Ako ni zbog čega drugog, onda “Krunu” vrijedi gledati zbog Olivije Colman. Odlična britanska glumica koju je hrvatska publika upoznala u izvrsnoj dramskoj seriji “Broadchurch” u seriji “The Crown” izrasla je u trajnu vrijednost svjetske televizije i filma. Jer prošle je godine nagrađena Oscarom za ulogu u “Miljenici”.
Uz to, Colmanova nije od početka u ulozi, već je lik kraljice Elizabete II preuzela od Claire Foy. Prirodnim slijedom stvari, jer kraljica, naime, također stari. I k tome, “Kruna” nije serija koja dolazi iz BBC-ja, iako bismo to očekivali, s obzirom na to kako sve izgleda, nego upravo od Netflixa. Dapače, BBC-jev kritičar Hugh Montgomery ocijenio je treću sezonu koja je odnedavno dostupna na toj platformi najboljom do sada.
Tako i jest već samim time što se priča nastavlja u vremenu o kojem šira globalna javnost i ne zna previše, sve počinje neposredno prije smrti Winstona Churchilla, odnosno u ono doba kada kraljičin lik odgovara onome sa znamenitih poštanskih marki. Ipak, to vrijeme daleko je više od pukog portretiranja, puno je izazovnije, pa će se Elizabeta II naći i u situacijama oko Hladnog rata kojima ne može pobjeći ni sama Buckinghamska palača, pa tako gledamo propast kraljevskog procjenitelja umjetničkih slika Anthonyja Blunta za kojega se ispostavlja da je zapravo uhoda Kremlja.
Još je izazovnije od toga snalaženje u unutarnjim političkim situacijama jer vidjet ćemo kako u Downing street No. 10 dolazi novi, lijevi, premijer Harold Wilson za kojega se čak sumnjalo da je sovjetski špijun. U razdoblju u kojem se treća sezona događa, od 1964. do 1977. godine, izmijenit će se tri premijerska mandata, Wilsonov, pa onaj konzervativca Edwarda Heatha, pa onda opet WIlsonov. A sve je premreženo štrajkovima rudara i manjkom energije.
Dogodila se nesreća u Alberfanu u kojoj je živote izgubilo 116 djece i 28 odraslih pa kraljica mora napraviti presedan i otići na mjesto nesreće i susresti se s nesretnim pukom. Onda je tu i navodni planirani puč koji je Lord Mountbatten, glumi ga neuništivi Charles Dance, namjeravao provesti protiv Wilsona.
I to, naravno, nije točno, teorije zavjere o toj namjeri potječu tek od jednog sastanka nekolicine utjecajnih ljudi u kojem je Mountbatten takvu ideju odbacio kao čistu veleizdaju. Ali, ono što se u toj epizodi dobro vidi jest vještina vladanja koja je u Buckinghamskoj palači razvijana generacijama. Uz to je prikazana i moć, odnosno poluge moći, koje ima kraljevska obitelj, a ona bi doista mogla biti odlučujuća u raspodjeli političke snage kao što bi mogla biti presudna i za demokraciju. Vjerojatno je s namjerom iz usta Olivije Colman, odnosno Elizabete, izašla rečenica da u slučaju političke krize kraljevska obitelj ne utječe, nego ne čini ništa i pušta da odluči narod.
Je li to neka brexitovska poruka? Iskreno, ne vjerujemo jer je primjenjiva općenito. No, pokretna slika sve podnosi pa tako i pomalo nabrijanu povijest. Uvijek je zanimljivo vidjeti i pokušati dokučiti koliko točno neka serija ili film koji se bave britanskim dvorom uspije to uvjerljivo dočarati. Teško je doći do odgovora jer ne možemo to znati iz prve ruke, no o kraljici Elizabeti već se toliko pisalo da se njezina osoba da dočarati. Povucimo na trenutak paralelu između “Kraljice” Helen Mirren, gdje je Elizabeta doduše u poznijim godinama, i “Krune” gdje je nekoliko desetljeća mlađa. Doista se čini da se radi o istoj osobi, na površini praktično bez emocija, hladnoj i na najgore podražaje, poput nesreće u Alberfanu.
Tim je teži bio Colmaničin posao jer kao glumicu je više poznajemo po emociji, naime u stanju je promijeniti nekoliko stanja svijesti u istom liku. Ovdje joj je zadatak suprotan, emocije se ne smiju pokazati, a ipak treba dati do znanja da su prisutne. No bešćutnost kraljevske obitelji koja u svojim redovima teško trpi one koji nisu ‘kraljevskog standarda’ vidi se i iz odnosa prema princezi Alice, majci princa Philipa. I to je opet nešto slično odnosu Elizabete prema Dianinoj smrti prikazan u “Kraljici”. Najbolje je takve sakriti, držati dalje od javnosti, a s tom javnosti imati što manje kontakta kako bi znala što manje i divila se generalnoj aureoli dvora kao nečega vrlo bliskom nebesima.
Tako je i najbolje, jer na kraju krajeva, upravo ta javnost plaća tu aureolu koja se poistovjećuje sa životom bez napora koji je često i ekstravagantan. Tako i sama Elizabeta izlazak pred kamere BBC-ja na kraju doživi kao poraz i poniženje jer dati odgovor prosječnom britanskom radniku koji tih godina osjeća devalvaciju funte zašto plaća njezin aristokratski život iznimno je teško. Zato od tada kraljevska obitelj nije više ni viđena na taj način.
Odnosno, film o kojem se u seriji govori, a koji je te 1969. godine izazvao nevjerojatnu pozornost što je i logično, Elizabeta je naprosto zaključala u trezor i on više nikada nije prikazivan. No, zato imamo serije poput “Krune” koje dokazuju da je bilo što o britanskoj kraljevskoj obitelji uvijek rado gledano, a pogotovo kada je riječ o seriji koja visoki standard održava i u svojoj trećoj sezoni. Dodatna je vrijednost što svaka epizoda funkcionira kao zasebna priča, a opet cjelina funkcionira savršeno i čini treću sezonu “Krune gledljivom poput prethodnih dviju.
