Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 51
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
SAMO ZA VL PROGOVARA TOMISLAV ZORIĆ

'Dražen je prije Bobana najavio raspad Jugoslavije. Ali na jedno pitanje o njemu nikad neću odgovoriti'

Foto: Ante Baranić
1/17
22.10.2023.
u 15:20

'Trenirao je s curama, šutirao po 500 puta svakog jutra. On je bio čudesan. Imao je devet godina kada sam ga prvi put vidio...', za specijal Večernjeg lista o Draženu Petroviću ekskluzivno progovara čovjek koji je prvi Draženu dao ključeve dvorane na Baldekinu.

Na današnji dan, 1964. godine, rođen je idol generacija, jedan od najboljih i najvažnijih europskih košarkaša svih vremena Dražen Petrović. Večernji list nedavno je povodom 30. obljetnice smrti neprežaljenog Šibenčanina objavio specijal na 132 stranice, u kojem su otkriven dosad nepoznati detalji iz njegovog života, karijere ali i odrastanja u Šibeniku koje je bio ključna etapa u razvoju košarkaškog genijalca, neslomljivog borca i šutera koji je iz male dvorane na Baldekinu dogurao do NBA lige i otvorio Europljanima put prema najvećoj ligi svijeta. Intrigantnu Draženovu šibensku priču objavljujemo u dva nastavka, uz poseban doprinos Tomislava Zorića, čovjeka koji je Draženu prvi dao ključeve dvorane dok je imamo svega devet godina.

Ne postoji košarkaška i životna etapa Dražena Petrovića koja se može lako prepričati ni do kraja precizno objasniti 30 godina nakon što je otišao pa, iako se svake godine ispočetka iznose sjećanja, obilježavaju obljetnice i pišu na tisuće redaka i izjava svjedoka vremena i kolekcionara te organiziraju svečane tribine, neki će momenti o Draženu vrlo vjerojatno zauvijek ostati neispričani. Mit će živjeti, ali pravu istinu o odrastanju košarkaša koji će iz Preradovićeve ulice u Šibeniku dosegnuti status koji ima zna tek nekoliko ljudi koji su mu, uz njegove roditelje i brata Acu, bili najbliži. I najčešće ih nećete vidjeti i čuti u prvim redovima kada se govori o čudu s Baldekina.

Na  pričama o Draženu odrastale su generacije, svatko se pronašao u barem jednoj od njegovih životnih lekcija.

Primjerice, o porazu ili o pobjedi, ovisno kako će netko to prihvatiti.

“Nitko nikad nije dobio sve utakmice. Što prije shvatiš, bit će ti lakše.”

Ili o radu i disciplini, upornosti da svaki dan budeš bolji nego jučer. Koliko njih se sjetilo Draženovih riječi: “Talent sam respektirao do 16. godine, a onda sam se odao teškom radu.”

Draženova majka Biserka Petrović govorila nam je kako su joj Dražena od malih nogu stalno otimali iz ruku, svi su ga htjeli pomalo za sebe, kako je bio posebno dijete.

I to se nije promijenilo do danas, svatko ima emociju i sjećanje na svog Dražena i na ono što mu je značio, a nitko ne zna što je sve mogao postati i koji su bili njegovi dometi.

Foto: MMCDP

Zbog toga i još niza drugih razloga jako je teško pisati o Draženu. Posebno je to teško nekome tko se rodio stotinjak metara dalje od drvenjača dvorane na Baldekinu, ali desetljeće prekasno da bi ga tu uživo gledao. Ali smo tu gdje je napravio prve košarkaške korake, na igralištu koje je danas najljepši živi spomenik svjetskom velikanu ove igre. I baš u tih stotinjak metara do njegove ulice i famoznog koša u Preradovićevoj, samo tu ćete pronaći mjesto gdje Dražen i danas zaista živi, ali i negaciju svega onoga što je ikada bio. A to je prava Draženova šibenska priča.

Čovjek koji je prvi rekao Beogradu 'Ne!' 

Za nju vam trebaju ljudi koji su se više bavili činjenicama, a manje mitovima i oni koji danas ne žele biti u prvim redovima. Ali bili su prvi i ključni kad je trebalo reći ne režimskoj odluci da se poništi utakmica Šibenke i Bosne 1983. godine i odigra ponovljena u Novom Sadu. I ako su dva Draženova slobodna bacanja za pobjedu nakon faula Hadžića koji je svirao Ilija Matijević, sekundu i 56 stotinki do kraja utakmice, najavila raspad Jugoslavije, onda je, kako kaže Tomislav Zorić, s kojim smo na neprocjenjivu asistenciju velikana šibenskog novinarstva Stanka Ferića više od tri sata razgovarali o ovom događaju i ako smo ga dobro shvatili, Dražen prvi koji je rekao ne pokojnoj državi, puno prije početka 90-ih, maksimirskih nereda, mitskog high-kicka Zvonimira Bobana, navijanja za Tursku na utakmici protiv Osimove Jugoslavije u Splitu ili paljenja jugoslavenske zastave na Maksimiru u utakmici s Nizozemskom.

