Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 9
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
ROBERT PAULETIĆ

'Morski pas od 2 i pol metra prošao je tik kraj mene! Isti takav je pregrizao koljena 8-godišnjem dječaku'

Foto: Privatni album
1/11
22.11.2026.
u 07:00
Google icon Dodaj Večernji list među omiljene izvore na Googleu

Nakon 16 godina stanke hrvatski putopisac objavio je "Tahiti u 77 priča", knjigu na 448 stranica s čak 440 fotografija u kojoj opisuje svoje pustolovine u Francuskoj Polineziji

Robert Pauletić nakon šesnaest godina objavio je novi putopis, "Tahiti u 77 priča", knjigu na 448 stranica s čak 440 fotografija u kojoj opisuje svoje pustolovine u Francuskoj Polineziji. Poznati hrvatski putopisac, novinar i nekadašnji pobjednik "Kviskoteke" proputovao je gotovo cijeli svijet, od Himalaje i Grenlanda do Južne Amerike, no Pacifik mu je, kako kaže, bio posljednja velika neostvarena želja. I ondje je, očekivano, pronašao dovoljno materijala za priče koje se teško mogu pročitati u turističkim prospektima. Tijekom putovanja na Markižansko otočje za dlaku je izbjegao bliski susret s morskim psom, upoznao neobičnu posadu jedrilice "Sinbad", tragao za grobovima slavnih umjetnika i otkrio da čak ni u tropskom raju stvari nisu uvijek onakve kakvima ih prikazuju fotografije na Instagramu.

Šesnaest godina prošlo je od vaše posljednje knjige "Led", a sada ste objavili "Tahiti u 77 priča". Zašto ste se upravo nakon putovanja Francuskom Polinezijom odlučili vratiti pisanju putopisa?
Da, šesnaest je godina prošlo od posljednje knjige "Led", ali u međuvremenu sam bio na mnogo važnih putovanja. Barem jednom godišnje odem negdje daleko, a Europu uopće ne računam. Prije tri godine bio sam na Grenlandu i doživio gomilu ludih avantura, među ostalim plovio sam u brodiću na pet metara od grenlandskog kita i kasnije ostao danima zaglavljen u seocetu Narsarsuaq zbog ledene oluje. Zatim Tanzanija s nezaboravnim Zanzibarom i nacionalnim parkom Serengeti pa ove godine u siječnju Kambodža, Vijetnam i Japan. Bio sam nekoliko puta i u Južnoj Americi, zadnje putovanje bilo je u Urugvaj pa prošle godine istočna obala SAD-a... Ali nisam napisao niti jednu knjigu s tih destinacija, i to zbog brojnih obveza s poslom. Francuska Polinezija oduvijek me mamila, a to mi je još jedino i falilo. Sve sam na Zemlji već prošao, led, džungle, pustinje, nedostajalo mi je samo jedno, ali golemo područje. Pacifik. A usred Pacifika ima jedan sićušan otok, Hiva Oa, u Markižanskom arhipelagu. Na njemu je mjestašce Atuona, s malenim grobljem, a na groblju dva groba velikana umjetnosti. Čiji su grobovi i zašto mi je to bila misija, potanko opisujem u knjizi.

FOTO Bilo je to jedno od najskupljih hrvatskih vjenčanja, a brak manekenke i poduzetnika potrajao je pet godina
1/30

Već na početku knjige opisujete bliski susret s morskim psom. Koliko je taj trenutak bio opasan i jeste li tijekom putovanja imali situacija u kojima ste pomislili da ste možda ipak pretjerali s avanturizmom?
Bilo je silno opasno. Sve se dogodilo na još jednom otoku u Markižanskom arhipelagu, koji smo posjetili nakon Hiva Oe. Otok se zove Ua Pou. Htio sam se okupati, a najljepša plaža bila je u Zaljevu morskih pasa, Bay of Sharks. Već mi je ime trebalo sve reći, je li tako? Petra i Matko, suputnici s broda "Sinbad" kojim smo plovili po Markizima, nisu baš bili voljni stati radi kupanja jer su se oboje upravo tetovirali pa nisu smjeli na sunce. Međutim, bio sam uporan i natjerao ih da "parkiramo" i odemo na plažu. Presvukao sam se i ušao u ocean, negdje do prsa, ipak se ne bih usudio baš u duboko. U jednom trenutku oni su počeli urlati s obale: "Pas! Pas! Biži vanka!" Ja sam se na to s osmijehom okrenuo i odmahivao im. Mislio sam da me hoće namagarčiti, snimiti kako bježim na obalu pa me poslije ucjenjivati fotografijama! Ali kad je Matko, kojega znam slabije nego Petru, viknuo: "Budalo, što radiš?! Ide pas na tebe!", okrenuo sam se i pogledao ulijevo. I onda sam ga vidio. Odvilo se sve u desetinki sekunde, ali pamtit ću to cijeli život. Morski pas od dva, dva i pol metra, u mojoj neposrednoj blizini, oštro je zaokrenuo ulijevo i vidio sam ga kako, kao u usporenom filmu, prolazi tik kraj mene, kao bik kraj toreadora. Njegovu glavu, peraju i na kraju rep. Onda je nestao u onom tamnomodrom, dubljem dijelu zaljeva. Matko i Petra s obale su sve vidjeli jasno kao na filmu, svaki detalj jer sam bio na plićem, zelenom dijelu, gdje se morski pas sasvim jasno vidio. Poslije mi je Matko, koji je stručnjak za morske pse i uostalom sve ribe, objasnio kako je to bio sivi grebenski morski pas, opasan po čovjeka. Isti je takav samo nekoliko dana prije teško ozlijedio osmogodišnjeg dječaka Houanija na obližnjoj Fatu Hivi. Pregrizao mu je koljena, nesretnom dječačiću potkoljenice su visjele. Hitno su ga prevezli helikopterom i spasili mu život.

