Naslovnica Showbiz Estrada

Prije ću se za nekoga pomoliti nego ga osuditi, to sam učinio i kad su mi nedavno probušili gume

Uznemiruju me negativne vijesti, stalne priče o istim problemima. Kad bih razmišljao o tome koliko je manipulacija, nepravedno oštećenih ljudi, koliko je tko pokrao, poludio bih, kaže pjevač.
29. prosinca 2018. u 13:05 28 komentara 7805 prikaza
05.06.2016., Jastrebarsko - Pjevac Jasmin Stavros. Photo: Davor Visnjic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/10

U novogodišnjoj noći Splićane i goste Splita zabavljat će Splićanin koji je svoj rodni grad zamijenio seocetom u okolici Jastrebarskog.

RAJKO DUJMIĆ UOČI DORE Znam put do pobjede u Europi: Imam pjesmu, ali još ne znam kome ću je dati

Glazbenik s obiteljskim pedigreom na sceni je dulje od pola stoljeća, prvo kao vrhunski bubnjar, već tri desetljeća i kao pjevač, a obožavateljice ga i dalje, čemu smo i sami svjedočili u jednom zagrebačkom trgovačkom centru, pitaju za zajedničko fotografiranje. U slučaju Jasmina Stavrosa slava, očito, nema vijek trajanja. Na dogovoreni razgovor dolazi na vrijeme, ali bez osmijeha.

Zovu vas kraljem zabave, a vi tako ozbiljni?

– Ne volim se smijati u prazno, a nekako i naša svakodnevica, puna nekih loših vijesti, ne poziva na veselje i smijeh. Drugo je kad sam u privatnom krugu, u obitelji ili kad pjevam. Volim svoj posao, iskreno uživam na pozornici i ljudi to prepoznaju, osjete. Iako, nisam od pjevača koji se sa svima grle i žele biti prijatelji. Jednostavno nisam taj lik. Imam svoj život, neke svoje rituale, a volim i biti sam. Naročito prije koncerta, kad se želim koncentrirati, razmisliti što ću pjevati.

Na zagrebačkoj prezentaciji božićno-novogodišnjih događanja u Splitu, gdje uz vas za Novu godinu nastupa i grupa Magazin, rekli ste da će to napokon biti jedan doček uz zabavnu glazbu. Malo vam je zabavne glazbe u javnom prostoru? Nečeg onda ima previše?

– Pa zabavnu glazbu danas možete čuti praktički jedino na malim, lokalnim radiopostajama. Na dvjema velikima i važnima koje su nekad vrtjele zabavnjake, jednoj zagrebačkoj i jednoj splitskoj, nema ni Stavrosa ni drugih zabavnjaka. Pušta se takozvana urbana glazba, čak i iz šezdesetih godina. I u klubovima je sve manje pjevača zabavne glazbe. Nas zabavnjake mladi ljudi mogu otkriti i čuti jedino na YouTubeu. Nemam ja ništa protiv bilo koje glazbe niti bilo koga, ne daj Bože, mrzim. Svatko ima pravo na svoj izbor, ali žao mi je da mladi formiraju svoj glazbeni ukus, a da nemaju priliku čuti i nas kad požele poslušati glazbu s nekom životnom pričom pa onda posežu za glazbom koja dolazi s istoka...

Vrtoglave cifre Svatovski cjenik: Evo koliko domaći i regionalni glazbenici zarađuju na svadbama

Živcira vas glazba s istoka?

– Gledajte, ne smeta meni nitko određen, ali činjenica je da je zabavna glazba kod nas najmanje prisutna, rekao bih gotovo nedostupna široj publici. Danas bi, po meni, samo tri mušketira naše zabavne glazbe, Pejaković, Grdović i ja, mogli napuniti Arenu. Zašto je to tako? Ne uspoređujem i ne govorim ni o čijim pjesmama, ali ljudi jednostavno imaju više prilike slušati pjevače iz susjedstva nego našu zabavnu glazbu i normalno da im to onda uđe u uho.

Dolaze strani pjevači u Hrvatsku, ali i vi nastupate u drugim zemljama.

– U Sarajevu i Beogradu, recimo, nikada nisam nastupao kao pjevač, davno samo kao bubnjar. U Sarajevo su me, doduše, zvali sad u novogodišnju emisiju, ali otkazao sam zbog snijega. Zato, recimo, u Sloveniji dosta nastupam, a, što je zanimljivo, nedavno sam imao koncert u Kranju isti dan kad i Ceca i Aca Lukas. Organizator mojeg koncerta malo se pribojavao kako će to proći. Ali, bilo je ludilo, puno, produljio sam koncert 40 minuta i dobio poziv za da ponovno dođem u travnju.

