Nova Netflixova dokumentarna serija u tri dijela, jednostavno nazvana "Mourinho", izazvala je lavinu reakcija čim je stigla na streaming platformu. Producirana od strane Venturelanda, nagrađivane kuće koja stoji iza globalnog hita "Beckham" i hvaljenog serijala "FIFA Uncovered", ova serija obećala je i isporučila dosad neviđen uvid u um i karijeru čovjeka koji je zauvijek promijenio ulogu nogometnog trenera. Snimana tijekom dvije i pol godine, nakon što je Mourinho dobio otkaz u Romi, serija prati njegovu putanju od meteorskog uspona s Portom do turbulentnih, ali trofejnih mandata u Chelseaju, Interu i Real Madridu, klubu u koji se ovog ljeta senzacionalno vratio. Redatelj Joe Pearlman i producent Miles Coleman dobili su ekskluzivan pristup ne samo Mourinhu, već i plejadi nogometnih legendi koje su obilježile njegovu eru. Od Sir Alexa Fergusona i Zlatana Ibrahimovića do Johna Terryja, Franka Lamparda, Didiera Drogbe i Javiera Zanettija, lista sugovornika čita se kao presjek nogometne povijesti posljednjih dvadeset godina.
Od samog početka, filmaši su Mourinhu jasno dali do znanja da ovo neće biti hagiografija, već da će ga suočiti s teškim pitanjima i neugodnim trenucima iz karijere. Pristao je, ali, kako se pokazalo, nije uvijek dobro podnosio izazove. Pearlmanov glas, koji služi kao narator i ispitivač, često postaje katalizator napetosti. U jednom od najupečatljivijih trenutaka, redatelj suočava Mourinha s njegovim zloglasnim "sindromom treće sezone" - tendencijom da mu se momčadi raspadnu tijekom treće godine mandata. Mourinhov ledeni pogled kroz ekran gotovo se može osjetiti, a pitanje vješto izbjegava. No, ta napetost bila je ključna.
- Stalno nas je manipulirao i znali smo to. Ali ako ulaziš u projekt s nekim poput Joséa Mourinha i ne osjećaš se izmanipulirano, onda ne radimo svoj posao kako treba - priznao je Pearlman.
Jedan od najvećih podviga produkcije bio je dovesti pred kamere Ikera Casillasa, legendarnog vratara Real Madrida s kojim je Mourinho imao izrazito buran i javan sukob. Njihov odnos puknuo je kada ga je Mourinho optužio da medijima odaje informacije iz svlačionice i posjeo ga na klupu, što je stvorilo raskol u cijeloj momčadi. Godinama kasnije, Casillas je pristao ispričati svoju stranu priče.
- Kada je intervju završio i on je napustio set, svi smo se štipali i pitali se jesmo li zaista upravo intervjuirali Ikera Casillasa za dokumentarac o Joséu Mourinhu - prisjeća se producent Coleman.
Ipak, dok je prisutnost nekih bivših suradnika bila iznenađenje, izostanak drugih bio je jednako glasan. Među njima se najviše ističe ime koje je definiralo čitavu jednu eru Mourinhove karijere - Pep Guardiola. Njihovo rivalstvo, iskovano u vatri španjolskog El Clásica, predstavljalo je epski sraz dviju nogometnih filozofija i dvaju potpuno različitih karaktera. Stoga je njegovo odsustvo u seriji bilo, u najmanju ruku, upadljivo.
Priča o tome zašto se Guardiola nije pojavio možda je i najbolji sažetak njihovog kompliciranog odnosa. Redatelj Joe Pearlman otkrio je da produkcijski tim ne samo da je kontaktirao Guardiolu, već je on i pristao sudjelovati. Međutim, postavio je jedan, naizgled jednostavan uvjet.
- Da, obratili smo se Pepu, koji je pristao na intervju, ali pod uvjetom da ga José osobno zamoli - otkrio je Pearlman.
