Od 2001. godine, kad je predsjednik George Bush preuzeo Bijelu kuću,
dug američkog stanovništva povećan je sa 8 na 14 trilijuna dolara. U
istom razdoblju štednja je pala sa 6 na 1 posto bruto društvenog
proizvoda.
Porast cijena benzina i prehrambenih proizvoda, stope nezaposlenosti i
povećana stopa inflacije, sve zajedno snažno utječe na raspoloženje
birača, pa su to teme na kojima će se odlučivati za koga glasovati u
studenome na američkim predsjedničkim izborima.
Pretjeruju u zastrašivanjima oni analitičari koji tvrde da će terorizam
biti jedna od top tema izbora te će građani inzistirati samo na
povratku vojnika iz Iraka. Strah od Al-Qa’ide nije onako intenzivan kao
što je bio prije četiri godine kad je najavama o mogućnosti novih
terorističkih napada na Ameriku sadašnji predsjednik osvojio i drugi
mandat.
U Americi se ne živi dobro kao nekada, nesigurnost i briga za
egzistenciju muče brojne građane i glasovanje za Baracka Obamu ili
Johna McCaina bit će i najbolja anketa kojom će se potvrditi protest
zbog nastalog stanja ili pak strah od promjena i igranje na kartu
kontinuiteta koju nude republikanci, a to nije ono čemu se narod može
unaprijed veseliti.
Američki građani dobro pamte vremena iz svoje bliže prošlosti kad su
politički lideri uspjeli mobilizirati cijelu naciju i potaknuti na
pozitivno razmišljanje i djelovanje. Tako je bilo kad se na sceni
pojavio mladi Kennedy, ali zanimljivo je bilo i stanje duha američkog
naroda kad su svi bili složni da brzo treba odgovoriti na slanje ruskog
Sputnika u svemir. Pa ne mogu Rusi biti bolji od nas, govorilo se.
Danas, 2008. godine, Rusi su ujedinili narod u motivaciji da postanu
“nova” svjetska sila, a Amerika raspravlja ima li smisla dati
povjerenje crnom kandidatu i koliko daleko može ići prijateljstvo s
Kinom i zemljama Bliskog istoka. Nakon naftnog šoka 1973. godine,
političari su poticali narod na štednju i samo tumačili kako efikasnije
i manje trošiti benzin. Taj novi stil ponašanja političara
građani su vrlo dobro prihvatili jer su u problemima koji su pogodili
zemlju bili jednaki, iste su muke prolazili i nisu zapostavili narod.
Nakon prijetnje raspada sustava socijalnog osiguranja u osamdesetim
godinama, Kongres i Bijela kuća odgovorili su i ovom izazovu te su
novim programima složno demokrati i republikanci došli do
zadovoljavajućeg rješenja. Izgleda da su ta vremena zajedničkih
interesa prošla jer mnogi analitičari tvrde da Bushova administracija
jednostavno ne može odgovoriti na nove izazove i pokrenuti toliko
potrebna dugoročna rješenja.
Zaključuju da je Americi, više od izlaska iz Afganistana ili Iraka,
potrebnija produktivna, svježa administracija koja će moći
pokrenuti ljude, donijeti nadu i razbuditi zaista teško uništiv
američki duh.
Budući da će navedene životne teme prevladavati, mnogi zaključuju kako
će se glasači opredjeljivati prema kandidatu koji će pokazati da
najbolje prepoznaje stvarno stanje u zemlji i da će
najbolje znati odgovoriti na ove izazove. Barack
Obama zaista ima masovnu podršku, ali kad govori o
ekonomiji i načinu na koji želi rješavati probleme, tada se
brzo uoči da mu je retorika bliža od stvarnih odgovora.
Na izborima u studenome dogodit će se, vjerojatno prvi put u američkoj
povijesti, da će pobjednik biti izabran ne zbog stranačke pripadnosti,
odnosno zbog činjenice da će demokrati masovno glasovati za Obamu ili
republikanci za Johna McCaina.
U Bijelu kuću će ući onaj tko se u rješavanju životnih problema
približi takozvanom običnom čovjeku. Na tom polju bi John McCain i
njegova ekipa mogli iznenaditi Baracka Obamu premda im neće biti lako
ugroziti karizmu i šarm kojim je cronoputi kandidat osvojio Ameriku.
Pogled s Manhattana
