Pljusak koji je u Zagrebu pao u ponedjeljak popodne bio je dobra najava početka 18. INmusica koji ove godine slavi 20. godišnjicu (dva se nisu održala u pandemiji). Ne samo zato jer je kiša znala obilježiti festival, već zbog toga što je barem malo ohladila paklenu vrućinu. No, sve je to palo u jarunsku vodu nakon završnog nastupa Jacka Whitea na glavnoj festivalskoj pozornici koji je opet podigao temperaturu na najvišu razinu. Ukratko, dok su drugi svirali, Jack White je letio, i po pragovima gitare i po pozornici i nije teško zamisliti da se već sada upisao u legendu festivala nastupom o kojem će se dugo pričati.
No, dakako nije bio jedini; uspio sam pogledati Manic Street Preacherse i KT Tunstall koji su se, činilo se, kao Velšani i Škotlanđanka nadmetali usporedbama Hrvatske i njihovih zemalja po onome što su vidjeli kod nas. Jack White nije ništa govorio o tome, ali je popodne posjetio Beertiju gdje se fotografirao sa svojim kipom koji tamo stoji i na Facebooku odmah nakon završetka nastupa objavio seriju „promo-fotki“ iz Zagreba kao da je John Malkovich. Prije nastupa Manic Street Preachersa, koji su u 80-ak minuta odradili svoj klasični program, na videoekranima pisalo je „čestitamo vam dan antifašističke borbe 22. travnja“ (i na engleskom jeziku). Primjereno nastupu slobodoljubivih Velšana koji su započeli s prvim hitom s prvog albuma „Motorcycle Emptiness“ i putem prošli kroz sve faze karijere, uključujući i „If You Tolerate This Your Children Will Be Next“ u kojoj pjevaju „So if I can shoot rabbits, then I can shoot fascists“.
James Dean Bradfield dva puta spomenuo je da su vratili nakon 2008., „kad su bili predgrupa Bobu Dylanu“, koji je htio da sviraju prije njega (na varaždinskom Radarfestu). Kad je rekao „mala zemlja“, pomislio sam da će dodati „za veliki odmor“, ali nije. „Mala zemlja, puno drveća, 3.5-4 milijuna stanovnika, slično kao Vels“, objasnio je misao. I on i Nicky Wire (u tradicionalnom bijelom odijelu), prisjetili su se davno odbjeglog Richieja Edwarda i u 18 pjesama proveli nas kroz natuknice odlične karijere, čvrste svirke i melodičnog, himničnog rocka, završivši s „Your Love Alone Is Not Enough“, „This Is the Day“, „You Love Us“ i „If You Tolerate This“.
VEZANI ČLANCI
KT Tunstall bila je „mekša“, predstavnica indie-popa i na manjoj pozornici dodala je potrebnu žanrovsku razliku. Dobro raspoložena, s papira je na hrvatskom jeziku pročitala nekoliko rečenica i pitala nas po čemu su Škotska i Hrvatska slične? „Jer volimo tripice, mi jedemo cijele životinje“, poručila je i dodala kako je u konobi Didov san to popodne shvatila koliko su lokalni meniji slični kod nas i u Edinburghu. „Svirati ćemo po jednu novu pjesmu, koju možda ne znate, pa onda staru“, najavila je, a njen prvi hit „Black Horse and the Cherry Tree“ pjevali su svi. „Ova pjesma starija je od festivala, jako jako stara“, poručila je. Gledao sam njen nastup sa Dariom Markasom iz Večernjeg lista i u jednom trenutku rekao da me jako podsjeća na The Bangles i boju glasa Susanne Hoffs, čak sam pjevušio refren „Walk Like an Egiptian“. Nisam vještica, ali u sljedećem trenutku Tunstallova se pitala što bi bilo da se INmusic događalo u nekom drugom vremenu i koje bi izvođače voljeli vidjeti u osamdesetima, pa započela upravo „Walk Like an Egyptian“. Proslavila je i rođendan i dobila veliku tortu na bini, pa bacala svjećice i podijelila „kremu“ s publikom, što je bio dobrodošli bonus prvim redovima.
No, vruća roba, ne samo prve večeri nego čitavog festivala, bio je Jack White, pa su se kolone ljudi slijevale pred glavnu pozornicu puno prije početka njegovog seta. Gledao sam ga četiri puta ranije, od pariške Olympije par puta do lani u Tokiju, pa sam znao što slijedi, ali spram dvorana kapaciteta tri tisuće posjetilaca, nastup na otvorenom na Jarunu dodao je dodatno ludilo među više od dvadeset tisuća posjetilaca, a i veliki videoekrani približili su vam detalje. Jack White nije ništa ostavio kako je bilo, niti travu Jaruna, a niti publiku, i priuštio nam 80 minuta neprekinutog, furioznog nastupa u kojem se prošlost sljubila sa sadašnjošću na terenu gdje se staro susrelo s novim, malo sa starim, a bučno s tišim. Bio je to pravi elektro-akustični šok nakon urednih kitica i refrena koje smo slušali prethodno, prava bomba nefrizirane, moćne svirke sjajnog kvarteta. Nije bilo važno svira li White neku od električnih gitara ili akustičnu, jer u oba slučaja radilo se o volumenu zvuka i fascinantne svirke koja nije ostavila dvojbi zašto je upravo White najvoljeniji vunderkind svoje generacije. I on je spomenuo da se vratio nakon davnog nastupa s The White Stripes (2005. u zagrebačkoj Klaonici, op.a.).
Jack White nastup započinje smjesta, doslovno iz „nule“ i tišine, s krešendom kakav drugi naprave na bisu i ne staje tijekom visokoenergetskog nastupa u kojem se pitate kako to da još ima glasa i kako to bubnjar izdrži? Njegov ples po bini s gitarom vodi od iskrzanih rifova, divljih sola, potmulog bluesa i heavy-funka do akustičnog country-folka i boogieja, majstorskog korištenja slidea, pa vam taj retro-maksimalizam zvuči kao da gledate Jack White Experience. Telepatski usvirani (ritam sekcija i Hammond klavijature s Whiteom na gitarama i vokalu), valjaju vam kombinacije „staro-a novo“ da vam se čini kako prošlost delta bluesa, ali u atomskoj varijanti, prolazi ispred vas. Iako su svi poludjeli na „Steady As She Goes“ i „Seven Nation Army“, White je „držao“ ovacije publike cijelo vrijeme sa sjajnom svirkom u kojoj puno brejkova, upadica, improvizacija, majstorske kontrole distorzije i promjena ritma ostavlja slobodu da na pozornice i sviraju kako god žele i kako ih trenutak nanese. Na kraju se sve pretvorilo u nezaustavljivu, ali kontroliranu „bijelu buku“ u kojoj je zadnji Whiteov potez po gitari proizveo dugotrajnu distorziju kad je gitaru odložio na pojačalo, koja je odzvanjala dok se slavodobitno s bendom pozdravljao s pozornice. Bisa nije bilo, jer čitav Whiteov nastup zapravo je - bis. I jedan od vrhunaca svih 18 izdanja festivala koji traje još dvije večeri.
Otvori KEKS Pay
