Nakon teških 35 dana na putu smrti, 54-godišnji Muhamed Al Ali iz Aleppa, s kojim smo prije 10 dana razgovarali u beogradskom parku, konačno je iz Istanbula stigao u Njemačku. Sretan i zadovoljan što je stigao živ i zdrav, javio nam se i iznio drugi dio kalvarije koju je proživio na putu od Beograda do Bavarske.
Borili smo se za zrak
– Htio sam izbjeći davanje otisaka prstiju na kojemu su Mađari inzistirali. Uspio sam u tome, ali me stajalo mnogo novca i straha – kaže Muhamed ističući kako je nakon 35 dana konačno jučer odspavao kao čovjek.
– U Beogradu sam stupio u kontakt s Arapima koji imaju mađarsko, bugarsko i rumunjsko državljanstvo. Tražili su 500 eura samo da me prebace preko granice. Rekli su mi kako imaju vezu s policijom i da ću proći granicu bez problema te im dati novac kada budem na sigurnom. Nas desetero prebacili su do Kanjiže, odakle smo išli pješice do mađarske granice. Ondje su nam rekli da čekamo u šumi svjetlosni signal, znak da u blizini nema policajaca i da možemo sigurno prijeći granicu. Nismo morali dugo čekati i pretrčali smo prijelaz na kojemu u tom trenutku zaista nije bilo kontrole. Pješice smo nastavili do sela Roszke, gdje su nas pokupili kombijem i prevezli do Budimpešte. Put je bio dug i, vjerujte mi, ne znam kako sam preživio – govori Muhamed dodajući kako su njih desetero zajedno s još jednom skupinom od 10 ljudi prevozili u malom kombiju u kojem su se borili za zrak jer su bili natrpani kao sardine.
– Jedva smo preživjeli. Sreća što su tu i tamo znali stati na nekoliko minuta i otvoriti nam vrata da uđe svježeg zraka – ističe Muhamed. Objašnjava i kako krijumčari funkcioniraju.
– Vozili su nas do centra Budimpešte. Iako nismo imali nikakve dokumente, primili su nas u hotel, gdje smo noćenje platili 200 eura. Ujutro nas je drugi kombi pokupio, ali cijena puta od Budimpešte do Njemačke, koji smo također pogodili za 500 eura, porasla je zbog zatvaranja željezničke postaje na 800 eura. Nismo imali izbora, osim platiti – govori Muhamed.
Šatori u dvorani
Kad su došli do granice s Njemačkom, kriminalci su ih izbacili iz kombija i opljačkali.
– Zaustavili su se i rekli da prijeđemo šumu pješice i da ćemo biti u Njemačkoj. No, prijeteći pištoljima, uzeli su nam sav novac, nakit i ostale stvari koje su smatrali vrijednima. Sreća da nismo morali dugo hodati, oko pet kilometara, nakon čega smo naišli na policijsku patrolu koja nas je odvela u prihvatni centar – kaže Muhamed koji se sada, dodaje, konačno osjeća se kao čovjek.
– Smjestili su nas u sportsku dvoranu u kojoj su šatori sa po četiri kreveta. Obavili su s nama razgovore i predali smo zahtjeve za azil. Što će s nama biti dalje, ne znamo. Ali, što god da se dogodi, neće biti gore od onoga što smo prošli. Ovdje se slobodno krećemo po gradu, samo moramo ostaviti u centru dokumente. Živimo normalno kao i svaki čovjek ovdje – napominje Muhamed, pred kojim je još jedan velik zadatak: izvući ženu i djecu iz sirijskog pakla.
Muhamed se, podsjetimo, u Aleppu bavio nekretninama, ali je ostao bez svega. Kuća mu je srušena jer se nalazila na crti razgraničenja između zaraćenih strana.
>> Da sam ostao u Siriji, i sam bih danas bio očajni izbjeglica
>> Europska komisija: Ograda između Mađarske i Hrvatske bila bi u najmanju ruku nepoželjna
Bilo bi dobro da autor clanka, a i vecernji list malo napisu o Krscanima u Islamskim Drzavama. Kako oni tamo zive i sto prozivljavaju od Muslimana.