Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 5
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Dr. ZA OVISNOST

Slavko Sakoman: Od metka su me zaštitili kriminalci

'17.07.2013., Zagreb - Doktor Slavko Sakoman, strucnjak za ovisnike i drogu Photo: Goran Stanzl/PIXSELL'
Foto: 'Goran Stanzl/PIXSELL'
1/4
22.07.2013.
u 07:21

Mnogima je u procesu odvikavanja bio otac, učitelj, prijatelj. No kao liječnik je morao povući crtu, inače bi izgorio

Na spomen droge i ovisnika prva je asocijacija u Hrvatskoj već desetljećima prof. dr. sc. Slavko Sakoman, autoritet na području liječenja ovisnika, autor Nacionalne strategije suzbijanja zlouporabe droga i brojnih programa s tog područja, čovjek koji je ustrojio registre alkoholičara i ovisnika, redoviti profesor psihijatrije i dojučerašnji šef Odjela za ovisnosti o drogama u KBC Sestara milosrdnica.

Proteklog mjeseca umirovljen je uz puko birokratsko obrazloženje da je stekao uvjete za mirovinu. Staž od 41 godinu u poslu s ovisnicima, koji užasno iscrpljuje, nije ostavio traga na 65-godišnjem profesoru koji ni fizički ne odaje dojam umirovljenika, a još manje duhom i voljom za stalnu borbu protiv razorne obuzetosti koju uzrokuje droga, a koja nosi goleme posljedice ne samo za pojedinca nego i čitavo društvo.

– Idem najprije na more, tamo su mi obitelj i unučić kojeg jedva čekam vidjeti. I dalje ću predavati na fakultetu, a ostalo... u kojoj ću formi dalje koristiti svoju energiju, znanje, motivaciju i iskustvo... Vidjet ćemo – još u fazi privikavanja na novu stranicu života govori nam dr. Sakoman u dnevnoj sobi svoje obiteljske kuće, koju je njegov otac gradio 60-ih godina prošlog stoljeća.

Ne kaže to izrijekom, ali razočaran je.

– Ako je racionalizacija razlog umirovljenja profesora koji imaju energije i znanja još puno toga napraviti, reći ću da se na mom području djelovanja uštede, dobrim dijelom zahvaljujući i mom djelovanju, mjere u stotinama milijuna eura zbog enormnog smanjenja broja teških ovisnika, a time i kriminala i sekundarnih javnozdravstvenih posljedica. Da ništa drugo nismo napravili, već samo što smo spriječili epidemiju HIV-a u Hrvatskoj, jer liječenje jednog pacijenta s AIDS-om košta stotine tisuća kuna, napravili smo goleme uštede HZZO-u, odnosno državi. Hrvatska je imala samo 0,5% ovisnika zaraženih HIV-om, dok ih je u Italiji bilo 50 posto, u Austriji i Švicarskoj 40 posto, Španjolskoj 80 posto... Drastično smo smanjili i rasprostranjenost hepatitisa C i B. Te metode, znanje i iskustvo trebalo bi sačuvati – govori Sakoman dok, lišen svake doktorske nadmenosti, priprema kavu za goste.

Nema nasljednika

Više instancije zamjeraju mu što nije stvorio nasljednika. – Kao šef odjela, nisam imao nikakav utjecaj na sistematizaciju klinike, radio sam na tri fronte, a nisam imao ni tajnicu. Besplatno sam izradio Nacionalnu strategiju suzbijanja droga u Hrvatskoj i kao šef Komisije za droge Vlade RH (opet bez ijedne osobe za tehničku pomoć i besplatno) posve volonterski vodio implementaciju Nacionalnog programa. Sve vrijeme na klinici nas je bilo premalo, pacijenata nebrojeno. Kolege iz mog tima nisu bili u stanju uz iscrpljujući rad s ovisnicima znanstveno napredovati, a nije bilo moguće uz moj 15-satni radni dan učiti ih kako raditi prevenciju u školskom sustavu, kako surađivati s represivnim aparatom, raditi sa zatvorskim sustavom, sudjelovati na koordinacijama i prevenciji po županijama. Kolega, moj zamjenik, fantastičan liječnik, početkom devedesetih počinio je suicid, drugi je otišao u Nizozemsku, vrhunsku liječnicu nisu zaposlili za stalno godinama, na koncu je otišla i radi u Norveškoj, perfektan kolega otišao je u Klaićevu... – nabraja.

