Proteklog vikenda nastavljeno je ukrajinsko nogometno prvenstvo, natjecanje sa 16 klubova u kojemu participiraju dvojica hrvatskih trenera; Marino Pušić na klupi Šahtara (3. na ljestvici) i Mladen Bartulović u Zorji iz Luhanska, na 10. mjestu.
Bivši nogometaš Hajduka i hrvatske reprezentacije, 38-godišnji Mladen Bartulović, u Ukrajinu je došao još 2006. godine i u njoj promijenio čak sedam klubova, Dnipro, Krivbas, Arsenal Kijev, Karpati, Vorskla, Volin i Inhulec, a danas je trener u Zorji iz Luhanska. Uz jednogodišnji prekid, za vrijeme igranja u poljskom Miedzu iz Legnice, Bartulović je u Ukrajini već osamnaest godina.
Mladen Bartulović javio nam se telefonom iz Kijeva i ukratko prepričao svoju ukrajinsku epopeju...
- Iz Hajduka sam 2006. godine bio prešao u Dnipro. U tom trenutku predsjednik Dnipra imao je u vlasništvu nekoliko kluboova, a ja sam s Dniprom bio potpisao dugogodišnji ugovor, i uvijek kada bih imao neku opciju za otići iz Ukrajine, on bi mi govorio: „Nemoj otići, imamo mi i druge klubove ovdje...”. Kako je vrijeme prolazilo, liga je postajala sve jača i jača, pa je došlo i Europsko prvenstvo 2012., počela se razvijati infrastuktura, pa i klubovi, cjelokupni nogomet doživio je uspon. Tako sam i ja poželio ostati – kazao nam je Bartulović.
Ostanku u Ukrajini pridonijela je i vaša supruga Natalia, kći bivšega ukrajinskog nogometaša, pokojnog Serhija Baškirova?
- Da, suprugu sam upoznao u Dnipru 2008. godine, i naravno da je i obitelj utjecala na to da ostanem u Ukrajini. Imamo 12-godišnju kći Nikolinu.
Gdje je vaš dom u Ukrajini?
- Moj dom je u Dnipru, budući da sam tamo proveo najviše vremena. Supruga i kćer žive u Dnipru, dok je baza moga kluba u Kijevu, pa živim na relaciji Dnipro – Kijev. Udaljenost je 400-tinjak kilometara. Ratna zona od Dnipra udaljena je otprilike 180 do 200 kilometara, no u gradu se osjeti utjecaj rata budući da je u njega izbjeglo dosta ljudi iz Mariupolja, Donbasa, Luhanske oblasti... Dnipro je doživio raketne udare u nekoliko navrata, zatekao sam se tamo u to vrijeme, međutim, na to smo se već naviknuli, kao i stanovnici drugih ukrajinskih gradova.
Jeste li ikada pomislili da biste radi toga napustili Ukrajinu?
- Kada je rat tek počeo, normalno da se pojavila neizvjesnost, nitko nije mogao znati što će biti. Možda se u tom trenutku nakratko i bila pojavila želja da odem, no odlučili smo ostati, i hvala Bogu sve je dobro. Ni u jednom trenutku nismo požalili zbog te odluke. Kći normalno pohađa školu, koja, kao i mnoge druge, imaju skloništa u slučaju opasnosti. To je u ovo ratno vrijeme uvjet da bi se nastava uopće mogla održavati.
Gdje je vas bio zatekao početak rata?
- Momčad nam je bila na pripremama u Turskoj, te smo taman bili sletjeli posljednjim zrakoplovom koji je sletio u kijevsku zračnu luku. Bilo je 24. veljače 2022. godine, a mi smo 26. veljače trebali igrati protiv kijevskog Dinama. Po slijetanju u Kijev otišli smo u hotel, a ujutro smo se probudili – u ratu. Bio je to nevjerojatan šok, nismo znali što napraviti, kako se ponašati...! Prateći vijesti bili smo još zabrinutiji, jer se očekivalo da će Kijev pasti do večernjih sati. Obitelj je u to vrijeme bila u Dnipru. Ja sam se bio zaputio k njima; putujući automobilom susretao sam kolone ljudi koji su u suprotnom smjeru, vozeći prema zapadu zakrčenim cestama pokušavali napustiti zemlju. Ljudi su iz Dnipra po pet-šest dana putovali do zapadne granice. I mi smo tih dana imali zapakirane stvari za eventualni odlazak, no kako je vrijeme prolazilo, a ukrajinska vojska zauzela položaje i stabilizirala se, tako smo odlučili ostati.
Vi ste ratno dijete, izbjegli ste iz rodnoga Kaknja još prije polaska u osnovu školu. Ratovi vas praktički prate kroz cijeli život?