05.06.2016., Jastrebarsko - Pjevac Jasmin Stavros. Photo: Davor Visnjic/PIXSELL | Autor :

Prije godinu dana izdali ste album “Duga je noć”, što slijedi?

– Upravo smo izdali singlicu s pjesmom “Jelena”, dobro je prihvaćena, super prolazi na koncertima. Dugo smo razmišljali o imenu, u pjesmama su uvijek Ana, Mare, a moja je ideja bila Jelena.

Hit na pomolu?

– Eh, kad bih znao što će biti hit, svaki dan bih napravio jedan (smijeh). Ne, ne mora biti hit, dovoljno je što je publika dobro prihvaća.

Vi inače imate stvarno puno hitova; “Kad se prijatelji rastaju”, “Umoran sam”, “Dao bih sto Amerika”, “Nema mi do njenih očiju”, “Dijamanti”... Predugo bi trajalo sve nabrajati, je li vam neka pjesma posebna, najdraža?

– Snimio sam 180 pjesama, a za sto bi se moglo reći da su hitovi. Mnoge na koncertima više i ne pjevam. A opet koncert nikad ne traje kraće od tri sata (smijeh). Nemam neku najdražu. Ali, ima zato nekoliko pjesama za koje mi je jako žao što nisu bolje prošle kod publike. Jedna od njih je “Samo majka zna”, koju sam snimio sedam mjeseci prije nego što mi je majka umrla. Puna je emocija, ima priču, odlična je melodija, čak i na koncertima dobro prolazi, ali nije se šire primila. Sličnu sudbinu, nažalost, ima i pjesma “More” ili “Pomolimo se”. Znam da bolje prolaze pjesme o tulumarenju, opijanju, razbijanju, ali to nije moj stil. Zapravo jedina takva bila mi je pjesma s početka karijere “E, moj Rajko, sine Rajko”.

Gospodin Savršeni Nerazdvojni su! Pogledajte čime je Hana iznenadila Gorana u kuhinji

Sjednete li ikad za bubnjeve i kako je ruka koju ste slomili proljetos kad ste pali s bicikla?

– Ruku sam lomio dvaput, jednom u moru, a drugi put kad sam pao s bicikla. Tada sam nakon pet dana otišao na turneju u Ameriku, nisam poslušao liječničke savjete da idem redovito na plivanje i ta se ruka zapravo nikad nije oporavila. A bubnjevi su prošla ljubav, iživio sam je i nimalo mi ne fali. S 18 godina išao sam na velike turneje, u Rusiji je, recimo, trajala šest mjeseci. Kolege koji su bili sa mnom kupili su poslije stanove, automobile... Ja sam sve spiskao, ali ne žalim. Bio sam najtraženiji i najbolje plaćeni bubnjar u bivšoj državi. Živio sam u Intercontinentalu, tukli su se od Vardara do Triglava da me dobiju. Sjećam se, u jednoj fazi Kornelije Kovač dolazio je pet-šest puta u Split i tražio je da dođem u Beograd snimiti nekoliko albuma. Nije mi se dalo, bilo mi je daleko (smijeh). Na račun bubnjeva dobio sam i zelenu kartu za Ameriku...

U New Yorku ste završili dvogodišnju jazz-akademiju Stanley Spector i kao jedan od najboljih studenata iz Europe dobili tu famoznu zelenu kartu koju bi mnogi i danas rado primili. Zašto niste ostali?

– New York me nikad nije fascinirao. Milijuni ljudi, gužva, galama... U ono vrijeme bilo je čak i opasno na ulici. Nije to bilo za mene. U to sam vrijeme već imao suprugu i dvoje djece i nisam mogao zamisliti da odrastaju u Americi. Čak i kad sam dolazio poslije, na turneji, zanimalo me samo da vidim postoji li još u New Yorku ta škola koju sam pohađao. Nema je više, danas su na njezinu mjestu u 57. ulici neki dućani.

Jasmin Stavros | Autor : Davor Višnjić/PIXSELL Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

U glazbenim ste vodama praktički od dvanaeste godine, koliko se taj svijet promijenio?

– Jako puno. Nekada je, recimo, na festivalima bila prijateljska atmosfera, svi smo se družili, zezali, odlazili na večere. Najvažnije nam je bilo kud ćemo izići kad sve završi... Danas mnoge, kad dođem na neki festival, ni ne poznajem, a svatko se, nekako, i više drži za sebe. Osim toga, puno mladih pjevača danas nema ni kućni odgoj. Nitko ne očekuje da mu se netko klanja, ali pristojan pozdrav i osnovno poštovanje prema starijim kolegama neki je minimum kućnog odgoja, zar ne? Praktički je jedini kojeg bih mogao izdvojiti iz te mase Zak, sjajan glazbenik, pjevač, producent i vrlo pristojan. A i jedini od te mlađe generacije koji ima pravu karijeru i koji je uspio napuniti zagrebačku Arenu. Mnogi se umisle nakon jednog hita, a trebala bi im tri života da prođu što sam ja prošao u 50 godina karijere. Davno je rekao Rajko Dujmić, koji me i nagovarao da počnem pjevati, da pjevaču trebaju tri dobra albuma s više hitova da se etablira. I bio je u pravu. Kad gledam neke mlade pjevače, ne znam bih li se smijao ili što, kad čujem kako se hvale da su napravili super štimung u nekom klubu. A uglavnom su pjevali tuđe hitove...

Nezgoda Jasmin Stavros pao s bicikla i slomio ruku, a za sve je kriv jedan pas

Nekima je u prvom planu kako će izgledati... No, izgled je bitan i vama.

– Da, ali tu ima puno nijansi. Jedno je pokazivati tijelo da bi se privukla pažnja i isticati se samo na takav način, a drugo je brinuti se o sebi. Meni je to način iskazivanja poštovanja prema publici i nikad ne bih mogao iz auta izići na pozornicu. Nisam tako ni odrastao. Moj pokojni nono, a po njemu je, što je zanimljivo, nastao lik meštra u seriji Velo misto, učio me da moram biti uredan, ispeglan, da se cipele moraju sjajiti. Nona je, recimo, još u ono vrijeme išla redovito kozmetičarki, pedikeru. Tako sam odrastao, a u ovom poslu naučio sam da moraš biti i malo drukčiji. Ljudi to očekuju.

Svojedobno ste rekli da ste probali i drogu, a sad živite smjerno, kršćanski, uz svakodnevne molitve. Kako podnosite svakodnevicu s puno deklariranih, a jako malo istinskih vjernika? Mislim na javnu scenu i političare koji lažu, gospodarstvenike koji kradu...

Bubnjeve sam počeo svirati s 12 godina. Bio sam u petom razredu kad sam prvi put ušao u striptiz-klub, a od 15. sviram u sastavima. Nije to lako, svašta vidiš, upadaš u razna društva i iskušenja. Svašta sam i probao. Ali na vrijeme sam se zasitio ludog života. Supruga mi je iz obitelji vjernika, smirio sam se i, da, danas živim u vjeri. Kao dijete dobio sam sve sakramente, često idem u crkvu, supruga svakodnevno, ja joj se pridružim kad stignem, a nedjeljom i za blagdane obavezno. Naravno da vidim u kakvom društvu živimo. Uznemiruju me negativne vijesti, stalne priče o istim problemima. Kad bih razmišljao o tome koliko je manipulacija, nepravedno oštećenih ljudi, koliko je tko pokrao, poludio bih. Zato ne pratim politiku, gasim televiziju kad su vijesti, čuvam svoj mir. Osim toga, vjernik sam i nije na meni da nekog osuđujem, pa čak ni da gledam ide li u crkvu i slično. Vjerujem da ćemo se svi jednog dana stati pred Boga i to je to. Prije ću se za nekoga pomoliti nego ga osuditi. Kao što sam napravio i kad su mi prije nekoliko dana probušili gume na automobilu.

Veliki ste vjernik, a imate i unuka koji ide u školu. Što biste rekli onima koji kažu da vjeronauku nije mjesto u obrazovnim ustanovama?

– Nisam siguran što bih na to odgovorio... S jedne strane, ne vidim u tome ništa loše, ali, s druge, ne bih htio ni da se nekome nameće da mora biti vjernik. Poznajem puno ljudi koji ne idu crkvu, a žive svih deset božjih zapovijedi. Mislim da je to važnije nego deklarirati se kao vjernik, a ne živjeti u vjeri.

Lepa Breana Zaboravljeni kurioziteti Brenin ‘Mile voli disko’ opis je promašenosti YU diskoscene

Rođeni ste Splićanin, a izabrali ste okolicu Zagreba i život na selu. Što to ima mali Kupeć Dol što nemaju Split i more?

– Mislio sam da ću živjeti u Prigradici, na Korčuli, gdje sam sagradio kuću, ali more me sad zanima samo u lipnju, rujnu i listopadu. Prevagnuli su mir, priroda i tišina u Kupeć Dolu. I tako sam postao čovjek bez adrese (smijeh). Nisam siguran jesam li u Kupeć Dolu, jer neki kažu da spadamo pod mjesto Vranov Dol, drugi da su to Svetojanske Gorice pa ja zbog mjera opreza svima kažem da mi poštu šalju na adresu u Zagrebu gdje mi žive djeca. Inače, imao sam servisera za automobil u Kupeć Dolu i godinama sam gledao tu kuću. Jednom sam pitao čija je, bila je na prodaju i kupio sam je prije otprilike 15 godina.