Psihijatri u pravilu s ovisnicima rade 6-7 godina, a on je svoj posao doslovno živio 41 godinu. Otkad ga je 1971., nakon stažiranja u Vinogradskoj, dopisnicom na kućnu adresu dr. Hudolin, čuveni šef psihijatrijske klinike, pozvao na specijalizaciju. Specijalizirao je 1976., nekoliko godina radio s alkoholičarima i još tada digitalizirao registar liječenih alkoholičara, a 1980. postao je šef Odjela za odvikavanje od droga.

– Hudolinu je bio važan taj odjel, a njegovi se specijalisti nisu uspijevali nositi s tom vrstom pacijenata pa je njih bilo vrlo malo, pretežito žena na odvikavanju od tableta, dakle nije bilo ni izbliza dinamike koja se očekuje s mladim ljudima na drogama. Bio sam impresioniran pozivom da preuzmem taj odjel i ubrzo ga napunio pravim ovisnicima – prisjeća se dr. Sakoman. Ovisnicima je, kaže, uvijek pristupao neposredno, bez predrasuda, osuđivanja, prijateljski, s puno ljubavi i želje pomoći tim nesretnim obiteljima. Ovisnost je bolest mozga, težak poremećaj i dug je proces da bi se uz bezgranično strpljenje i psihoterapijsku vještinu i lijekovima postigla preobrazba osobnosti tih bolesnika. – Da bi ovisnik ostao dovoljno dugo u programu, najvažnije je uspostaviti što kvalitetniji terapijski odnos. Za mnoge sam u transferu bio otac, učitelj, prijatelj. Osjetim u kojoj ulozi mogu najbolje djelovati na pojedinog pacijenta, ali uvijek sam pazio i na održavanje ekvidistancije. Liječnik mora kontrolirati kontratransfer, znati i povući crtu. U protivnom bi brzo izgorio na tom poslu, svako stradavanje pacijenata proživljavao bi kao da je riječ o vlastitom djetetu – govori.

Ratno vrijeme 90-ih naplavilo je narkoscenu. Godine 1990. bilo je 120 novoliječenih ovisnika, 1995. broj je skočio na 700, a najgore 2001. – na čak 1066. Usporedbe radi, danas je to 296 slučajeva, a broj umrlih od predoziranja opijatima smanjen je sa 104 u 2007. godini na 36 ljudi, što upućuje na uspješnost hrvatskog sustava za suzbijanje droga.

Devedesetih godina saborski zastupnici dali su snažnu političku podršku provedbi Nacionalnog programa, a Vlada RH ne u toj mjeri. Među djecom političara, liječnika, sveučilišnih profesora itd. tada je bilo oko 40-50 ovisnika. Nitko od tih uglednih i moćnih ljudi zbog srama i straha od stigme nije imao snage javno progovoriti o tom problemu i otvoreno dati podršku.

Oko pet godina ustrajnog ambulantnog rada treba za vrlo vidljive rezultate tretmana liječenja. Potpuno se uspije izliječiti do 25% ovisnika i ne trebaju više nikakve lijekove. Daljnjih 50% treba dugotrajno, pa i doživotno lijekove, a uz terapiju dobro socijalno funkcioniraju. Mnogi prestanu uzimati opijate, ali se vrate na tablete, alkohol i druge vrste supstancija kojima nadomještaju djelovanje opijata.

– Svaki heroinski ovisnik nakon ulaska u tretman prestaje donositi po 300-500 kuna dnevno dilerima. S metadonom ili buprenorfinom koji košta 12-30 kuna dnevno, odljev novca organiziranom kriminalu smanjuje se dvadeset puta – kaže Sakoman. Kako u svakoj bolesti postoji čimbenik njena širenja, liječnik mora biti osviješten za javnozdravstveno djelovanje. Tom paradigmom štiti se opći interes. Najbolja je i najisplativija medicina preventivna medicina.

– Promatrajući razlike u broju ovisnika po gradovima, kad bih uočio da ih je negdje znatno više, došao bih do zaključka da je to zbog organiziranosti ponude heroina. To bi upućivalo na to da represivni aparat ne radi svoj posao. Ili ne znaju ili je prisutna korupcija, umiješanost u biznis s drogama. Sjećam se početka devedesetih, kada je Split “gorio” od heroina. Svom prijatelju, šefu linije za droge MUP-a rekao sam što se mora učiniti: “Stisnite tu i tu točku u Splitu jer lokalna policija to neće učiniti, pošaljite operativce iz Zagreba”. U samo jednom stanu “prikupili” su upadom u dilerov stan 20-30 ovisnika koji su došli kupiti drogu i odatle je krenulo čišćenje Splita, uzdrmala se čitava kriminalna struktura – kazao je.

