Nakon serije radikalnih uvodnih albuma u osamdesetim godinama, prije 35 godina Metallica je uspjeh “crnog” albuma iz 1991. pretvorila u prekretnicu i zalet koji do danas nije izgubio na brzini. U ovakvim megauspješnim razmjerima u kojima i danas rade, sve je za njih počelo baš nakon golemog mainstream proboja 1991., s albumom popunjenim hitovima “Enter Sandman”, “Sad but True”, “Wherever I May Roam”, “The Unforgiven” i drugima. Govorimo o sastavu koji je velikim nakladama uveo heavy metal u srednju struju devedesetih godina i uz U2, R.E.M., Guns N’ Roses i još neke postao središnje ime visokoisplativog rock poslovanja.
Famozni “The Black Album” iz 1991. predstavljao je najvažniju prekretnicu u karijeri Metallice, ali i heavy metal žanra. Njime je sastav napravio logični korak od ranijeg radikalnijeg zvuka prema pristupačnijim pjesmama, a čitava operacija pokazala se izuzetno uspješnom i dugotrajnom. Možda ste i vi bili na nekom od nedavnih koncerata Metallice, koja je redovito punila stadione po dvije večeri u svakom gradu. Većina toga proizvod je uspjeha upravo “crnog” albuma koji je označio prekretnicu nakon kojega je Metallici od statusa važnog heavy metal benda jednim korakom prešla na poziciju jednog od vodećih svjetskih rock bendova općenito i postala globalno poznato ime.
FOTO Prepoznajete li zvijezdu kultne domaće serije? Slavi poseban dan, evo kako se mijenala kroz godine
Kad su godinama kasnije, 2009. nastupili u newyorškom Madison Square Gardenu u sklopu slavljeničkog koncerta povodom 25 godina osnutka institucije “Rock And Roll Hall Of Fame”, osim vlastitih pjesama u svom polusatnom nastupu ugostili su i Loua Reeda, Raya Daviesa iz Kinksa i Ozzyja Osbournea iz Black Sabbath, izvodili i njihove pjesme, kao dokaz da raniji uzori u Metallici imaju sigurne nastavljače.
Nije potrebno previše uvjeravanja da bi se shvatilo kako govorimo o jednoj od najvećih rock grupa unatrag trideset pet godina. Prvi put Metallicu sam uživo gledao 1999. na koncertu na ljubljanskom stadionu Bežigrad, zatim i u Zagrebu jedanaest godina kasnije, ali su nas u posljednje dvije godine “izbjegli”. Zanimljivo, baš te dvije godine na turneji su i Guns N’ Rosese, grupa koja je u slično vrijeme kao i oni, krajem osamdesetih, ušla u svjetski mainstream, a upravo se na primjerima njihovih današnjih karijera mogu uvidjeti mnoge razlike koje prate dva načelno hard-rock benda i promotriti kakvom se tehnikom danas služe nekadašnji protagonisti novog “starog” rocka.
Metallica je definitivno svježija i kreativnija, sa stalnim dotokom novih albuma i inovativnim turnejama s pozornicom smještenom u sredini stadiona što je bila i glavna atrakcija njihovih posljednjih turneja. No, sav taj put prema gore započeo je upravo objavljivanjem i golemim uspjehom “crnog albuma” 12. kolovoza 1991. Njihov tada peti studijski album jedan je od najuspješnijih u povijesti rocka, ali i najvažnijih u priči o heavy metal žanru, jer je donio dodatnu popularnost i grupi i žanru, izvan dotadašnjih ograda u kojima je boravio “metal” na svjetskoj sceni.
Najveće pomake u suvremenom heavy metalu Metallica je zapravo napravila još prije, u ranoj fazi karijere u osamdesetim godinama, s četiri odlična albuma “Kill ‘Em All” (1983.), “Ride the Lightning” (1984.), “Master of Puppets” (1986.) i “... And Justice for All” (1988.). No, trebalo im je skoro desetak godina za proboj na pozicije svjetski popularnog imena, što su napravili s, ipak prijemčivijim i malo blažim, “crnim” albumom “Metallica”. Već i sam pogled na popis hitova skinutog s albuma pokazuje razlike u pristupu koji su imali snimajući materijal čiji su rifovi, refreni i melodije ipak lakše korespondirali sa slušateljima kojima heavy metal baš i nije bio prvi izbor u životu.
Do neke mjere Metallica je “crnim” albumom skupila na jednom mjestu uspjeh svih prethodnih megapopularnih imena, od Led Zeppelin do AC/DC i ušla na najširu svjetsku scenu kao stožerni i svakome prihvatljiv, a ne radikalan artikl kakav su bili s prvim albumima. Producent Bob Rock pronašao je ključ kako buku Metallice ostaviti slično agresivnom, ali istaknuti komercijalne melodije i gitarističke rifove itekako pogodne za nezaustavljivo emitiranje na radijskim i televizijskim stanicama.