Osim što, kako ste rekli u jednom intervjuu, uzgajate svoje povrće, radite i džemove... Kako izgleda vaš dan na selu?

– To radi supruga, ja uglavnom samo pomažem. Kad sam u Kupeć Dolu, dan mi je dosta miran, ispunjen sportskim aktivnostima, vozim bicikl, igram tenis, odlazimo u šetnje... Redoviti ritual su i molitve, u tri sata molimo krunicu milosrdnog Isusa, navečer normalnu krunicu, čitam Sveto pismo...

Družite li se sa susjedima, imate li prijatelja na estradi?

– Družim se sa susjedima, pozovu me na fešte, ja se odazovem. Imam i na estradi ljudi s kojima sam dobar. To su Pejaković, Grdović, Zečić, Ninčević i Rajko Dujmić, ma praktički sva starija generacija.

Mlađi sin imao je puno zdravstvenih problema, kako je sada?

– Bogu hvala, živ je. Ali, ne bih o tome...

Bez problema odazivate se na dobrotvorne akcije, tijekom Domovinskog rata održali ste više od 500 humanitarnih koncerata. Što vam novac znači, koliko je (ne)bitan?

– Bilo je tih koncerata i više, možda i tisuću. Novac? Trebamo ga za život i to je to. Danas ga možeš imati dosta ili čak puno, a sutra ništa i važno je ostati čvrst u glavi. Osim toga, ja si kažem da Bog zna najbolje koliko mi treba i njemu predam tu brigu. Što se tiče dobrotvornih koncerata i pomaganja ljudima, ne odbijam ja to ni sada, ali sam se opekao. Jednom sam, recimo, znatnu svotu uplatio ženi za obnovu krova, živjela je u teškim uvjetima, prokišnjavalo joj je. Nije mi žao, ali mi je bilo žao što nije nazvala i rekla hvala. Isto tako, za humanitarne koncerte jedne sam godine platio 220.000 kuna PDV-a. Je li vama to normalno?

astroanaliza Horoskop za 2019. : Evo kakva godina očekuje naše političare!

Često ističete da je važno biti ponizan, zašto i je li to uopće moguće u šoubiznisu koji zna biti vrlo okrutan?

– Upravo poniznost čovjeku može pomoći da otrpi udarce, da lakše oprosti i ide dalje. Što si ponizniji, to si bliži Bogu. Pa i moj dolazak na ovaj razgovor, koji se vama činio ozbiljnim, bio je zapravo poniznost. Prepotentnost i nametljivost ne cijenim.

Gledate li emisije u kojima se otkrivaju mladi talenti i je li vam u redu kada ih žiri sasiječe ne birajući riječi?

– Nažalost, to smo uvezli izvana. Ponekad naletim na takve emisije. To je meni cirkus i bude mi žao tih mladih jer u žiriju vidim i ljude koji nisu kompetentni da ikoga komentiraju i ocjenjuju.

Kad ste postali pjevač, uzeli ste novo ime. Kako se zapravo zovete?

– Da. Izabrao mi ga je Rajko Dujmić jer mu je zvučalo estradno. To je sada i moje pravo ime. Inače, moj pokojni nono došao je iz Boke kotorske, a nazvali su me po maminu bratu. Nisam ga birao, kao što nitko od nas ne bira ni ime, ni mjesto rođenja ili roditelje. Inače, otac mi je zapravo podrijetlom iz Rumunjske. Njegovi su u Drugom svjetskom ratu pobjegli iz zemlje i prekrstili se u Vasić. Dio obitelji ostao je u Loznici, dio završio u Bugojnu. Mnogi su u tom ratu stradali od četnika. S potomcima preživjelih nisam u kontaktu. Otac je imao brata koji je rano umro i veze su popucale.

Pogledajte Semiotiku u kojoj je gost bio Jasmin Stavros

A1
PROMO
Pogledajte kako je karlovački slatkovodni akvarij postao primjer uspješnog poslovanja

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar istovari
    istovari:

    Postoji li kod bilježnika ovjereni tekst molitve? Kako da ti vjerujemo?

  • hrvatski sokol:

    Jasmin voli svoju domovinu. dobro pjeva i hvala mu!

  • Avatar Mi sami
    Mi sami:

    Nigdje ni traga tekstu o sramotnom padu sistema Tcoma u cijeloj zemlji jučer tako da korisnicima satima nije radio MaxTV. Bijedna usluga njemackog operatera za velike novce, jel tako Mudriniću?