Taj je zahtjev proslijeđen Mourinhu. Njegov odgovor bio je kratak, sočan i potpuno u njegovom stilu - Nema jebene šanse.
I time je priča bila završena. Guardiola se nije pojavio, a prilika da se dva velika rivala, makar i indirektno, suoče u ovom formatu, propala je. Pearlman je zaključio:
- To govori apsolutno sve o oba karaktera. I bilo je savršeno. Kad dobiješ takav odgovor, samo pomisliš: 'U redu, ovo se neće dogoditi'." Ta kratka anegdota, koja se odvija iza kulisa, možda moćnije oslikava dubinu njihovog antagonizma, ponosa i međusobnog, premda neizrečenog, poštovanja nego što bi to učinio bilo kakav intervju.
Dokumentarac se ne bavi samo rivalstvima, već zaranja duboko u Mourinhovu psihu, pokušavajući odgonetnuti što pokreće čovjeka koji živi i diše isključivo za nogomet. Filmaši, koji su s njim proveli gotovo tri godine, opisuju ga kao osobu potpuno opsjednutu svojim poslom.
- On je čovjek kojeg posao prožima više nego bilo koga koga sam ikad vidio - kaže Pearlman.
Kao primjer navodi vrijeme provedeno u Fenerbahçeu. Iako je bio smješten u luksuznom hotelu Four Seasons, Mourinho tamo nikada nije spavao.
- Spavao je u trening-kampu svaki dan. Ne u nekom luksuznom apartmanu, već u sobi koja podsjeća na studentski dom. Običan krevet, bijeli zidovi. Želio je biti prvi koji dolazi i zadnji koji odlazi.
Ta opsesija proteže se i na potpuni nedostatak interesa za bilo što izvan nogometnog terena. Producent Coleman prisjeća se razgovora u Istanbulu:
- Pitao bih ga je li posjetio Plavu džamiju ili Veliki bazar, ali on bi me gledao kao da sam lud. Živio je u Rimu i nikada nije posjetio Koloseum.
Nije stvar u tome da nije imao vremena, već u tome da ga takve stvari jednostavno ne zanimaju. Njegov svijet sužen je na 90 minuta, taktiku i svlačionicu.
Ova potpuna predanost poslu, kako sugerira serija, ima korijene u njegovom djetinjstvu. Gledajući svog oca, također nogometnog trenera, kako dobiva otkaz na sam Božić, mladi José je vjerojatno razvio strah od neuspjeha i slabosti.
- Neki ljudi trebaju 'sabbatical'. Mrzim tu riječ - kaže Mourinho u seriji, u rečenici koja se čini kao izravna strijela prema Guardioli. "Sabbatical znači slabost." Za njega, stati znači dopustiti da na površinu isplivaju strahovi i nesigurnosti koje je godinama potiskivao. Ta ga je filozofija dovela do nevjerojatnog paradoksa, koji Coleman smatra najiznenađujućim otkrićem.
- Jedan od najvećih psihologa i motivatora u povijesti sporta priznaje da ga ljudi, njihove priče i pozadina uopće ne zanimaju. To je zapanjujuće. Tijekom dvije i pol godine snimanja, nije nam postavio niti jedno osobno pitanje. Joe se oženio, ja sam dobio dijete. Spomenuo sam mu to, ali njemu je to samo prošlo preko glave. To je nevjerojatno za nekoga tko na tako dubokoj, urođenoj razini razumije ljudsku psihologiju.