Već je prvi singl “Enter Sandman”, objavljen nekoliko tjedana prije albuma, naslutio razmjere skorašnjeg uspjeha. Pjesma je postala veliki radijski i televizijski videohit, došla do 16. mjesta američke ljestvice najprodavanijih singlova i kao jedna od tada najprepoznatljivijih himni i zaštitnih znakova Metallice odigrala ključnu ulogu u rastu popularnosti benda. Pripremivši teren za album koji je eksplodirao odmah po objavljivanju kao jedno od općih mjesta glazbene industrije s početka devedesetih. S tih sat vremena glazbe pjevač i gitarist James Hetfield, bubnjar Lars Ulrich, gitarist Kirk Hammett i tadašnji basist Jason Newsted odjednom su stigli na pozicije novih prvaka rock glazbe.
Album je u prvom tjednu objavljivanja u Americi prodan u 600 tisuća primjeraka, debitirao je na prvom mjestu službene Billboardove ljestvice albuma, gdje je ostao četiri naredna tjedna. Presudno je bio da “crni” album nije bio samo jednokratni hit, jer osim tadašnjeg izravnog uspjeha na mnogim top-listama prodaje u svijetu prodaja se nastavila godinama nakon izlaska albuma, čime je ušao u klasu “klasika” poput sličnih blockbustera konkurencije, od “Thrillera”, “Let’s Dance” i “Faith” do “Joshua Tree”, “Like a Virgin” i “Born in the USA”. “Crni” album postao je jedan od komercijalno najuspješnijih u povijesti, a prema podacima Billboarda najprodavaniji je album u SAD u eri SoundScana, sustava koji je počeo pratiti prodaju albuma i singlova 1991. godine.
Do 2016. album je u SAD-u prodan u 16,4 milijuna primjeraka, a u svibnju 2025. američko udruženje diskografske industrije (RIAA) proglasilo ga je 20 puta platinastim, dijamantnim albumom, što odgovara prodaji 20 milijuna primjeraka samo u SAD-u. Koliko je brzo Metallica postala globalni mainstream fenomen pokazuje i podatak da je album u vrijeme objavljivanja stigao do prvih mjesta top-lista prodaje u mnogim državama. Manje usmjerenu na raniju brutalnu brzinu, a više na atmosferu, prepoznatljive riffove i pamtljive refrene, album je uz instantan uspjeh i pozitivne kritike ipak “dobio po lampi” od hard-core poklonika čiji je bend odjednom postao vlasništvo najšire publike “opće prakse” svuda po svijetu. Metallica je prije bila jedan od simbola ekstremnijeg odjeljka heavy metala, a njene su se pjesme počele vrtjeti na radiju i MTV-u, što je za neke bilo ravno izdaji. Kao u puno slučajeva do tada, kad neki izvođač probije barijeru prama masovnoj publici, neki su prigovarali da je Metallica postala previše komercijalna i da se pojednostavljivanjem glazbe izgubio dio čari i radikalnosti koje je bend imao na ranijim albumima.
Masovna publika nije imala ništa protiv i mnogi su, pa i kritičari, upravo tu promjenu smatrali najvećom kvalitetom albuma. Pažljivim radom i pripremom albuma Metallica je uspjela spojiti karakterističan gitaristički rifoidni arsenal s puno definiranijim i artikuliranim melodijama koje je mogla pjevušiti šira publika i postigla željeni uspjeh, usput približivši tu modificiranu verziju heavy metala srednjostrujaškoj publici. Budući da je rock glazba početkom devedesetih prolazila kroz bitne promjene, Metallica se “crnim” albumom odlično pozicionirala u tu ključnu 1991. godinu kad su se kao na vrpci pojavila brojna važna izdanja koja će obilježiti budućnost rocka. Jer, album se nije pogubio među značajnim artiklima poput “Neverminda” Nirvane, “Ten” Pearl Jama, “Blood Sugar Sex Magik” Red Hot Chili Peppersa, “Use Your Illusion” Guns N’ Roses, “Badmotorfinger” Soundgardena, “Out of Time” R.E.M.-a ili “Achtung Baby” od U2.
U takvom okruženju Metallica se uspjela izboriti za jako mjesto među konkurencijom i pretvoriti heavy-gitaristički rock u komercijalni fenomen. Veliku ulogu u popularizaciji Metallice imali su i videospotovi. Iako su već s “One” započeli prodor prema MTV publici, tek je “crni” album zaokružio taj proces, a “Enter Sandman” postao jedan od najprepoznatljivijih videospotova godine, za što su pobrali i godišnju MTV-jevu nagradu. Uspjehu albuma pomagala je i velika turneja na koju je Metallica krenula i u par godina odsvirala oko 300 koncerata, izgradivši reputaciju jake koncertne atrakcije koju i danas potvrđuju. Svega toga ne bi bilo bez albuma koji ih je pretvorio u svačije vlasništvo, što dijelom i jest smisao popularne kulture, koja bi po defaultu trebala biti - popularna. Mada su ovakvi proboji rijetki, kad se dogode, kako vidimo, obilježavaju desetljeća nečijeg rada i, posredno, stanja na bankovnim računima.
Otvori KEKS Pay
Najmanje dobar album od prvih pet. Sve nakon toga nije bilo ni blizu…jedina dobra stvar je da na festivalima imaju fenomenalnu set listu u kojoj se stvarno može uživati. Sviraju precizno kao švicarski sat tako da ni cijene preko 150€ nisu previše za kvalitetu svirke u kojoj se stvarno uživa.