Godina u kojoj bi Elvis Presley napunio devedeset naravno da je previše "okrugla" da se ne bi iskoristilo priliku i podsjetilo se na vjerojatno najutjecajnijeg pjevača rock and roll ere. Elvisov mit svako toliko redovito se nadopunjuje ne samo diskografskim izdanjima, nego i filmskim i dokumentarnim projektima, a recentni box set "Sunset Boulevard" na 5 CD-ova bavi se njegovim studijskim snimkama i probama za koncerte iz 1970-ih, napravljenim u Los Angelesu. Radi se, dakle, o kasnijem razdoblju Elvisova rada, kada je već davno izblijedio početni žar s rock'n'roll početaka sredine pedesetih, a na njegovo mjesto došao profesionalan "big band opus" s koncertnim rezidencijama u Las Vegasu.
Ta nešto mekša, svjetlucava i estradnija faza Elvisova rada možda se tada činila kao kompromis spram energičnih početaka, ali s vremenom je doživjela kritičarsku revalorizaciju. U prvom redu zbog sjajnih pjevačkih interpretacija, precizne svirke proširenog TCB benda, bogatih, neki bi rekli slatkastih aranžmana s orkestracijama i golemog popisa pjesama koje je odabirao u repertoar sedamdesetih godina. Takva "svjetlucava seansa" i tada je mnoge fascinirala, a s godinama je stekla i poklonike poput Boba Dylana čija je turneja 1978. i koncertni album "Live in Budokan" sličio upravo posljednjoj fazi Presleyjeva rada (u pratećem sastavu bio mu je i njegov basist Jerry Scheff), koju je neobično volio i Nick Cave. Uostalom, nedavno su i Adele i U2 stigli do višemjesečnih lasvegaskih gostovanja, što govori da fascinacija pustinjskom metropolom niti danas ne prestaje.
Elvis je bio prvi (tamo), a za uvod u "Sunset Boulevard" preporučljivo je preslušati box set "Walk a Mile in My Shoes: The Essential '70s Masters" iz 1995., koji na također pet diskova donosi važne službene studijske snimke Presleyja iz sedamdesetih, od singlova do koncertnih proba (koje možemo naći u duljem trajanju i na zbirci "Sunset Boulevard"), uz odličan esej američkog rock kritičara Davea Marsha koji smješta Presleyjeve sedamdesete u ispravan kontekst i navodi mnoge vrijednosti koje je vidno udebljani Elvis prakticirao do kraja života 1977. godine. Na "Sunset Boulevard" (RCA/Menart) više od polovice od ukupno 89 pjesama nikad nije bilo objavljeno. Prvi CD sadrži 17 pjesama koje je kasnije objavio na albumima "Elvis" 1973. i "Today" iz 1975., dok drugi CD donosi 17 alternativnih verzija pjesama s istih studijskih sessiona. Od trećeg do petog diska nalazimo dvije probe održane u Los Angelesu 1970. i 1974., pripreme za Presleyjev radni boravak u Las Vegasu gdje je u The International Hotelu imao najskuplje gaže do tada. U predstavljanju zbirke nazvali su ih "Las Vegas iza kulisa", jer tu prvi put svjedočimo pripremama Elvisa kod kojeg se jasno osjeti strast i žar prema pjesmama koje odabire i izvodi u zatvorenim uvjetima tonskog studija. Poznat kao "živi džuboks" i poklonik mnogih pjesama, u repertoar pred prateći bend ubacuje što god mu padne na pamet, pa opuštene probe koji put rezultiraju neupotrebljivim snimkama, ali i verzijama koje odmah mogu pred publiku.
U tom se razdoblju okrenuo suvremenim autorima, za snimanja albuma "Elvis" iz 1973. obradio je pjesme Krisa Kristoffersona ("For The Good Times") i Paula Williamsa ("Where Do I Go From Here"), dok je album "Today" iz 1975. uključivao obrade pjesama "And I Love You So" Dona McLeana i "I Can Help" Billyja Swana. Pjesme s prvog diska snimljene su u Studiju C Elvisove diskografske kuće RCA u Hollywoodu. Budući da su slična snimanja kasnijih godina održana u Memphisu, što je također dokumentirano na lanjskom box setu "Memphis", ponavljanje nekih pjesama je neizbježno, ali pokazuje i razlike u pristupu istom materijalu kroz godine. Tri CD-a s probama iz Los Angelesa snimljena su s Presleyjevim TCB bendom 24. srpnja 1970., na početku njihove suradnje, i 16. kolovoza 1974. Osim poznatog materijala te probe zanimljive su i stoga jer uključuju dvije pjesme koje nikad nije snimio u studiju; hit Johnnyja Mathisa iz 1957. "The Twelfth Of Never" i "Softly As I Leave You", singl Matta Monroa iz 1962. koju Elvis predstavlja pripovijedanjem o njezinom porijeklu, što će nastaviti i na nastupima u Las Vegasu.
"Sunset Boulevard" uključuje drugačije verzije kasnijih hitova poput "Separate Ways", koju mnogi smatraju Elvisovom najautobiografskijom pjesmom, "T-R-O-U-B-L-E" s prepoznatljivim vokalom nalik onome iz ranih godina karijere, te "Burning Love", Presleyev 40. i posljednji hit koji se popeo među prvih deset na top listama. Jedna od važnijih snimki svakako je i "Always on My Mind", emocionalna Elvisova izvedba pjesme koju je prva snimila Brenda Lee 1971., ali je Presleyjeva izvedba bila prva komercijalno uspješna verzija, kasnije možda najpoznatija u izvedbi Willieja Nelsona.
Probe za koncerte djeluju kao da pjeva samo za bend i ton-majstora, a ujedno to je bilo prvi put da je u studiju snimao sa sastavom koji ga je od tada pratio i na koncertima sve do kraja karijere. Radilo se o prvoklasnim glazbenicima i iskusnim studijskim "mačcima" poput gitarista James Burton, basista Jerryja Scheffa i bubnjara Ronnieja Tutta. Prva dva diska, objavljena i kao zasebno dvostruko vinilno izdanje "Highlights", sadrže nove tonske mikseve koje je napravio Matt Ross-Spang, remikser i na prethodna dva boxa iz Nashvillea i Memphisa, uklonivši naknadna nadosnimavanja orkestracija, što pruža izravniju, autentičnu verziju poznatih Elvisovih izvedbi bez kasnijih sladunjavih dodataka. U popratnim materijalima "Sunset Boulevard" uključuje arhivske fotografije, bilješke glazbenog povjesničara Colina Escotta, te uvod koji je napisao Jerry Schilling, Elvisov prijatelj, ali i menadžer Beach Boysa i Jerryja Lee Lewisa, ujedno i član Presleyjeva društva poznatog i kao "Memphis Mafia".
Konteksta radi valja navesti da je Presley do odlaska na odsluženje vojnog roka u Njemačku 1958. bio na prvom vrhuncu popularnosti. Kada se vratio, slijedilo je hollywoodsko razdoblje snimanja filmova, te povratka na pozornicu 1968. s televizijskom emisijom "Comebeck Special". "Elvis je bio ruševina 1968.", kazala je Priscilla Presley, "nije svirao deset godina i nije znao je li to početak ili kraj". No, bio je došao početak nastupanja i skupih gaža u Las Vegasu i albuma kasnijeg RCA repertoara, kada je postao skloniji gospelu, countryju i soulu, te standardima i tradicionalima. U tom razdoblju održan je prvi glazbeni satelitski prijenos uopće, koji je naznačio sve ono što će doći kasnije. Bio je to koncert 1973. na Havajima, održan 14. siječnja pod nazivom "Aloha from Hawaii". Jedan podatak bio je znakovit i brojkama do tada nedostižan: Presleyja je tom prilikom istovremeno vidjelo milijardu gledatelja u više od četrdeset zemalja, iako, osim dva nastupa (u Kanadi 1957. i Parizu 1959.), Presley nikada nije održao koncert izvan SAD-a.
Pobrojati sve Elvisove kvalitete bilo bi predugo, ali među najveće svakako ulazi majstorska interpretativna sposobnost i lakoća s kojom je posvajao ponuđeni materijal, kao i izvrsna sviračka uigranost ključnih suradnika zadnjih godina, poput gitarista Jamesa Burtona ili bubnjara Ronnieja Tutta, koja je samo dolijevala ulje na vatru arhetipskih vokalnih izvedbi. Elvis je nedavno opet bio glavna tema zbog istoimenog filma Buza Luhrmanna o njegovom menadžeru, "pukovniku" Tomu Parkeru kojeg je glumio Tom Hanks. Upravo je zaštitnički odnos Parkera prema svojoj najvećoj zvijezdi doveo do nastupa u Las Vegasu, a poslovnu strategiju vidjelo se i iz imena benda TCB (taking care of business). Parker je definirao mnoge kasnije slične poslovne odnose u svijetu show-businessa najteže kategorije, sa sličnim figurama u karijerama Led Zeppelina, pa sve do U2 i Springsteena.
I opsežni, četverosatni HBO-ov dokumentarac "The Searcher" prije nekoliko godina pokazao je koliko se toga još može otkriti o Presleyju te kolika je još danas jaka fascinacija njime, publike i kritičara, ali i redatelja i glazbenika. Dapače, povodom izlaska kolekcije "Sunset Boulevard", 13. kolovoza u Gracelandu je održana posebna slušaonica s gostujućim predavačima, dio "Tjedna Elvisa 2025.", u godini kada bi Elvis proslavio 90. rođendan.
Otvori KEKS Pay