Rad s takvom osobom bio je poput hodanja po jajima. Mourinho je majstor psiholoških igara, ne samo s protivnicima, već i sa svima u svojoj okolini, uključujući i ekipu koja je snimala film o njemu. Jedan od najintenzivnijih trenutaka dogodio se tijekom intervjua kada mu je postavljeno pitanje koje mu se nije svidjelo. "Jebeno sam to mrzio", zarežao je nakon što su se kamere ugasile, ustao i napustio prostoriju. Ekipa je pomislila da je suradnja gotova. No, samo deset minuta kasnije, na trajektu natrag za kopno, Mourinho ih je primijetio, nasmiješio se i počeo im mahati kao da se ništa nije dogodilo. Bio je to klasičan primjer njegove nepredvidljivosti, sposobnosti da u jednom trenutku bude neprijateljski nastrojen, a u drugom šarmantan. Za Pearlmana, isprovocirati takvu reakciju bio je znak uspjeha.
- Kada snimaš dokumentarac s Mourinhom, samo čekaš trenutak kad će se izderati na tebe. Osjećaš se kao jedan od stotina igrača koji su stajali u svlačionici dok on viče na njih. Činilo se kao privilegija ući mu pod kožu.
Ipak, iza te čelične fasade i proračunate arogancije, filmaši su uspjeli zabilježiti i trenutke neočekivane ranjivosti.
- Ono što me najviše iznenadilo jest koliko je njegova ranjivost, kod nekoga tko očito pripada staroj školi koja duboko zakopava emocije, zapravo blizu površine - ističe Pearlman.
Najšokantniji primjer dogodio se već prvog dana snimanja intervjua. Kada ga je redatelj upitao o smrti njegovog oca, koja se dogodila dok je vodio Manchester United, Mourinhove su oči zasuzile. Taj trenutak sirove emocije zatekao je sve. Pearlman je istovremeno bio zadivljen iskrenošću i uplašen da bi to mogao biti kraj projekta.
- Ili si spreman plakati, ili si u fazi života gdje su sve te stvari o kojima te pitamo zapravo ono o čemu i sam razmišljaš - zaključio je redatelj.
Iako je vijest o Mourinhovom povratku u Real Madrid odjeknula dok je serija još bila u montaži, autori su se oduprli iskušenju da film pretvore u aktualnu vijest. Njihov cilj bio je stvoriti nešto "zimzeleno", djelo koje će biti relevantno i za pet godina, neovisno o tome hoće li Mourinho tada biti u Madridu, Chelseaju ili mirovini.
- Trik je bio napraviti film koji se zapravo ne bavi njegovim povratkom. Film koji otkriva njegovu psihologiju na način da bi bio jednako relevantan i da se nikada nije vratio u Real Madrid - objašnjava Coleman.
Kroz prizmu njegovih najvećih uspjeha i najtežih poraza, serija gradi portret čovjeka čija je potreba za pobjedom istovremeno njegov najveći dar i najteže prokletstvo. To je priča o tome kako je meteorski uspon do vrha, koji je kulminirao u Real Madridu, bio i točka na kojoj je "udario glavom o strop", mjesto koje je bilo veće od njega i koje nije mogao ukrotiti.
Na kraju, nakon gotovo tri godine provedene u njegovoj orbiti, autori ostavljaju gledatelja s gorko-slatkim osjećajem i teškim pitanjem: je li José Mourinho sretan čovjek?
- Ne, ne mislim da jest. Mislim da on ne zna što je sreća. Mislim da nema osjećaj zadovoljstva ni u jednom dijelu svog života. Uvijek gleda unatrag, a nikad naprijed. Njegova postignuća za njega ne znače ništa.-rekao je Pearlman.
To je portret čovjeka koji je, prema redatelju, stvorio život izolacije, zastrašivanja i neprobojnosti. Čovjeka bez prijatelja i obitelji u svojoj blizini. Možda je sretan u nogometu, ali slika koja ostaje jest slika usamljenog genija, vječnog autsajdera čak i na vrhu svijeta. A možda najupečatljiviji detalj koji ilustrira tu distancu jest priznanje producenata da, nakon svega, nisu sigurni zna li im Mourinho uopće imena. To je ultimativni paradoks "Posebnog": čovjeka koji je majstor upravljanja ljudima, ali ga ljudi zapravo ne zanimaju.