Počesto, prečesto čak, sjećamo se Grka, ne samo po teškim dvobojima s njima, nego po tome što je zemlja slična mentaliteta i ekonomske situacije ipak bila europskim prvakom. Tada se i prvi put dogodilo da su se dvije momčadi koje su se susrele na otvorenju nogometnog Europskog ili Svjetskog prvenstva ponovno našle u finalu istog natjecanja. To je isto tako bilo i prvi put da je titulu uzela neka momčad koju je vodio izbornik stranac koji je bio i najstariji koji se okitio takvim trofejem. Pogađate – riječ je o Europskom prvenstvu u Portugalu 2004., momčad je Grčka, a igrala je protiv Portugala, a izbornik pobjedničke momčadi, dakako grčke, Nijemac je Otto Rehhagel. To što su Portugal pobijedili oba puta, tako postaje gotovo trivijalno.
Ima dodirnih točaka
Na ovom Svjetskom prvenstvu Grci su se probili iz skupine, i dalje pod vodstvom stranog trenera, ovog puta Fernanda Santosa, a uz njih još dvije "male" nacije, Kostarika i Alžir, obje vođene stranim trenerima. Hrvatska s domaćim trenerom – ne. Puno je tu dodirnih točaka s Grcima. Ako već nemaju toliko nizak BDP kao mi, a ono se barem mogu pohvaliti da im je najviše pao. Mentalitet je sličan. Jedino što je nedostajalo one "muške" stvari, da se prelomi i kaže da je strani trener jedino što još nismo pokušali.
– Do dolaska Otta Rehhagela grčka reprezentacija bila je zanimljiva jedino po tome koliko će čijih igrača, pogotovo Olympiakosovih u njoj biti. Na utakmice im je dolazilo dvije-tri tisuće ljudi, čak kada bi gostovale i reprezentacije poput Italije – kaže Rajko Janjanin, nekadašnji kapetan Dinama, koji već dugo živi i radi u Grčkoj. – Tada je predsjednik grčkog nogometnog saveza Vassilis Gagatsis doveo Nijemca. Jasno da su ga u početku osporavali praktički svi sportski listovi, njih 15, nazivali ga turistom, pogotovo nakon što je izgubio od Finske 5:1 u kvalifikacijskoj utakmici za SP 2001., prvoj koju je vodio – kaže Janjanin te nastavlja:
– Smetala im je njegova plaća, to što je u Grčku dolazio iz Njemačke, a nije živio tamo, nije uopće govorio grčki. No, sve je informacije dobivao od svojeg grčkog pomoćnika, a on je polako gradio uži krug reprezentativaca. Izgubio je i prve dvije kvalifikacijske utakmice za EP 2004. protiv Ukrajine i Španjolske, pritisak se još povećao. Međutim, uspio je dobiti Španjolsku u Zaragozi 1:0, a onda se i plasirati na EP, što je samo po sebi za Grke bilo uspjeh.
Špaco: Nisam za strance
– Ali, pobacao je iz sastava sve problematične igrače, čak i Georgatosa, koji je tada igrao u Interu iz Milana. Stvorio je kompaktnu i discipliniranu grupu igrača, one za koje je on mislio da ih treba zvati i s njima razvio taktiku kojom je pobjeđivao. Postao je heroj, odjednom su se igrači gurali u reprezentaciju umjesto da čekaju da ih se, kao do tada, zove. Fernando Santos samo je nastavio njegovim putem, koji i dalje daje rezultate – objašnjava temelje uspjeha kultnog njemačkog trenera u Grčkoj.
Strani trener ni u Hrvatskoj nije stran pojam, sjećamo se Ardilesa, posljednji je bio Eduardo Reja. Ipak, naš trenerski doajen Stanko Poklepović rezerviran je prema stranom izborniku na domaćoj klupi.
– Nije Reja napravio tako dobar posao kako se možda čini iako je riječ o neosporno kvalitetnom treneru. Hajduk je s njim bio na sredini tablice, a nakon mog dolaska uspjeli smo uzeti kup i završiti odmah iza Dinama. Čini mi se da nije uspio odgovoriti zahtjevima današnjeg Hajduka. Nisam za dovođenje stranog izbornika jer mi nismo na razini reprezentacija s drugih kontinenata koje ih imaju. One tehnologiju i trenere posuđuju od europskih trenera, a mi europski nogomet oduvijek igramo! Ono što nama treba jest temeljita analiza i dijagnoza te iskusniji ljudi na čelnim pozicijama kojih mi imamo. Strani trener bio bi utopizam, radije onda neka ostave Kovača – kaže Poklepović.
>>Matjaž Kek: Kovač je griješio, ali mora ostati hrvatski izbornik
>>Špaco: Kovač je baš sve napravio loše, sve dobro napravio je Štimac!
Bolje da neidemo na svijetsko prvenstvo ako igrali ko Grcka