Budući da smo stalno u nekoj krizi, pomalo čudi da ovih tjedana mnogima nedostaje menadžment za krizno komuniciranje. Pogotovo nakon potresa i potresne krize na Banovini pokazalo se da mnogi koji bi to trebali znati, ne znaju iznijeti svoje ideje javnosti. I to iznerviranoj javnosti koju živcira sve, od toga koliko košta obrok Pletera, a chefovi i kuhari su ih 150 tisuća isporučili besplatno, do toga koliko košta organizacija koncerata, a sad su još neki “dobili” lovu od države.
Od Andreja Plenkovića koji je u jednom trenutku “pregorio” pa spočitnuo medijima da pomažu u demontiranju države, do ugostiteljskih problema s Pleterom, čini se da jedino kuharima koji su dobrovoljno došli u Petrinju, Glinu i Sisak nije trebao nikakav PR. Oni su svoju komunikaciju pokazali krvavim radom, kako je to jednostavno formulirao Zoran Milanović, i iz cijele priče izašli čisti kako i dolikuje, uz ovacije naroda koji su prehranjivali gotovo dva tjedna. Ne treba generalizirati, ali čak se ni glazbenici nisu pokazali sposobnima iznijeti svoje ideje, premda bismo baš od njih očekivali da znaju komunicirati s javnošću, medijima i publikom.
U trenutku kad se očekivao neki, nije važan kakav, može i bilo kakav, mali ad hoc, na agregate ili akustični, nastup kod Petrinje ili Gline, medijski prostor vezan uz glazbu pojela je priča o akciji pomoći održavanju koncerata “Jer svirati se mora”. U sklopu koje je Ministarstvo kulture dodijelilo 5,2 milijuna kuna koncertnim projektima koje je žirirala Hrvatska glazbena unija. Na stranu je li izbor morao biti baš ovakav, ali i tu pomoć početku kakve-takve koncertne aktivnosti u samoizoliranim vremenima, kad su muzičari i popratne djelatnosti ostali bez posla, uspjeli su upropastiti nemarnim predstavljanjem javnosti. Pa se moralo naknadno objašnjavati da lova zapravo ne ide pjevačima i sastavima, nego se radi o pomoći za tehničke službe poput razglasa i rasvjete, koje su također već godinu dana bez posla. No, u tom trenutku kad se činilo da samo netko treba skoknuti do Petrinje i s akustičnom gitarom i mikrofonom nastupiti pored pučke kuhinje, činilo se da je više rock-zvijezda posjetilo Etiopiju s Bobom Geldofom kad su 1985. nosili humanitarnu pomoć, nego što ih je stiglo na Banovinu.
Dakako, vjerojatno postoje privatne inicijative i pomoć koju su mnogi poslali i za koju ne znamo, ali ovdje govorimo o kriznoj komunikaciji, tj. komunikaciji u kriznim vremenima u kojima će iznervirana javnost najprije zapamtiti u koliko se skupih štikli i haljina slikala Nina Badrić na Instagramu, nakon što sam ju i ja u tekstovima branio od napada i poziva na vađenje krumpira. Neki jednostavno ne znaju komunicirati. Stoga je pomalo paradoksalno da je jedina domaća zvijezda koja je posjetila potresom pogođeno područje bila Tereza Kesovija, dama u godinama koja još uvijek ne samo da dobro izgleda, nego i zna puno bolje procijeniti situaciju od dvostruko mlađih zvijezda i zvjezdica, cijepljenih ne protiv korone, nego protiv stvarnosti u kojoj živimo i u kojoj traljavo komuniciramo. Kao što nije paradoksalno da je o akciji “Jer svirati se mora” razgovjetnije i direktnije govorio stari maher Tonči Huljić na N1 televiziji, nego mnogi drugi kojima dobitnici potpora mogu zahvaliti na dodijeljenoj pomoći. Jedini od glazbenika koji su bili na terenu oko Siska su Tereza Kesovija, favorit alternativne scene Ivan Grobenski – koji je danima detaljno izvještavao s terena gdje je snimao fotografije – i ona djeca koja su po snijegu svirala ispred polusrušene zgrade glazbene škole, inače bivše sisačke sinagoge, u kojoj sam prije nekoliko godina slučajno gledao koncert Zorana Predina jer je Sisak pogodila poplava pa je koncert ondje premješten iz kluba Damira Kukuruzovića oko kojega je bila voda do gležnja.
Ta crowdfunding kampanja #Zajednozaglazbenu i akcija “Zaustavimo tišinu u Sisku” za glazbenu školu kojoj su priključili i autori glazbe koji su se preko HDS-a odrekli prihoda od emitiranja nekih pjesama, skupa s malim koncertom učenika ispred zgrade, ostaje primjerom kako djeca mogu bolje od odraslih, jer je ono što su o tome pred televizijskim kamerama svirala i govorila ta djeca bilo uvjerljivije i iskrenije od onoga što je govorila i radila većina profesionalaca.
Nisu bili ni administratori Večernjeg lista koji kažnjavaju zabranom komentiranja kad se ukazuje na šovinizam i mržnju. Da su bili bio bi njihov odnos ljudskiji perma upozoravanju na ono strašno što se ovdje propagira. Ponosan sam što nakon tjedan dana mogu to napisati i kopirati si kao uspomenu na to tko širi mržnu među nama. Čitatelji Večernjeg u komentarima uz pomoć revnih administratora. Vidimo se opet za tjedan dana jer sam napiaso istinu. Sramite s.e.