– Rekao sam: ne mafijo, nećete! Jeste li vi ludi? Šta da vratimo? Mi smo prvaci, mi vam svoje medalje ne vraćamo, a vi dalje kako vas volja – rekao je Zorić.

Mirnoća i intonacija kojima to danas, 40 godina nakon jedne od najkontroverznijih utakmica u povijesti ovih prostora izgovara Zorić, upućuje nas na dva zaključka: da je potpuno siguran kako je pobjeda Šibenke nad Bosnom čista i da je zato morao biti na samom izvoru događaja koji su uslijedili u noći s 9. na 10. travnja.

– Jedina istina je da apsolutno nitko, ni u zapisniku nakon utakmice ni u razgovoru, nitko od dvojice delegata, ja kao jedan od organizatora, ni među sucima ni igračima, nije imao ni slovo prigovora. Dodijeljene su medalje. Vidio sam i ja te čudne ljude, privrednike, koje su doveli na utakmicu, bila je Olimpijada u Sarajevu, sve je to bilo. Ali mene su ujutro nazvali preko linije iz Splita. Mislim da je bilo oko 13 sati kada je objavljeno na radiju.

Cijeli Šibenik izašao je na ulice, nastale su tada povijesne fotografije mase na Poljani i ispred šibenske vijećnice, dok su igrači Šibenke, s njima i Tomislav Zorić, stajali na balkonu, a svi su im klicali: “Prvaci, prvaci!” I danas apsolutno svi tako govore, redom velika imena koja su tad igrala u Šibeniku.

Tako je i slavni Zoran Slavnić u svega godinu dana saznao gdje je Šibenik. Nije imao pojma kad su ga prvi put nazvali. Pa kako se tako brzo uputio i umjesto Beograda skrenuo za Šibenik?

– Pa za novac, kako drugačije.

Slavnić je uveo Dražena Petrovića u prvu momčad Šibenke protiv beogradskog Beka.

– Uzeo ga je čim ga je vidio. Mi smo tada shvatili da ne možemo puno samo s našim dečkima i doveli smo Macuru iz Jugoplastike, Ljubojevića iz Cibone i s našim dečkima Šarićem, Fabom Žurićem i Amanovićem, mi smo u tu utakmicu izašli s tako jakom postavom. Do tada su nas svi voljeli, Zadrani su nam puno pomogli da uđemo u prvu ligu, bili su tu Jelavić, Marelja, Babić, Petani koji su igrali s našim dečkima Slavicom, Šarićem, Furčićem i ostalima.

Foto: Ante Baranić

Zorić, danas 91-godišnjak koji s lakoćom barata imenima i podacima s utakmica koje su se igrale prije pola stoljeća, bio je u to vrijeme direktor Šibenke, ali i prvi potpredsjednik košarkaškog udruženja klubova bivše Jugoslavije, drugi čovjek u košarkaškoj hijerarhiji, prvi koji je u Šibeniku 1949. s društvom postavio koš za igru, između zvonika Crkve Gospe van Grada i današnje zgrade Fine. On je i čovjek koji je zaigrao u prvoj javnoj košarkaškoj utakmici u Šibeniku ikad i koji je sa SOUR Šibenkom napravio preteču Novoselove Cibone, okupivši najjače tvrtke te je kao veterinar po struci i sam bio na čelu Mesoprometa, jednog od financijera Šibenke, među kojima su bili šibenski hotelijeri, slavna Vinarija i pekara Krka.

To je bilo doba blagostanja, za razliku od početka 50-ih, kada je Zorić otišao na studij zbog čega se osula i njegova gimnazijska košarkaška ekipa, preteča šibenske košarke i svega što će kasnije ovdje događati s Draženom. I onoga što se neće dogoditi, ali će se iz godine u godinu prešutno ponavljati kao istina. To je razlog zbog kojeg se ova priča bavi samo poznatim i dostupnim činjenicama o Draženovu šibenskom djetinjstvu i ključnim mjestima u njegovu odrastanju koju bismo se čak i usudili pisati, ali nipošto bez ljudi poput Zorića i Stanka Ferića te njihove građe koja je neprocjenjiva.

