Pariz – Moskva via Palermo, dokumentarni film Andreja Maksimovića posvećen kultnoj, prvoj velikoj, važnoj pobjedi hrvatske reprezentacije, čiju smo promociju gledali na terasi hotela As, vratio nas je u posebno vrijeme kad se svaki izlazak naših “kockica” na veliku scenu iščekivao s posebnim uzbuđenjem i motivacijom. Godine 1994. Hrvatska je zemlja izmučena ratom, među tisućama i tisućama izbjeglica protjeranih 1991. s okupiranih područja sve je više i onih koji gube nadu da će ikad više vidjeti svoje domove, svakodnevica su popisi gradova pod zračnom ili općom opasnošću koji se vrte na ekranima. I smrt. Prestaješ više reagirati na vijesti koje obavezno sadrže “u napadu agresorskih snaga poginulo je...”. A znaš da je tu i nečiji otac, sin, majka, kći...
U takvim vremenima loviš se za svaki tračak nade, sreće, optimizma. Prije Palerma bila je Valencia kad je Ćiro Blažević prvi put okupio naše najbolje nogometne vedete i pobijedio furiju. No bila je to prijateljska utakmica. Ovo u Palermu bile su kvalifikacije, protiv svjetskih doprvaka, na njihovu terenu, u vrućem Palermu... Ta pobjeda ostvarena silnom borbom, majstorijama Šukera, Štimca, Bobana, Ladića... zapalila je plamen ljubavi prema vatrenima koji se nikad nije ugasio vodeći zajedno generacije naših najboljih igrača i navijačke vojske koje su ih pratile u pobjedama i porazima sve do finala Svjetskog prvenstva. Upravo zato Palermo je zaslužio film, priču, dokument vremena kakvih bismo htjeli puno više kad je u pitanju sportska tematika. I nastao je, i to u prilično složenim uvjetima za rad, u vrijeme korone, a na određen je način i prekinuo hrvatsku produkcijsku pasivnost na temu sporta.
Strogi kritičari naći će i zamjerke, ali autor dokumentarca i svi koji su radili na njemu, sudjelovali, počevši od samih aktera utakmica, potpisnika te grandiozne pobjede, kao i neočekivanih, a odličnih sugovornika poput Mirka Galića i Mladena Maloče fenomenalno su dočarali i to vrijeme i mukotrpan put koji su prolazile i naša mlada država i hrvatska reprezentacija. Iako sastavljena od pravih klasa, na velikoj je sceni dočekana kao nešto neugledno, sumnjivo, nepozvano, nešto čemu treba odmah pokazati gdje spada.
Ti su igrači rekli ne i ostvarili toga dana ono po čemu će nogometna Hrvatska postati prepoznatljiva – po pobjedama nad istinskim velesilama. Onda je to bila senzacija koju smo u nevjerici gledali, danas poslije svih tih trijumfa nad Englezima, Nijemcima, Nizozemcima, Španjolcima... s ponosom možemo reći da je Hrvatska svjetska nogometna velesila. Put do toga počeo je u Palermu.
“Pariz – Moskva via Palermo” odlično portretira i aktere vremena kroz njihove izjave i uspomene, otkriva puno o našem mentalitetu – da smo u stanju i četvrt stoljeća poslije nekog događaja sporiti se oko detalja, heroja i antiheroja, omjera zasluga i slično. Sve je odlučno presjekao kapetan Boban poručivši “bili smo Ćirini i još više svoji”. Momci sjajnih, zeznutih karaktera koje je spajala ljubav prema državi za koju su imali čast igrati, za razliku od generacija brojnih velemajstora koji nisu bili te sreće. Baš kao što je spojila i dva velika trenerska genijalca praktički potpuno suprotnih pristupa i strategija. U toj istovremenoj suradnji i konfrontaciji Blaževića i Ivića rodilo se najveće bogatstvo hrvatskog sporta, nešto što ne može otići u igračku mirovinu – naši vatreni.
Dokumentarni film "Pariz – Moskva via Palermo" ekskluzivno pogledajte u nedjelju u 12 sati na portalu Vecernji.hr!