- Da, kuća nam je bila srušena u ratu, tata je kratko vrijeme bio ratni zarobljenik, ali su ga bili dosta brzo pustili. Kao dijete s obitelji sam tako bio prisiljen napustiti Kakanj. Tako smo novi dom pronašli u Kaštelima. Živjeli smo neko vrijeme i u Njemačkoj, pa sam se eto često morao prilagođavati novim sredinama. To mi je možda olakšalo i prilagodbu na život u Ukrajini. Roditelji žive u Kaštelima, a ja nastojim doći svakoga ljeta na godišnji. Prije sam mogao i češće dolaziti, dok se moglo letjeti iz Ukrajine. Danas je to moguće samo iz Poljske ili iz Moldavije.
Kako ste postali trener u Zorji?
- Najprije sam radio kao pomoćni trener u Inhulecu, pa sam bio nekoliko utakmica glavni trener. Tada se 2023. godine pojavila mogućnost da budem pomoćnik srbijanskom treneru Lalatoviću u Zorji. On je ostao samo šest kola, potom sam u Zorji bio pomoćnik još dvojici trenera, a od kolovoza prošle godine glavni sam trener Zorje. Za sada sam još uvijek privremeni trener.
Kako klub funkcionira u ratnim uvjetima?
- Šahtar i Zorja jedina su dva kluba iz okupiranih regija koji su opstali. Oba kluba djeluju u Kijevu, i u njemu igraju domaće utakmice. Mi imamo svoj trening-kamp, svoj teren za treniranje, uvjeti su dobri, i svakoga dana klub postaje sve bolji. Mi naše prvenstvene utakmice igramo na malom stadionu kijevskog Dinama, Valerij Lobanovski. Zorja je inače napustila okupirani Luhansk još 2014. godine; najprije je imala bazu u Zaporižju, a sada, u drugoj fazi rata, u Kijevu. Zadnji put sam, kao igrač, u Luhansku bio baš te 2014. godine, kada su se počeli pojavljivati separatisti.
Na koji način se odvija liga u Ukrajini, s obzirom na ratno stanje, igrate li bez publike?
- Prvi dio rata igralo se bez publike, a sada, ovu zadnju sezonu, dopušten je određen postotak publike u odnosu na kapacitet stadiona; tisuću do dvije. U zapadnoj Ukrajini čak se i napuni stadion. To je svakako pozitivan moment za ukrajinski nogomet, pa i za živote ljudi općenito, jedino problem nastane kada bude zračna uzbuna. Tada svi napuštaju stadion, igrači i suci sele u svlačionice, i tamo ostajemo dok opasnost ne prođe. Jednom se u Krivoj Rogu dogodilo da je utakmica bila prekinuta nakon prvog poluvremena i nije mogla biti nastavljena. Tako sada to drugo poluvrijeme moramo naknadno odigrati, i još ne znamo gdje ćemo ga odigrati. Jednom nam se za vrijeme utakmice u Kijevu dogodilo da smo imali dva prekida zbog uzbune.
Načinom na koji govorite o ratu i kako u tim okolnostima životno funkcionirate, dojam je da ratno stanje već doživljavate kao nešto normalno. No, ostavlja li ovaj rat ipak ožiljke duboko u vama?
- Naravno da svaki rat ostavlja tragove u čovjeku. Dosta ljudi koji si poznavao, pa i nogometaša, za koje si čuo ili o njima čitao, poginuli su. I tu tragediju osjećaju svi Ukrajinci. Iz tog razloga svi ovdje pratimo vijesti, iščekujući nagovještaj da bi taj rat napokon mogao završiti. Iskreno, već se od toga čovjek i umori. Ja i dalje naravno pratim novosti oko mirovnih pregovora, no sada nešto manje, budući da sam posvećen poslu. Možda je tako i bolje, jer u svemu tome dosta je i „fake newsa”, ima zaista svega u eteru...
Dolaze li strani nogometaši ponovno u ukrajinske klubove?
- U mojoj Zorji pet je Balkanaca, među ostalim tu je Jakov Bašić, brat Tome Bašića. Vraćaju se stranci u Ukrajinu, evo Šahtar je kupio Brazilca za 15 milijuna eura. Situacija je danas ipak bolja, a jedino što je opterećujuće su putovanja; stalno si u autobusu ili u zrakoplovu. Mi smo prošle godine igrali grupnu fazu Konferencijske lige, domaćini smo bili u poljskom Lublinu, pa smo tamo putovali iz Kijeva autobusom, potom na sva gostovanja zrakoplovom. A tu su naravno i putovanja unutar Ukrajine, autobusom i vlakom – zaključio je Mladen Bartulović.
Otvori KEKS Pay
