Negdje u ove dane prošle godine naš najtalentiraniji plivač Franko Grgić primao je u HRT-ovu studiju nagradu za sportsku nadu godine. Nasmijani dečko s Gripa tada mi je u par rečenica objasnio zašto ne razmišlja o odlasku u SAD. Jer, naslijeđena je logika da ako misliš ozbiljnije, moraš u američke bazene...
– U Splitu imam svoj bazen i svog trenera koji se uglavnom bavi sa mnom. U Americi bih imao trenera koji bi uz mene vodio još pedesetoricu.
“Prošireno izdanje” Grgićeva objašnjenja izdao je ove godine još jedan talentirani mladac iz Dalmacije. Dvadesetogodišnji Marko Čeko oduševio je prvo rezultatski. Na atletskom prvenstvu Hrvatske održanom netom nakon prvog pandemijskog vala postao je tek četvrti Hrvat u povijesti kojem je uspjelo preskočiti osam metara u dalj. Kako uz skokove paralelno trenira i sprinterske discipline na sto i dvjesto metara, usporedba je sama došla – “hrvatski Carl Lewis”! Dobro, možda nikad neće biti svjetski prvak ili olimpijski pobjednik, ali zgodno zvuči, a barem povijest našeg sporta uči da nikoga unaprijed ne treba otpisivati. Ali, osim samim rezultatom koji je zaista vrijedan hvale jer je, između ostalog, poboljšao osobne rekorde u sve tri discipline koje trenira, Čeko je iznenadio, štoviše oduševio porukama koje bi malo tko očekivao u svjetlu onoga što se inače može pročitati...
– Puno ljudi mi je govorilo: Idi u Zagreb, idi u Beograd kod trenera Ivane Španović, idi kamo god, samo da nisi u Kninu! Razumijem da žele pomoći i da ne misle ništa loše, ali jednostavno ne znaju koliko se puno toga može postići u Kninu. I u ostalim sportovima. I ne samo u sportu. Samo kad se hoće. Bitno je samo da mladi ostanu.
Uslijedio je dodatak:
– Nema puno razlika između Knina i Amerike. I u Kninu imam svoga masera, surađujem i s nutricionisticom Mimi Vurdeljom. Imam skakalište, stazu, teretanu, preuredit će nam i malu dvoranu... Što mi treba više, što se imam žaliti?
Imao je ponudu iz Nebraske. Vrata nije sasvim zatvorio, ali se zahvalio rekavši da namjerava još dugo ostati u Kninu. I kako sada sve to uklopiti u sliku koja nam se nerijetko servira, ne samo o Kninu, već i o Vukovaru i brojnim drugim gradovima i krajevima “da ondje nema ni perspektive ni ljudi ni života osim u dane kad se obilježavaju ratne godišnjice”, da je sve to “propalo, a nekad je sve cvalo i pjevalo” i da ako išta misliš postići u životu “neizbježno moraš pobjeći što prije i što dalje!”? Pa teško, ali možda bi nekad, bar na trenutak, trebalo pogledati svijet očima mladog čovjeka koji ne živi frustracije svojih neostvarenja nego san koji možda i neće dosanjati, ali bar mu ne bi trebalo ionako visoke prepreke na tom putu činiti još težima... Ne kaže se bez razloga da su mladi pametniji, a mi samo nešto iskusniji od njih. U tom smislu zanimljive su riječi naše bivše dugoprugašice Lili Ćulibrk: “Šira zajednica ne daje pravu potporu. Ne čak toliko financijsku koliko emotivnu. Nitko te ne nagovara da ostaneš, dapače, češće ti govore da nisi za to i da odustaneš. I onda, naravno, ostaju samo oni s visokom razinom rezultata u ranijoj dobi.”.
Vratimo se još malo u Knin, grad koji ove godine ima slatke muke oko izbora sportaša i sportašice godine. Prije Marka, zasjala je zvijezda Matee Jelić, prve Kninjanke koja je izborila nastup na Olimpijskim igrama, a u prosincu postala i europska doprvakinja u tekvondou! Dogodilo se to dan nakon što su na EP-u rukometašica pobjedu nad Rumunjskom odnijele nove miljenice naše sportske publike, a među njima i hrabra Valentina Blažević koja je demantirala samo jedan od rijetkih, a netočnih podataka koji su se mogli pronaći o dojučer anonimnoj ekipi, a u koje spada i onaj da je izbornik Šoštarić rođen u Osijeku.
– Nisam iz Sinja nego iz Knina, volim da se to ispravi.
U Sinju je rođena, 1994. godine, u vrijeme dok su Kninjani sanjali se da će se jednom vratiti svojim kućama, u grad mali, ali 25 godina poslije ponosan na sportske talente kakve možda nikad ili barem dugo nije imao. Grad u kojem, ipak, ima života, svakako više nego u vrijeme kad su kenijskog poručnika, jednog od onih UN-ovih mirotvoraca vozili kroz tzv. SAO Krajinu i objašnjavali mu “šta je šta”.
– A grad? Gdje je grad? Gdje je Knin? – pitao je tog nesretnog prosinca 1991. godine.
– Sad smo bili...
– Ono!? Pa to su tri ulice!
– Pa da...
– I zbog te tri ulice stoji svijet?
Nije bilo baš sasvim tako, ali ‘ajde... Nego da ga je nekako naći i provjeriti je li dočekao da stane navodno i zbog jedne tržnice...
Da bi znao sto je napisano u knjizi, treba ju otvoriti i procitati. Tek onda se moze raspravljati. Malde osobe smatraju da sve zanju i mogu, pa savjete starijih obicno ne prihvacaju. Zato savjetujem decku da ostane, kao i vecina nasih vrhunskih sportasa.