Sveta Lukić: Antologija srpske poezije
Školska knjiga, Zagreb 1974.
Čudo je nekad bila i ta Školska knjiga. Objavljivali su, uza sve drugo, lektirne naslove, te preglede i antologije iz kojih su se naslućivali književni kanoni. Tako su od Svete Lukića, vrlo uglednoga beogradskog pisca i književnog teoretičara, urednika u Prosveti i po moćnim književnim časopisima, naručili da im načini antologiju srpske poezije, te da je opremi uvodnim tekstom, biografijama pjesnika, zaključnom napomenom i kratkim izvodom iz kritika i osvrta na srpsko pjesništvo, tekstovima koji će moći funkcionirati na više razina: kao pomoćni i metodološki tekstovi u srednjoškolskoj nastavi, i kao pomoćni tekstovi i uputstva u čitanju za zainteresirane čitatelje svih vrsta. Lukić je sve to obavio na briljantan način, onako kako to pola stoljeća kasnije, barem u Zagrebu, ne može nitko ili skoro nitko. Iste 1974. godine, u istome I kolu Biblioteke Dobra knjiga, objavljene su po narudžbi načinjene Slamnigova "Antologija hrvatske poezije od Kačića Miošića do A. G. Matoša" i "Antologija slovenske poezije" Cirila Zlobeca, dvije važne knjige kojih bi dragocjeno bilo posebno sjetiti se, a nešto ranije i "Antologija moderne lirike zapadnog kruga" Antuna Šoljana, te "Antologija evropske lirike od srednjeg vijeka do romantizma". U mekom uvezu i bijelim uniformiranim koricama, s crvenim imenom pisca i crnim naslovom, grafička oprema Jelene Musić, stalne dizajnerice u Školskoj knjizi, ove knjige odigrale su golemu ulogu u kulturnom i književnom formiranju pismenih naraštaja u Hrvata. Danas ih se za budzašto, iliti za nikakve novce, može naći po gotovo svim antikvarijatima. Urednik Biblioteke Dobra knjiga bio je Branko Hećimović.
Svoju jednostavno naslovljenu "Antologiju srpske poezije" Lukić otvara s Jovanom Sterijom Popovićem, a zaključuje je s tada već mladim klasicima, koji još nisu navršili četrdeset: Borislavom Radovićem, Ljubomirom Simovićem i posljednjim iz Lukićeve antologije koji je još uvijek živ, Matijom Bećkovićem. Naručitelj u Školskoj knjizi, vjerojatno sam Branko Hećimović, nije svojim antologičarima pokušavao nametati okvir ni ideju njihove knjige, pa je zanimljivo usporedo čitati Slamnigovu hrvatsku i Lukićevu srpsku antologiju, jer su po suprotnim principima položene i u različitim smjerovima otvorene. Dok Slamnig svoju knjigu okreće prema mitskoj prošlosti, a njezino vrijeme siječe s Matošem, prepuštajući cijelo dvadeseto stoljeće nesigurnoj suvremenosti, Lukić je sav upućen na novo doba i budućnost, dok prošlost presijeca na Steriji, Njegošu i Branku Radičeviću, ostavljajući srpsko crkvenoslavensko pjesništvo kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka u njegovom crkvenom zabranu, a onda i Gabrijela Stafanovića Venclovića, te njegove suvremenike. Premda je riječ o različitim nacionalnim pjesništvima, čitatelju oduvijek bilo je ove dvije knjige i ova dva različita tvoračka principa nastavljati jedan na drugi. Mladom mu se Lukićev način činio mnogo bliži i atraktivniji, dok se u kasnija doba okretao Slamnigu. Zanimljivo je, međutim, koliko jedno je zrcalo drugog, ili koliko se u budućnosti ogleda prošlost i obrnuto.
Prva pjesma u knjizi, Sterijina poema "Spomen putovanja po doljnim predelima Dunava", započinje stihovima u svakom pogledu nezaboravnim: "Promeno sveta, šta je običnije, češće od tebe!/ Nepostojanstvo sudbe, šta je od tebe brže!/ Silno s' napreže čovjek večnostalna stvarati dela,/ Al u prsima svak' truleža usev nosi./ Zalud lekova ced protiv otrova bolesti raznih./ Sudba je čoveka ta: zemlja da zemlja bude." U tim je riječima nešto što nas jednom je davno osovljavalo u našim vlastitim jezicima, onako kako to mogu činiti samo stariji tekstovi davnih pjesnika, ili onako kako to mogu činiti samo jezici koji čine pomak, razliku i distancu od jezika kojim sami govorimo ili u kojim kanimo, još uvijek kao nevježe, pisati. Ono što, recimo, nedostaje kod mnogih današnjih hrvatskih (ili srpskih) mladih pjesnika i pjesnikinja u pokušaju, ili što nedostaje skoro cjelokupnoj, premda tako silno hvaljenoj suvremenoj hrvatskoj prozi, osovljavanje je, utemeljene u vlastitom jeziku. Loš stil manje proizlazi iz ružnih rečenica i predvidljive, monotone i raštimane sintakse, loš stil proizlazi iz krivih, slabih i potrošenih riječi, olako preuzetih i nepromišljenih slika i metafora, svega što u čitatelju stvara osjećaj da čita pisca koji je stil za male novce kupio u zagrebačkoj Ikei, a zatim ga nabrzinu šarafio u školi kreativnog pisanja pri kvartovskom kafiću. Općenito, pjesničke antologije služe obvladavnju vlastitim jezikom i stilom. Makar ga koristili samo za ćaskanje u prolazu.
Ili, kako bi to rekao Dušan Matić, nadrealist, u pjesmi "Ritual pre svakog početka": "dajte mi tri reči/ samo tri jednostavne reči/ koje nije niko bahatim rukama/ svojim izmrcvario cokulama/ zgazio/ samo tri reči na koje nije pala krv/ palo blato prosulo se zlato/ gnusoba pokrila sumnja zakrečila/ zabluda zamrsila laž zasenila/ lepota opčinila." Pjesnička antologija alatka je za plijevljenje korova općih mjesta, premda je sama alatka velikim dijelom načinjena od tekstova koji su već toliko puta pročitani da nas podsjećaju na opće mjesto. Ali to nisu.
Otvori KEKS Pay
