Diktafon je bio upaljen, a snimao je tišinu već minutama... Ivan Čupić (27), najrazgovorljiviji među našim rukometašima, i dalje je šutio.
– Znate kakav sam, inače pričam kao navijen, ne mogu se zaustaviti, a sada tražim riječi... – kazao je rukometaš od kojeg se na EP-u očekivalo mnogo, ali je i sam procijenio da je u Danskoj igrao najlošije u karijeri.
Sve znam, promašio sam
Stajali smo na hladnoći pred zgradom Zračne luke, pokraj nas provirivale su tri djevojke, jedne od rijetkih koje su usred noći prtile snijeg kako bi vidjele rukometaše. Čupić je zbrajao misli, a onda pošteno i otvoreno rekao:
– Osjećam se loše, teško mi je jer smo uprskali... Dapače, ja sam uprskao prvi! Sve znam. Vrtim stalno film iz polufinala, one prijelomne trenutke kada sam promašio tri “zicera”. Imao sam priliku odvesti nas na pet pogodaka prednosti, i Danci bi se tada molili Bogu da se vrate u život. Imali smo pobjedu u rukama, bili smo već jednom nogom u finalu. Uostalom, smatram da je Hrvatska jedina koja je Francuzima u finalu mogla pružiti pravi otpor. Ako je netko na prvenstvu nešto trebao napraviti, onda smo to bili mi. To se nije dogodilo, ostali smo praznih ruku – dodao je Čupko.
Ni bronca im, očito, više nije bila utjeha, želja generacije bila je jedina medalja koju nemaju. Zlato.
– Bili smo zreli za finale kao nikad prije! Igrali smo dobro u Srbiji i Španjolskoj, bili smo dobri i u Londonu, ali mislim da nikad nismo igrali bolje u polufinalu nego sada protiv Danaca. Kada smo izgubili, pukli smo psihički...
Što će se događati dalje, koliki doseg ima vaša rukometna generacija?
– Ova momčad ima budućnost, imamo puno toga za pokazati. Možemo još godinama igrati vrhunski. Imamo u reprezentaciji nekoliko generacija rukometaša, i te kako imamo što pokazati kako bismo osvojili ono lijepo, fino, krasno... ono zlatno. Znam da to možemo, da to hoćemo i da, na kraju, imamo ono nešto što je potrebno da nas ljudi na kraju zapamte. Da znaju da nismo samo prolaznici, već oni za kojima se diže prašina! – zaključio je Čupić i tužan otišao u noć.
Ženo, nema medalje!
Podbacio je i Mirko Alilović, koji je na Plesu, čim je izišao iz zrakoplova, raskopčao zimsku jaknu i supruzi Ivi pokazao kako mu oko vrata ne visi medalja. Tužno je slegnuo ramenima.
– Izgubili smo sve. Koliko god smo pričali prije utakmice za broncu da smo se psihički oporavili, ispalo je da smo u toj utakmici bili hladni i još mislili na propušteni finale. Šteta za broncu, no treba priznati Španjolcima da su pokazali više želje – kazao je Alilović te se i on vratio na polufinale:
– Imali smo Dansku u šaci i na konopcima! Ne želim da to zvuči kao plakanje, no ako ništa drugo, siguran sam da se u finalu ne bismo osramotili kao Danci protiv Francuza od kojih su izgubili s devet razlike. Hrvatska je trebala igrati u finalu, ali ne znam zašto nije – dodao je Alilović.
Razloga ima mnogo, u njegovu slučaju prema postotku obrana bio je jedan od najlošijih vratara prvenstva. Došao je na EP u sjajnoj formi, no to nije potvrdio. A za medalju je trebalo na vratima imati stijenu, poput Omeyera, Landina ili Sierre. Čistom logikom, gledamo li da je Hrvatska izgubila tri utakmice, od zlatnih Francuza, od srebrnih Danaca i na kraju i od brončanih Španjolaca, jasno je da medalju nije zaslužila.
>>Nismo zaslužili ništa više od ovog četvrtog mjesta!
Nemoj tako domoljubno potišteno Ivane jer četvrto mjesto je sjajan uspijeh koji je mnoge dobre susjede vrlo razveselil.