevoljno izašao i prihvatio neki novi NBA izazov u kojem nema nikakvih jamstava.
– Real je meni bio savršeni most. Nakon što je počeo rat u Ukrajini, ruski su klubovi izbačeni iz Eurolige pa sam napustio Unics i prešao u Real.
Neki španjolski novinari su pisali da je oko te izlazne priče iz Reala bilo prilično napeto. Je li baš bilo tako?
– Ne, uopće nije. Žalosno je da su se tih dana objavljivale neprovjerene priče, kao da je netko nešto pokušavao minirati. No, mene nisu uspjeli. A ja sam odlučio otići jer sam osjetio da želja za mojim ostankom nije nije na razini kakvom sam ja očekivao. Izborio sam se sam za sve i imao sam klauzulu izlaska u NBA. Od početka ove godine moj je agent vodio intenzivne razgovore o promjeni ugovora i brisanju te klauzule jer sam stvarno mislio da ću biti igrač Madrida do kraja. Nakon završetka sezone, dogodile su se promjene trenera i menadžmenta i razgovori su potpuno prestali. Je li ispalo tako da novo rukovodstvo nije vjerovalo da ću imati ponudu iz NBA ili nije bilo ludo za mojim ostankom, više nije ni važno. U svakom slučaju, ako sam i imao dvojbu oko odlaska, jer Real sam osjećao kao svoju kuću, ona je nestala i bacili smo sve karte na NBA.
Promijenio se menadžment pa se promijenio i odnos, a Hezi je, ako se ne varamo, imao dobar odnos sa sad već bivšim trenerom Sergiom Scariolom.
– Jesam, i s trenerom, ali i sa sportskim direktorom Sergiom Rodriguezom i glavnim menadžerom Martynasom Pociusom. No, svi su oni otišli, a ja sam vidio da klub ne održava nikakvu komunikaciju sa mnom. Čak i kada sam dolazio na treninge u klub.
Kao da se čekala moja odluka oko te izlazne klauzule za NBA. Čim igrač mora zvati klub, to nije dobar znak, a ja sam nazvao novog trenera Pedra Martineza i s njim sam imao odličan razgovor. Kod njega sam osjetio želju za suradnjom, ali ne i kod ostalih i tu sam zaključio o čemu se tu radi.
S obzirom na visinu jednogodišnjeg ugovora s Cleveland Cavaliersima i američke poreze, ispada da bi više zarađivao da je ostao u Realu, no novac očito nije njegovo motivacijsko gorivo.
– Nikad nije ni bio, nikad nisam išao za svotama. Doduše, moj ugovor u Realu nije bio na razini na kojoj je trebao biti, no ja sam došao u Madrid jer se obitelj tamo dobro osjećala, a i u klubu je bilo dobro sve dok nisam osjetio da je vrijeme da krenem za nečim većim. Ako si dobar u onome što radiš, novac ti dođe prije ili kasnije. Ako se sportu maksimalno posvetiš, sport ti to vrati. Ja sam se odlučio za veći izazov, želim se mjeriti s najboljima, trenirati s najboljima, postati još bolji igrač.
Svjestan je da ga u Cavsima ne čeka minutaža “na izvol’te” jer je taj NBA klub upravo doveo Peytona Watsona, a na klupi su još Sam Merrill i Jaylon Tyson. No, ono što je Marijeva prednost jest da on može igrati i četvorku, a po potrebi i jedinicu, kao što je to bio slučaj u onoj utakmici za Knickse protiv Rocketsa u kojoj je ostvario svoj prvi NBA triple-double (16 koševa, 16 skokova, 11 asista).
– Nisam ja ni tražio od Cavsa da mi daju neka jamstva. Jedno je imati status superstara u Euroligi, a drugo je ponovo se boriti za status u NBA ligi. Trudit ću se, želim se nametnuti pa dokle doguram. Ideja mi je pomoći momčadi s klupe, na pozicijama tri i četiri.
Dolazi li ta naglašena motivacija i iz toga da u svojih prvih pet NBA godina, igrajući za Orlando, New York i Portland, nije dobio pravu priliku?
– Provlačila se ta neka priča da sam ja rekao da se ne želim vratiti u NBA ligu. Ne znam tko je moje izjave i kako prevodio, no to ne stoji. Jest, izašao sam prerano, prehitro i motiviran sam da popravim dojam. Nije mi se svidjelo kako sam tada igrao niti kako sam otišao i sada želim pokazati svoju najbolju verziju.
A pokušat će to pokazati u društvu superstarova kao što su James Harden i Donovan Mitchell te odlični visoki igrači poput Evana Mobleyja i Jarretta Allena, što će i u novoj sezoni finalista Istočne konferencije činiti vrlo konkurentnim. S prvacima New York Knicksima, ali i Indiana Pacersima Ivice Zupca.
– Ha, bilo bi super kada bismo se Zubac i ja namjerili jedan na drugoga, recimo u finalu Istoka.
O Zupcu kao suigraču Hezi govori ovako:
– Ivica je jedan od najboljih centara NBA lige. Sazrio je i zna što mora, a što ne mora raditi u igri. Nema kod njega puno filozofije, iskusan je i nadam se da će i u nastavku karijere, kao igrač Indiane, biti jednako uspješan kao i u majici LA Clippersa. Užitak je igrati s njime jer se jako trudi prilagoditi na ovu Fibinu košarku, što nije ista košarka kao ona u NBA-u.
Zubac je dosad bio igrački partner razigravača Jamesa Hardena, sada Hezonjina suigrača.
– O Hardenu ne treba puno govoriti. On je velemajstor, igrač koji i s 36 godina radi razliku. Igra fantastično i ja se nadam određenom broju otvorenih šuteva serviranih s njegove strane.
Matković juri 200 na sat
Primjetno je pak da Hezonja u sastavu reprezentacije dosta često prevodi loptu, iako nominalno nije playmaker. A imati igrača koji može igrati od pozicije jedan do četiri malo je taktičko bogatstvo za svakog trenera.
– Na poziciji playmakera sam počeo igrati organiziranu košarku. Meni presing ne smeta, ja na to gledam kao na otvoreni teren. Ovo ljeto sam radio na tome u jednom trening kampu u Los Angelesu. Uvijek sam htio biti što kompletniji igrač, da mogu driblati, šutirati, odigrati leđima košu...
NBA centar, i to nemalog potencijala, jest i Karlo Matković, član New Orleans Pelicansa.
– Matko juri 200 na sat. Toliko je eksplozivan da će jednom, da se našalim, doskočiti na parking dvorane. Centar je koji s vanjskim šutem otvara reket, ali je i agresivan na linijama suparničkih dodavanja.
S njim imamo drugačiji ritam nego sa Zupcem, a zbog Matkova šuta oni mogu igrati i zajedno. No, on je još u fazi sazrijevanja, a može biti vrhunski igrač s kojim će biti užitak igrati.
Startna četvorka reprezentacije (ali i povremena petica) povratnik je u Europu, kapetan Dario Šarić, kojeg su NBA treneri počeli “zaboravljati” na klupi.
– Porazno je to da u NBA ligi posljednjih sezona nisu znali iskoristiti takvog igrača. Srećom, nisu mu uspjeli uništiti glavu i on će se u Anadolu Efesu preporoditi, u klubu iz kojeg je i otišao u NBA ligu. Vjerujem da će mu trener Pablo Laso dati da bude glavni igrač. On je iznimno važan igrač ove reprezentacije i mi ga u tom njegovu povratku košarci najviše razine svi moramo podržati – zaključio je Hezonja.
Otvori KEKS Pay
