Svaki put kad istrči na teren odigrati utakmicu, hrvatski reprezentativac Eduardo da Silva poljubi svoj vjenčani prsten. To svoje praznovjerje trebao bi ponoviti i uoči utakmice Hrvatske i Brazila na otvorenju SP-a u četvrtak. S tribine će imati veliku podršku, osim majke i brata koji predvode brazilski dio obitelji, na stadionu će ga bodriti i njegova supruga Andrea s, kako ih on sam naziva, dva mala anđela, trogodišnjim sinom Matheusom i osmogodišnjom kćeri Lorenom.
Andrei da Silvi to će biti prilika da bar malo uživo vidi svog supruga s kojim je u posljednjih dva i pol mjeseca provela tek – nepuna dva dana.
– Tako se dogodilo. Posljednjih mjesec i pol sezone u Ukrajini bila sam u Hrvatskoj jer je kći Lorena završavala američku školu koje u Donjecku nema pa bih onda tek s vremena na vrijeme otišla u Ukrajinu na mjesec dana. Potom su počele i pripreme reprezentacije. Ovaj nogometni život naučio nas je patiti, ali nema drame. Razdvojenost od supruga shvaćam kao obvezu. No, prošli smo mi i gore trenutke – kaže Andrea da Silva u Rio de Janeiru na terasi jednog tipičnog brazilskog kafića u sklopu dućana dok ližemo sladoled. Gdje god se pojave, ona, njezin otac Zvonimir i sestra Sandra privlače pozornost. Odjeveni su, naime, u posebno izrađene brazilsko-hrvatske dresove koji prolaznike zbunjuju. No, tada vide prezime i sve shvate.
– Tada se nasmiju, potapšaju nas po ramenu i razgovaraju s nama. Sve je pozitivno, druželjubljivi su. Uistinu ih mnogo zna za Eduarda – govori Andrea, koja kroz smijeh prepričava da njezin otac stalno nosi taj dres pa svi Brazilci žele s njime razgovarati.
Čuju se svaku večer
– On ne zna portugalski, a oni hrvatski, a sporazumijevaju se rukama i nogama – dodaje.
Supruga našeg proslavljenog reprezentativca u Rio je stigla prije mjesec dana i otad broji dane do ove velike utakmice koja će njezinu suprugu puno značiti.
– Nadam se da će zaigrati, pa zaslužio je s obzirom na to koliko je dao reprezentaciji. Sjetite se koliko je golova dao za mladu reprezentaciju, pa one nepravde 2006. kada nije pozvan na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, pa golova u ovim i prošlim kvalifikacijama. Najmanje što za njega mogu učiniti da mu se oduže je da zaigra protiv Brazila. A on će i to vratiti – uvjerena je Andrea dok krajičkom oka pazi na sina koji trčkara uokolo.
S obzirom na to koliko je živahan i zaigran, morali su ga, kaže mi, upisati u vrtić u Brazilu. Njegova seka Lorena dotle mirno sjedi i igra se na svom tabletu.
– Matheusu je super u vrtiću, odlično govori portugalski i voli se igrati. Tek su prije neki dan drugi roditelji shvatili čiji je sin kada smo po njega došli u ovim dresovima. Lorena je pak čista suprotnost, ona je na Eduarda, mirna i povučena. Vrlo je kreativna, baš na tatu. Zato ona i jest malo više njegova maza, a Matheus moja – sa smiješkom će Andrea koja otkriva da je ime Loreni dala ona, a Matheusu Eduardo.
S Eduardom se Andrea čuje tek navečer telefonom. Tada mu prepričava što je bilo tijekom dana, razgovaraju o svakodnevici, a utakmicu još ne spominju.
– Još se ništa ne zna pa ne razgovaramo puno o tome. Nema potrebe da ga bodrim, zapravo, Eduardo je taj koji nas sve smiruje. A ja sam nekako optimistična prije te utakmice – dodaje Andrea koja Rio već odlično poznaje. – Ne znam ni sama više koji put sam ovdje. Zimi redovito dolazimo i tada je ovdje pravo ljeto. Poznajem Rio dobro, ali i dalje sam na oprezu, pazimo kuda se krećemo. Recimo, mi smo smješteni u mirnoj rezidencijalnoj četvrti i ovdje je zaista sve mirno i sigurno. Ali tri ulice dalje već možeš ući u favelu i ne znaš što ti tamo može biti. Hodamo i vozimo se uhodanim rutama.
