Vladimir Krstić, negdašnji košarkaš svih istaknutijih hrvatskih klubova (Split, Cibona, Zadar, Cedevita, Zagreb), sa svojim Osijekom Vrijednosnicama priredio je možda i najugodnije iznenađenje ovogodišnjeg Prvenstva Hrvatske. S momčadi predvođenom Šarcem i Mustapićem, od koje se to nije očekivalo, izborio se za sedmo mjesto u ligaškom dijelu, a potom je u četvrtfinalu doigravanja pred favoriziranim Splitom položio oružje tek u takozvanoj majstorici.
Zbog svega toga Krstićev poslodavac Aleksandar Hrkač bio je jako zadovoljan.
– On je već desetak godina glavni sponzor kluba koji se iz Darde preselio u Osijek i, da njega nema, ovaj klub ne bi bio A-1 ligaš. Nije očekivao da ćemo postići ovakav uspjeh, da ćemo već u veljači osigurati nastup u doigravanju. Zahvaljujemo mu i igrači i ja što ulaže u klub pa ne ovisimo o lokalnoj politici. On je jedini sponzor pa tako i neformalni vlasnik kluba.
A kakva je Slavonija s košarkaškim talentima?
– Krahom Broda, vi sada do Zagreba teško možete pronaći kvalitetna igrača. Ako se i pojavi neki nadareni mladac, odmah se pojave i naši najveći klubovi pa ga odvede, kao što je Cedevita odvela Barišića još kao kadeta, a Cibona Uljarevića u još mlađoj dobi.
Krstić s osječkim klubom ima još jednu godinu ugovora pa bi volio i da mu u sastavu ostanu i neki važni igrači poput Jakova Mustapića (22, 192 cm) koji pak nema ugovor s klubom.
– Teško ćemo Jakova zadržati nakon ovakve sezone jer on će sigurno dobiti ponude s viših razina. Čvrst je i eksplozivan branič koji je popravio šut pa je bio naš najbolji strijelac, a ja bih rekao i igrač koji je ove sezone u A-1 ligi najviše napredovao.
S obzirom na njegovu staturu i pregled igre, nije li šteta što ga prijašnji treneri nisu usmjeravali prema poziciji razigravača?
– To je velika šteta. To je bila pogreška, no on je još uvijek mlad, samo su mu 22.
Krstić je pak još prilično mlad trener. Više po stažu nego po godinama (44).
– Nakon što sam 2011. završio karijeru kao Cedevitin treći razigravač, u onoj sezoni kada je taj klub igrao Final Four Eurokupa, malo sam se odmorio, a onda sam počeo s igračima raditi individualne treninge. Nakon toga dobio sam poziv od Podsuseda da radim u A-2 ligi, a prije dvije i pol sezone dobio sam poziv iz rodnog Osijeka.
– Volim ovaj posao bez obzira na to što se stalno izmjenjuju dobri i loši trenuci. Stres je veći nego u igračkim danima, no strast za utakmicama je slična. Baš kao i osjećaji nakon pobjeda i poraza.
A kako se on nosi s porazima?
– Tu istu večer i cijeli sljedeći dan najradije se nigdje ne bih pojavio, no čim se krenem pripremati za sljedeću utakmicu, to zaboravim. Tako je i u obrnutom slučaju. Kada pobijediš, osjećaš se kao da si na Mt. Everestu, tu večer i sutradan, no s prvim treninzima za novu utakmicu i to zaboraviš.
Njegova je trenerska filozofija jednostavna, slična onoj iz igračkih dana.
– Volim da mi sve kreće od obrane jer, ako nemaš klasne igrače koji će koš zabiti ni iz čega i ako popustiš u obrani, teško ćeš doći u priliku pobijediti. Osim toga, ja ne volim da imam igrača koji zabija 25-30 koševa, a da nitko drugi ne može više od 10. Najviše volim kada imam 5-6 dvoznamenkastih igrača.
