Na Baldekinu i Gripama, u dvjema nekadašnjim utvrdama hrvatske klupske košarke, danas počinju polufinala doigravanja za prvaka Hrvatske. U Splitu istoimeni klub dočekuje prvaka Cedevitu (20.30), a u Šibeniku istoimeni domaćin ugostit će doprvaka Cibonu (18 sati).
Sudare dalmatinskih protiv zagrebačkih klubova najavio je Vladimir Anzulović (39), trener Šibenika, prvoplasiranog sastava u ligaškom dijelu natjecanja:
Favoritima neće biti lako
– I Cedevita i Cibona u tim će susretima biti blagi favoriti što sugeriraju i imena igrača pa tako Cibona ima jednog Žorića koji igra u životnoj formi. Iako oni mogu osvojiti naslov i bez Boatrighta, za kojeg čujem da će igrati, neće cedevitašima biti nimalo lako na punim Gripama, kao ni cibosima na Baldekinu koji će biti krcat. Uostalom, Split je pobijedio Cedevitu u respektabilnom sastavu, a mi smo dvije od tri utakmice od Cibone izgubili vrlo tijesno, za jednu loptu.
Bez obzira na to što su u presudnim utakmicama polufinala oba sastava dominirala šuterski (Šibenik 18 trica, Cibona 15 trica).
– Dvije do tri naše ovosezonske utakmice nisu bile na veliki broj koševa pa vjerujem da će slaviti onaj tko bude obrambeno čvršći. Na moje veliko zadovoljstvo, mi smo u ligaškom dijelu bili najbolja napadačka i druga obrambena momčad.
Inače, Anzulović u Šibeniku živi sam, bez obitelji.
– Moji su u Novom Mestu, supruga i sin od 13 godina. Ja pak živim u neboderu pokraj dvorane pa na posao idem pješice.
I na nedjeljnu utakmicu prošetat će se do dvorane u kojoj će ga dočekati Funcuti i pune tribine.
– Nakon što smo u Ludbregu pobijedili Cedevitu, u pola tri u noći dočekalo nas je 200 ljudi s bakljama. To vam je samo jedna od slika navijačke ljubavi prema Šibeniku, to je vjetar u leđa, ali i obveza da se bespoštednom borbom odužimo za to povjerenje. Rijetko gdje ćete vidjeti takvu ljubav prema klubu.
Puno je ljubavi bilo i na relaciji obitelj Anzulović – Cibona, no životni putevi su im se razišli. Tata Vladimir bio je jedan od utemeljitelja moderne Cibone, stariji brat Dražen bio je igrač i trener seniorskog sastava kluba iz Savske, a mlađi brat Vladimir cijelo je djetinjstvo proveo u tom klubu.
– Ja sam odrastao u dvorani uz oca i brata, a uz oca brat i ja smo zavoljeli Cibonu. Uz Mirka Novosela, tata je odigrao jednu od ključnih uloga u kriznom razdoblju kraja Lokomotive i početka Cibone. Bio je i srcem i dušom uz taj klub. Kad je Cibona osvojila svoj drugi naslov prvaka Europe, sva smo trojica bila uz klub. Brat je bio dio te momčadi, a ja sam se s njima vozio od Budimpešte do Zagreba. Bilo je to nezaboravno putovanje za vrijeme kojeg smo morali stati u svakom selu.
Dok je prenosio najvažniju utakmicu u povijesti kluba s Baldekina (Šibenka – Bosna), pokojni tata Vladimir ni slutio nije da će njegov sin jednog dana biti trener kluba baštinika tog istog Šibenika.
– Očevih prijenosa sjećam se kao kroz maglu, no današnja mi tehnologija pomaže da ga se prisjetim. Znam da je 1987. prestao prenositi utakmice jer se za stalno zaposlio u klubu u kojem je do tada volontirao uz svoj redovni posao na HRT-u. I danas mi se zna dogoditi da mi pristupe posve nepoznati ljudi i prisjete se mog oca za kojeg, po tim reakcijama, mogu reći da je bio omiljen u društvu. S obzirom na to da je radio dva posla, na HRT-u i u Ciboni, dosta je bio odsutan iz obiteljskog doma, no zato su oni trenuci koje je provodio s nama bili intenzivni. Obojica sinova popularnog Zule danas su treneri. Dok je 11 godina mlađi Vladimir još igrao, stariji brat Dražen bio je trener Cibone, u neka sretnija vremena tog kluba, a danas za kruh zarađuje u Poljskoj.
– S bratom se čujem gotovo svakodnevno. I bratski i trenerski on mi je velika potpora. Ne ustručavam se pitati ga za trenerski savjet, baš kao i mnoge druge kolege s kojima sam u kontaktu. Tako sam svojedobno proveo 20-ak dana kod Nevena Spahije u Atlanta Hawksima.
Dogus daje stabilnost
Mlađi Zula trenerskim se poslom počeo baviti slučajno.
– Kada sam u Krki, za koju sam igrao četiri i pol godine, završio igračku karijeru, imao sam višak slobodnog vremena i tako je krenulo. Najprije sam godinu dana volontirao u Krki kod trenera Džikića, a potom sam bio pomoćnik Trajkoviću i Sekuliću, a na koncu i samostalni trener. Sada pak imam kronični manjak slobodnog vremena.
Trenerski stres, kaže, dobro podnosi:
– Ono što najteže podnosim jest odvojenost od obitelji koju ovakav tip posla donosi. Da imam manje stresa, pomaže mi i Dogus grupa koja već 5-6 godina ulaže u ovaj klub i znatno doprinosi financijskoj stabilnosti kluba koji nema dugova.