Neugodnih situacija, nasreću, nije imala i kaže da je u Brazilu sve pozitivno.
– Nama je ovdje svaki dan nedjelja, Brazil je stvarno pravi odmor. Stalno se kupamo, navečer se sestra i ja malo prošećemo plažom. Svaki dan idemo i u obližnju teretanu, pa zar se ne vidi? – sa smiješkom me pita Andrea.
Odlazak iz Ukrajine
Posebnost joj je odlazak na tržnicu.
– Oni imaju sto vrsta banana, lubenica i ostalog voća. I sve možeš probati. Dovoljno je da pitam je li lubenica dovoljno slatka i daju ti komad, a za to vrijeme već te nude i komadom banane sa strane. Tako da se često najedem i samo kupujući na njihovoj tržnici – smije se Andrea.
Osim sa sestrom, koja joj je i najbolja prijateljica, vrlo se često druži i sa svojim brazilskim prijateljicama.
– S nekima me upoznao Eduardo, a neke sam upoznala potpuno sama. No, u Brazilu običaji nisu kao naši pa da idemo na kavu i razgovaramo. To je moguće tek u šoping-centrima, tipičnih kafića ovdje i nema. Običaji su druženje na večerama i ručkovima – dodaje Andrea.
Na utakmicu u Sao Paulo ide na dan održavanja i vraća se odmah poslije. U Manaus i Recife ne planira ići.
– Teško je s dvoje djece ići tamo, naporno je, a i nismo se cijepili. Ostat ćemo ovdje u Riju. Do kada? Pa najmanje još mjesec dana, to je sigurno.
Nakon što za Hrvatsku prvenstvo završi, plan joj je da joj se suprug pridruži u Riju i da ovdje provedu dva tjedna zajedno.
– Teško mi pada odvojenost od njega, ali neka dođe što kasnije. To znači i da će Hrvatska otići daleko. A kada dođe, onda ćemo dane provoditi tipično brazilski – šetnjama uz plažu, večerama, pićem na Copacabani i Ipanemi – prepričava Andrea.
I dok su u Brazilu u takvom raspoloženju, dane u Ukrajini provodili su u svom domu gledajući televiziju i družeći se.
– Nije to zbog neke opasnosti o kojoj se govorilo, nego zbog klime, ali i načina života. Oni su u Ukrajini imali trening-kamp u kojem bi bili cijeli dan i samo su večeri bile naše. U Londonu smo pak imali i vrijeme između treninga, ali bili smo udaljeni 15 kilometara od središta grada. Zato uvijek priželjkujem Brazil. Ovdje te sve vuče da se ponašaš opušteno i obiteljski.
A kamo će poslije Brazila, to još ne zna. Ukrajinska epizoda, uvjereno će, za njih je gotova i Eduardo sigurno odlazi u novi klub.
– Ima ponuda, ali neka prvo završi SP. Spremna sam ići s njim bilo kamo, samo da smo zajedno i da imamo američku školu zbog Lorene koja je pohađa već dvije godine. Iskreno, najradije bih u Italiju, to je blizu i ljudi su po mentalitetu slični nama. Sigurno da je istoka dosta, da je vrijeme za zapadnu Europu. Ali, konačnu odluku ostavljam Eduardu – govori Andrea koja kaže da se Eduardo u ovih 15 godina koliko su zajedno nije nimalo promijenio. – Ostao je isti, miran i staložen – govori i otkriva da mu nikad ne pakira kovčege za put, nego on to radi sam.
Nadamo se samo da će se Eduardo ovog i idućeg mjeseca u Brazilu često pakirati. Bar do četvrtfinala SP-a. Andrea će ga, kao i proteklih 14 godina koliko su zajedno, vjerno čekati i bodriti.
Bravo Eduardo imaš predivnu obitelj...baš super..ponosno smo na tebe na tisuću načina...i zato ja kao obični navijač sav titram i tresem se od pomisli da ćeš sutra istrčati na travnjak na najveću utakmicu hrvatske repke...jer ti si to zaslužio na milijun načina za sve što si učinio za hrvatski nogomet...