Jer Zorić je bio prvi čovjek koji je Draženu dao ključeve dvorane u kojoj je po 500 puta šutirao po drvenom obruču, sa svih pozicija, prije i poslije škole, u toj dvorani je nastala i priča o famoznom driblanju drvenih stolica, dok stoji potpuno sam u dvorani i čuje se samo zvuk lopte i škripa parketa, o čemu je i sam toliko toga za života govorio.

– Imao je devet godina kada sam ga prvi put vidio – kaže Zorić.

Foto: MMCDP

To je bilo 1973. godine, kad se klub odvojio od Sportskog društva Partizan, odnosno osnovana je KK Šibenka, muška i ženska ekipa.

– Mene su pozvali, kao direktora Mesoprometa, a i tada ja više nisam igrao košarku, rekli su mi da bih ja to mogao. Tada je igrao Aco, Dražen je dolazio s njim, dolazio je uvijek kada bismo trenirali. Bio je samo obično dijete, ali kako je rastao, krenuo je igrati s juniorima. Bio je tolik marljiv da bi, osim sa svojom momčadi, ostajao igrati i s curama. Bila je to ekipa Revije iz koje će kasnije nastati slavni Elemes.

Dražen je igrao s njima, sjećam se Danijele Laurić, bile su tamo i sestre Rak, Manojlović... On je bio totalni zaljubljenik, molio je ključeve od dvorane i pucao je stalno po košu. Znate, ja sam posebno vezan za njega…

Zato je vjerojatno vrlo trivijalno, čak glupo, a Zoriću može zvučati i uvredljivo pitanje koje ćemo postaviti. Ali je li Dražen stvarno bio toliko poseban?

– Hoćete li se vi uvrijediti ako vas ja zamolim da na to pitanje ne odgovorim? Ne, nije stvar kakvo je pitanje, nešto drugo…

Dražen je bio njegovo dijete.

– Da, on je bio moj.

Samo potpuni luđak osjećao bi uvredu ili potrebu bilo što dalje pitati. Preostaje samo slušati ono što Zorić želi kazati. Jer s Draženom je uvijek osobno, htjeli to priznati ili ne, pa iako smo čuli na stotine priča njegova najboljeg prijatelja Nevena Spahije, dogodovštine Stojka Vrankovića iz reprezentacije i Acine uvijek staložene, odmjerene i primjerene, a opet silno emotivne riječi, ne znam tko bi ga se ovako nešto usudio upitati o pokojnome bratu.

– Da je Dražen živ, Aco bi danas bio puno zvučnije ime u košarci, još bi više vrijedio, to je sigurno – govori Stanko Ferić, novinar i publicist koji je posvetio veliki dio života prikupljanju povijesne građe o šibenskom sportu.

Govori da je Dražen u svemu imitirao starijeg brata, da bi trenirao vaterpolo kada bi to radio Aco, jedna je od onih stvari koje se stalno ponavljaju u seciranju šibenske priče obitelji Petrović.

– Nije mi nešto tako poznato, da je Dražen zbog Ace bio takav fanatik. Možda jest, ali meni to nije poznato. Mislim da je košarku obožavao ne samo zbog toga što je brat prvi krenuo s njom – kaže Zorić, pa dodaje:

– Aco je bio sjajan, veliki košarkaš, a Dražen je bio čudesan. Bio je radnik, fanatik, zaljubljenik u košarku koji je sve što je ikada postigao, postigao svojim radom. Ali bio je talent, prije svega. On bi, znate, postavio stolice na tri pozicije i pitao me da mu kupim sladoled ako sve pogodi. Mi smo, zapravo, stavljali te stolice na deset metara i onda bi on sve tri pogodio. U to vrijeme nije bilo trice, nije postojala linija za tri poena. On je šutirao po 500 puta svakog jutra, to je bio Dražen...

>>> Aco Petrović u video razgovoru za VL govorio je o odnosu s Draženom, razgovarala Dea Redžić

>>> U drugom nastavku saznajte kako je Dražen napustio Šibeniku i što se događalo nakon kontroverzne majstorice s Bosnom...

 

Komentara 3

CO
coska
18:10 22.10.2023.

80 i neke, na Dif-u u Zg, repka trenira nekoliko nas na tribini velike dvorane. Trening završava svi odlaze on ostaje i puca trice. Sam ostajem na tribini a on sam dolje gađa 9 od 10…ili bolje reći 99 od 100, i tako par sati. Šutim i gledam, on puca…primjetio me, lagani smješak i nastavak trica…to su bili posebni trenuci (za mene), čudna konekcija. Kad je poginuo nikad više nisam gledao košarku, umrla je zajedno s njim.😔 Život leti kapetane

CO
coska
19:37 22.10.2023.

Je iz Papige😀 Soler? Sorry lampica se ne pali.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije