Gospodine "sto posto", može li do kraja prvenstva bez izgubljenoga boda?, pitamo Dinamova trenera Antu Čačića (59).
– Zašto ne! Zvuči primamljivo, ali nisam time opterećen. Prva sljedeća je najvažnija – smješka se Čačićev brk, koji neće stradati kada u svibnju dohvati svoj prvi naslov prvaka.
Zašto je puklo s kapetanom Bišćanom?
– Moja je odluka bila da ne možemo zajedno, jer ako sam ja trener, onda i odgovaram za to tko će igrati. Uoči utakmice s Hajdukom odlučio sam se za stoperski par Vida i Tonel, a Igor je tada, tako mi je bar rekao u ponedjeljak, inscenirao ozljedu kad je vidio da nije u prvih 11. Bio je silno razočaran što u najvažnijoj utakmici nije igrao i time je izvršio pritisak na mene da će svaki put biti nezadovoljan i nesretan ne igra li. To bi značilo da ne mogu egzistirati, a usto mi je dao do znanja da ne prihvaća konkurenciju.
Smeta li vam politička i navijačka hajka na Mamića?
– Sramotno je to što radi dio "navijača". Rođen sam u Zagrebu, gradu koji je uvijek bio ugodan za življenje, civilizacijski iznad svih na ovim prostorima. I zato mi je neobjašnjivo to što se događa na našim utakmicama, kakve povike doživljavaju igrači i ljudi koji vode klub. Pa mnogi od onih koji to viču nisu ni rođeni kada je naš predsjednik sedamdesetih godina krvario za Dinamo, kada nije bilo lako biti dinamovac. Dinamo je više od nogometa i ne zaslužuje takvo hračkanje! Otac sam i djed, i užasno mi je slušati uvrede koje se slijevaju s tribina.
Biste li bili spremni povući momčad s travnjaka ponove li se uvrede s tribina kao na utakmici sa Slavenom?
– Bih! Jer sve što su tada vikali bilo je – strašno! Za vrijeme utakmice nisam razabirao riječi, nego sam dan kasnije pročitao na portalima što su sve vikali, koga su sve spominjali. Znate, imam 82-godišnju, gotovo nepokretnu majku za koju skrbim poput medicinske sestre, imam malu unučad, i jako sam senzibilan na takve stvari. Iako, i oni koji su vrijeđali, kad su čuli sami sebe, vjerojatno su se posramili – zaključio je Ante Čačić.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista...
Kak mi to nismo ni čuli ni videli, ko bu rekel nama kaj se to skandiralo i kaj je to tak strašno? Nismo svi u mogućnosti biti na Maksimiru ili gledati na TV.