Zbog tog je djelovanja bio trn u oku organiziranom kriminalu. Najgoru prijetnju doživio je 2006. godine kad mu je na radno mjesto došla osoba i prenijela da se o njegovoj likvidaciji raspravljalo na sastanku “organizacije” u Sheratonu. Ta je osoba bila na sastanku, a najvjerojatnije je bila povezana i s obavještajnom zajednicom. – Na trećem susretu rekla mi je da mora poslati kodiranu poruku o tome što sam odlučio mobitelom osobi, koja je tada, čini mi se, bila u Remetincu. Jednostavno mi je rekla da ću umuknuti i baviti se svojim poslom ili ću biti “maknut” – kaže.

Prije te prijetnje, nakon jedne TV emisije na temu organiziranog kriminala u kojoj je gostovao, Sakomana su mučila dva sna: U kući je, pogleda kroz prozor – u dvorištu mirno i tiho leži lav. Kroz drugi prozor – i tamo lav. Na svim izlazima ležao je po jedan, pa i na krovu garaže, izlaza nema. U drugom snu našao se kako sjedi na rubu beskonačno dugog zida, visoko pod oblacima, čiji se kraj ne vidi u magli, puše vjetar. – Ne mogu sići ni skočiti, nemam mobitel da zovem pomoć, mirna situacija, a posve bezizlazna, opisuje san koji dobro pamti. Nakon toga dogodila se ta dramatična prijetnja, kaže.

– Premda su prije svih za moju sigurnost najzaslužniji pošteni i vrhunski profesionalci iz MUP-a, moram reći da su tome pridonijeli i mnogi “krimosi”, ovisnici koje sam liječio, koji su se zaštitnički postavljali prema svom doktoru. Bez obzira na njihov život i ono što su radili, oni su poštovali to što pošteno i predano radim svoj posao. I u zatvorima sam pomogao organizirati tretman ovisnika. Lepoglavom sam prolazio slobodno, bez pratnje. Sve pacijente, pa tako i one iz krim-miljea, primao sam i bavio se njima po najvišim etičkim i stručnim standardima. To je pomoglo pa su ponekad u kriznim situacijama, kad bih spomenuo da mi se prijeti, oni bili u stanju pridonijeti “smirivanju situacije”.

Šaljive situacije

Bilo je i šaljivih situacija. Sakoman pamti legendarnog ovisnika, provalnika u automobile.

– Svim sam ga načinima pokušao odviknuti i od kradljivosti. I konačno je obećao da s time prekida. Dobro je krenulo, prestao se drogirati, no na jednoj od seansi njegov je pogled odavao da nešto nije u redu. Pitam ga: “Nešto si zbrljao?”, a on je rekao: “Jesam, ali zapravo nisam. Evo kak je bilo. Šećem Nazorovom i za oko mi zapne fina kožnata torba na sjedalu jednog BMW-a. Uđem, zgrabim brzo torbu i sjetim se vas, obećanja. Doc, verujte mi, nisam u torbu ni pogledal. Provalil sam malo dalje u prvog fićeka i na sjedalu ostavil tu torbu” – kroza smijeh kaže Sakoman.

Isti je provalnik na koncu odlučio “okrenuti ploču” i prvi put novac zaraditi vlastitim radom. Zarađene novčanice došao je pokazati svom doktoru: “Doc, nisam znao kam bih ih sakrio! Pa pokrao sam stvari u vrijednosti cijele ove klinike i nisam se uzbuđivao, ali ovih 300 šuški kaj sam zaradio samo premećem i gledam kam da ih spremim da ih ne zgubim!”

Među tisućama pacijenta koji su hodali po rubu, bilo je i smrtnih ishoda. Sakomana je osobito pogodila smrt depresivnog mladića, kojeg su znala i njegova djeca. Obrazovan, mlad menadžer posegnuo za drogom – bio je to šok za obitelj, prijatelje. – Pogrešku je možda napravila i liječnica koja mu je pri dijagnosticiranju hepatitisa C rekla da neće dugo. Mislila je da će ga plašenjem trgnuti. Rekao mi je da je odlučio ubiti se, jednom me zvao s autoceste da se oprosti, uspio sam ga odgovoriti da to ne čini, nakon toga namjerno se predozirao i bio je u komi nekoliko dana. Na kraju je stradao u ekstremnom sportu kojim se bavio, a kad sam čuo, znao sam što je napravio, grozno sam se osjećao danima – govori i zaključuje:

– Liječio sam mnoge bolesnike s drugim poremećajima, pa tako i mnogo depresivnih, suicidalnih. Stotine ovisnika uveo sam u terapiju metadonom ili buprenorfinom i nije se dogodilo nijedno predoziranje. Imao sam suptilnu crtu da osjetim pacijenta i nađem odgovor, no bilo je i onih u kojima je bila sila na koju nisam imao moći utjecati.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije