Razdoblje novog vala iznjedrio je brojne hitove koji i četiri desetljeća kasnije aktivno žive u eteru, ali nema toliko slučajeva da su s jednog albuma gotovo sve pjesme iz tog vremena rado slušane i danas. Jedan od takvih rijetkih albuma je i "Bolero" grupe Haustor snimljen 1985. godine na kojem se nalaze skladbe "Bolero", "Ena", "TV Man", "Sejmeni", "Take The Money And Run", "Ja želim", "Šejn" i "Šal od svile". Prvi je to album Haustora nakon odlaska Srđana Sachera, na kojem je autorska kreativnost Darka Rundeka sasvim došla u prvi plan i u razgovoru koji smo vodili uoči koncerta na Šalati, koji će se u povodu 41. godine od izlaska ovog albuma održati 11. srpnja, Rundek nam kaže kako je i danas kao i 1985. ponosan na taj album.
"Na, centru Zagreba najbližem, zelenom otočiću Medvedničkog arhipelaga - Šalati, sviramo u čast čudesnoj raznolikosti života na Zemlji. Rundeku & Ekipi će se pridružiti Capri (saksofon, klavir) i Zexa (električna gitara). Nas smo trojica bili Haustor na albumima 'Bolero' i 'Tajni grad' pa će biti pjesama s tih albuma, u originalnoj postavi, uz, dakako, podršku Ekipe. Koncert na 'Zelenoj Šalati' posvetili bumo svijetu bez šnicla - oslobađanju životinja u industrijskom uzgoju i zatvaranju svih klaonica, uključujući i ratove!" - tako je Darko Rundek pozvao publiku da mu se pridruži na Šalati, a nama je ispričao ponešto o vremenu kada je, sada već kultni album nastao, dotakli smo se i tema koje su za Rundeka i njegovu suprugu jako važne, a tiču se njihove ekološke angažiranosti, odrastanju u Zagrebu, životu u Parizu, njihovom sinu Vidu...
Na Šalati 11. srpnja zakazan je vaš susret s publikom i članovima Haustora Damirom Pricom Caprijem i Zoranom Zajecom Zexom, a obilježit će se 41 godina od izlaska albuma "Bolero", koji Miljenko Jergović na Ajfelovom mostu opisuje: "u cjelini, tužan album, premda tako ne zvuči". Kako vi gledate na "Bolero" danas, a kako prije 41 godinu?
Prvo moram reći da će mi se na Šalati 11. srpnja uz Caprija na saksofonu i Zeksu na gitari pridružiti Ekipa, u kojoj su Igor na trubi, Ana na saksofonu, Silvio svira bubnjeve, Miro udaraljke i vibrafon i Roko bas gitaru. S Ekipom sviram skoro deset godina. Veliko je veselje svirati s takvim muzičarima i prijateljima! Dopao mi se Jergovićev tekst, ali ta se tvrdnja prije svega odnosila na "Enu". Meni je "Bolero" vrlo dragocjen album. Nikad mi se nije desilo da u tako kratkom vremenu napišem toliko pjesama koje su ostale žive i prisutne toliko nakon njihovog izdavanja. I danas, kao i prije 41 godinu, ponosan sam na taj album. Kad je i omot bio gotov, rekao sam: To je to. Danas, kad smo prije par godina radili prvo reizdanje, sugerirao sam Goranu Martincu, koji je radio mastering, da pokuša malo umekšati zvuk koji je produciran u skladu s tadašnjim standardima. Omot reizdanja obogaćen je serijom čudom pronađenih odličnih fotografija Sande Hržić iz tog vremena, kompetentnim tekstovima ….
Od osam pjesama s ovog albuma, gotovo sve, osim naslovne, postale su bezvremenski hitovi. S kakvom energijom ste tada stvarali te pjesme, je li u tom procesu bilo i želje da dokažete članovima koji su prije toga napustili Haustor, da možete i bez njih?
Na albumu "Treći svijet" u prvom redu sam se kao tekstopisac stavio u službu Sacherove vizije pa sam na sljedećem albumu nešto slično očekivao od njega i našao se, kad su Sacher i Gulić otišli, u situaciji da nemam ritam sekciju i suradnike na koje sam navikao. Za dobar dio pjesama sam programirao ritam mašinu, na svim pjesmama odsvirao bas gitaru, a Gulić je ipak priskočio za pjesme u kojima postoji živi bubanj. Capri i Zeksa su bili odlični suradnici i iznijeli smo album s puno energije i nadahnuća.
Koliko je za vas nostalgija kreativna energija, a koliko potencijalna zamka?
Krenimo od citata: "… u sjenama tih vremenama, tih vremena, slutiš prevaru, izdaju!" Moja sjećanja na djetinjstvo i školovanje nisu nimalo idilična, ali u pjesmama Dylana, Cohena ili Stevensa prepoznajem neku inspirativnu nostalgiju koja je više nostalgija za izgubljenim rajem ili vilenjačkom prirodom ili nešto tog tipa, a ne za mladošću, domovinom ili tako nečim.
Prošle godine je premijerno prikazan i dokumentarac "Treći svijet" u kojem Arsen Oremović istražuje što je oblikovalo vaš i autorski svijet Srđana Sachera, kakvi su vaši dojmovi nakon što ste pogledali dokumentarac?
Mnogi su mi rekli da su iz tog filma naučili dosta stvari koje im je bilo drago doznati, tako da, sve u svemu, mislim da je film dovoljno zanimljiv i ima ga smisla pogledati. Čini mi se malo predug, ali poštujem režiserov pokušaj da nađe drukčiju formu dokumentarca o bendu.
Kada pjesma dođe do publike, svatko je interpretira na svoj način, koja pjesma s "Bolera" je najviše bila krivo tumačena?
Najviše je bilo prijepora oko "eta i gana" u pjesmi "Šal od svile", jer su jako podsjećale na stezanje vena uzicom, a injekcija se u žargonu onih koji je koriste za drogiranje zove "gan". To nema veze s onim na što sam ja želio asocirati. Imamo već Šejna na tom albumu koji nas uvodi u svijet vesterna pa je uže i gan bolje pogledati iz tog ugla.
Danas živimo u vremenu stalnih kriza od ratova, klimatskih promjena, ekonomskih lomova... Imate li osjećaj da ljudi postaju ravnodušniji ili osjetljiviji?
Kako koji. Neki jednostavno oguglaju na loše vijesti i više ih ne diraju, izbjegavaju ih i imaju dojam da oni ne mogu ništa promijeniti na svojoj osobnoj ili lokalnoj razini. Neki drugi, osjetljiviji, padaju u depresiju. Treći, poduzimljiviji, traže načina da nešto promijene u vlastitoj praksi, lokalnoj zajednici i da aktivistički djeluju na šire društvo. Nisu to zatvorene kategorije, aktivisti mogu pasti u depresiju, a neosjetljivi se pokrenuti ako ih nešto direktno podbode. Ne vrijedi isto za svaku od kriznih točki.
Kako se vi snalazite u vremenu u kojem informacije nikad nisu bile dostupnije, ali ni nepouzdanije, kojim izvorima vjerujete?
Sanda i ja pratimo istupe, podcaste i objave nekolicine mislilaca, znanstvenika, aktivista i javnih osoba, a također smo i u razmjeni s prijateljima slične orijentacije. U vezi s naftom i uopće problematikom energije i energenata već dugo godina pratimo francuskog inženjera Jean-Marca Jancovicija. Njegov strip "Svijet bez kraja", koji je napravio u suradnji sa slavnim strip crtačem Christopheom Blainom, preveden je na hrvatski, u izdanju zagrebačke Fibre, u Francuskoj je prodan u preko milijun primjeraka. Vrlo nam je inspirativan i Aurelien Barrau, astrofizičar, filozof i pjesnik, čak smo, u suradnji s beogradskom aktivisticom i povjesničarkom umjetnosti Miljom Vuković, Sanda i ja preveli njegovo predavanje "Pobijediti kapitalizam na području želja" (evo link s hrvatskim titlovima: https://www.youtube.com/watch?v=757dpUvO8wA). Pratimo i istupe autora, mislilaca i predavača Charlesa Eisensteina, izašla je knjiga u Planetopiji, "Ljepši svijet je moguć" (The More Beautiful World Our Hearts Know is Possible), Pablo Servigne je biolog i tvorac pojma "interdisciplinarnog sagledavanja urušavanja termo-industrijske civilizacije" i potiče na drukčije organiziranje zajednica usklađenih s prirodom. Njega smo i osobno sreli i družili se s njim u Francuskoj. Na "domaćem terenu" smo u kontaktu s inženjerom i aktivistom Zoranom Skalom, Dunjom Delić Božić, biologinjom, koja nam pomaže da se snađemo u šumi informacija vezanih za zaštitu prirode, i više udruga za zaštitu rijeka, životinja, šuma… itd...
Zagorje, Zagreb, Pariz, Brač, koje emocije i kakve slike vas vežu uz svako od ovih odredišta i kako su vas ona formirala?
Uz Zagorje me vežu sjećanja na redovite odlaske dedi i baki u selo Bočaki kraj Konjšćine, gdje sam kao klinac sudjelovao u svim poljoprivrednim radovima. Ponekad to nije bilo lako, ali me konkretno povezalo sa zemljom, šumom, livadom, njivom i štalom. Užasnulo me klanje, svinja i kokoši. Sa Zagrebom sam se srodio i osjećam se kao dio tog grada. U Parizu sam sa Sandom osnovao familiju, rodio nam se sin i veže me uz period sazrijevanja i otvaranja novih vidika na više unutarnjih i vanjskih planova. Brač je surov i magičan otok. Tu smo pomalo postali i sami poljoprivrednici, s vrtom i maslinikom. Ali tu je i studio u kojem provodim kreativne sate sam, ali sam dosta radio i snimao s Cargo Triom.
Idealizira li se danas razdoblje novog vala?
Dugo se idealizira, ali mislim da je to već ljudima i malo dosadilo.
Vaš ekološki angažman traje godinama, što je bio trenutak ili spoznaja koja vas je najviše usmjerila u tom pravcu?
Da nema Sande, ne bi bilo ni približno toliko angažiranja. Mi smo tim u kojem nekad i moja društvena izloženost dobro dođe da bi se promovirale stvari koje ne spadaju nužno u ono po čemu sam poznat, a vrijedno je založiti se za njih. Ljudima se ne da baviti ni vlastitom općinom, a kamoli dobrobiti čovječanstva. Tako stvari stoje. Kada bi na vrhu hijerarhije bili mudraci koji bi procjenjivali odluke po tome koji je njihov utjecaj na dobrobit budućih sedam generacija, i to ne samo ljudi nego svih ostalih stanovnika planeta… Kad su zajednice manje, onda se ljudi mogu lakše dogovoriti jer svakodnevno dijele s prirodom sudbinu i sasvim je normalno da neće napraviti nešto loše biljkama, životinjama, zraku, zemlji i vodi od koje su egzistencijalno direktno ovisni. Aboridžinska kultura je besprijekorno i bez većih promjena živjela u skladu s svojim teritorijima i svim ostalim njihovim stanovnicima 40.000 godina. Upravo nam je susret s australskim Aboridžinima otvorio oči za brutalnost, neodgovornost, glupost i sljepilo naše vlastite moderne zapadne civilizacije.
Koliko se u svom svakodnevnom životu držite pravila kad je riječ o potrošnji energije, hrani ili odnosu prema prirodi, kako to izgleda u vašoj praksi?
Ne radi se o pravilima nego o načinu gledanja na svijet. Ako, kad vidite papir, vidite i šumu koja je posječena da bi se on napravio, možda ćete u pekaru doći ponovo s istom vrećicom. Plastične vrećice ne dolaze u obzir. Ako struju povezujete s tim kako je proizvedena, vodu s rijekama i podzemnim vodama, nećete ih trošiti bez dobrog razloga. Hrana je preširoka tema za ovaj intervju, želim samo reći da mesno-mliječna industrija djeluje na klimatske promjene koliko i svi transporti, a da ne govorimo o užasu u kojem te životinje žive i umiru. Mi jedemo odlično, raznoliko, bogato bjelančevinama, gotovo isključivo biljno, proizvedeno bez otrova, što i svima srdačno preporučujemo. Imamo svoj mali kompost i ostatke od voća i povrća smatramo hranom za zemlju…
Koliko vas frustrira sporost društvenih promjena kada je riječ o ekologiji i zaštiti planeta, pogotovo u Hrvatskoj?
Postoji opasnost da se Hrvatska kao neka vrsta periferije Europske zajednice koristi za prljave poslove. Primjer su mega farme i klaonice za piliće kakve su odbile "i važnije" europske zemlje, a sada ih pokušavaju graditi u Hrvatskoj, i to još neposrednoj blizini izuzetno važnih zaštićenih prirodnih područja. Kao što su Lonjsko polje i Veliki Pažut - Hrvatska Amazonija. Sretni smo da je bio tako velik odaziv na prosvjed prvo u Zagrebu, a onda u Sisku, što pokazuje da su ljudi sve osjetljiviji na te teme. Ali kad bismo na karti Hrvatske označili sva ugrožena mjesta, morali bismo se samo time baviti. Šire gledano, način na koji sad funkcionira proizvodnja i ekonomija vodi nas direktno u katastrofu i bez svjetskog proglašavanja izvanrednog stanja i velikih prilagodbi na štete do kojih će već stvorenom akumulacijom doći, ne bu dobro.
Vidite li glazbu kao alat za širenje ekološke svijesti ili su potrebni neki drugi, direktniji oblici djelovanja?
Poezija i glazba i svi drugi oblici umjetnosti koji bude srce i vraćaju djetinji pogled na čudesnost i dragocjenost ovog svijeta su neophodni, kao i direktni zahtjevi za promjenama i urgentnim stanjem. Već postojeći zakoni se ne poštuju, a plod su velikih kompromisa, a kamoli kad bi odražavali stvarno stanje stvari.
Jesu li vas ikada političke stranke tražila da koriste vaše stihove u svojim kampanjama? Danas često vaše pjesme čujemo na protestima.
Jedini put kad su me to stvarno pitali bilo je korištenje stiha iz "Šejna", "Izađi i bori se", preobličenog u "izbori se", kojim je jedna stranka pozivala na izbore. "Ay Carmela", u mom prepjevu, vrlo je često na raznim protestima u više zemalja, uvijek na usnama onih koji se bore protiv ugnjetavanja i to mi je jako drago. Pojavljuju se još i "Šejn" i "Sejmeni", koji nisu izvorno pisani da budu protestni, a zanimljivo je da je nekidan, na protestu u Sisku, pjesma "Ljubav se ne trži", također dobila protestni značaj.
Na čemu temeljite svoje uvjerenje da je jedino mudro vodstvo mudri kralj koji može promijeniti stanje stvari u današnjem društvu?
I mudri kralj će imati vijeće mudraca. Ne zagovaram apsolutizam, ali aktualna predstavnička demokracija se pokazala kao kratkovidna, koristoljubiva, manipulativna, a to nam ne treba.
Vaš sin na jedrilici je preplovio Atlantik, avanturističkog je duha, kako gledate na njegov put i koliko se družite I učite od njega?
Danas i Vid sam gleda na svoje atlantske avanture kao jednu fazu života koja je prošla, na njegovu i našu sreću, bez loših posljedica. Vid je radoznao, hrabar, radin i dobar čovjek. Ponosan sam što sam mu otac. Možda se uskoro pojavi i neki plod naše muzičke suradnje.
Sa suprugom Sandom aktivni ste u permakulturnoj zajednici, sudjelujete u brojnim akcijama, kada ste se povezali s ovom zajednicom i kako da osvijestimo društvu zašto su nam važne ptice, kukci, pčele...?
Ptice, kukci i pčele… koliko ljepote i uzajamne povezanosti! Kad ste zadnji put vidjeli jelenka u njegovom sjajnom oklopu, smaragdno zelenog skarabeja, krijesnicu, daždevnjaka… da li vas još uvijek budi pjev ptica? Ne biste vjerovali koliko je sve vrvilo životom u mom djetinjstvu, a već tad je vrvilo mnogo manje nego u djetinjstvu mog djeda. Sve je to jedan Život! Što ga je više i što je skladniji, ja sam sam življi i više u skladu sa sobom.
Kad biste morali opisati današnje vrijeme i društvo jednom slikom ili metaforom, kako bi ona izgledala?
Nakon požara, mlada šuma raste.
Otvori KEKS Pay
Darkec, preseli se u BG. Tamo ti bude ljepše, kaj ne? Nema crnih uniformi, ponekad doduše rade mljeveno meso od ljudi al nije to tako strašno kao “crne uniforme” u HR.