Jedna od zabavnijih epizoda počinje s lažnim kupaćim gaćama Vilebrequin i prigovorom zbog buke u hotelu, a završava smještajem u luksuznom bungalovu s jacuzzijem, tik uz ocean. Je li vam se često događalo da se putne nevolje pretvore u najbolje priče?
Naravno, najbolje priče uvijek su takve. Čitatelji vole kad se izrugujem na vlastiti račun, primijetio sam da se takvi događaji najdulje pamte. Hvala Bogu, meni se na putovanjima uvijek događaju neke ludosti, ja sam kao nekakav magnet za to. Tako mi nikad nije nedostajalo materijala za mini humoreske koje čine osnovno tkivo mojih knjiga.

U priči o letu kompanijom Air Moana reklama vas podsjeti na talijansku pornozvijezdu Moanu Pozzi. Kako nastaju takve neočekivane asocijacije i koliko vam je važan humor u putopisnom pripovijedanju?
Teme za priče nastaju spontano, uglavnom čistim tokom misli. Na Kviskoteci sam nekad igrao Igru asocijacija, a u mojim knjigama opet je nekakva igra asocijacija, koja stvara priče. Prije samog putovanja, često i kad sam tamo, iz znatiželje pročitam sve što me zanima o destinaciji. Moram priznati da za Francusku Polineziju nije bilo nikakve literature na hrvatskom jeziku, mislim da sam prvi ovako opsežno pisao o tom dijelu svijeta. Ali bilo je stranih knjiga, što sve brzo i pohlepno pročitam pa već dođem s predznanjem i idejama što bi me moglo posebno zanimati. A humor – humor je najvažniji. Ljudi ionako sve manje čitaju, pogotovo debele knjige, ne mogu zadržati pažnju. Kao ljudskoj vrsti mozak su nam uništili mobiteli, a sad će nas još dokrajčiti umjetna inteligencija. Zato pisac mora biti lukav i koristiti trikove da zadrži pažnju čitatelja, da ga nasmije, a to mi je jača strana. Najveći kompliment dao mi je jedan Kaštelanin koji mi je rekao kako je u životu pročitao samo tri knjige, sve tri moje jer za druge nije imao živaca! I cijelo se vrijeme smijao.

Posebno je zanimljiva priča o kapetanu koji na otoku Nuku Hiva uporno pokušava pronaći Zagrepčanku Anu Bakran, koja ondje živi s domorodačkim suprugom. Kako ste uopće došli do te priče i kakva je bila vaša posada na brodu "Sinbad"?
U knjizi nisam puno pisao o Ani Bakran jer sam s njom razgovarao naknadno, mobitelom, kad sam već otišao s broda i lutao po atolu Rangiroa. Desetak dana prije toga došao sam do njezina doma, u džungli na Nuku Hivi, ali tada je nisam našao. Njezina priča iznimno je zanimljiva, a već je i poznata, pisalo se dosta o njoj u našem tisku. Rekla mi je da joj tamo, na Markizima, uz obitelj najviše nedostaje ajvar. Rekla je da bi, kad bi mogla, pojela kantu ajvara! Posada na brodu bila je sjajna, živopisno društvo. Sedmero veličanstvenih! Uz kapetana Lea Lemešića, bili su tu spomenuti Matko i Petra, zatim Katarina, pranećakinja Alojzija Stepinca, koja nikome nije rekla da na brod nosi relikviju s krvi svoga prastrica, našeg velikog kardinala. Onda simpatični Davor, zakleti navijač Dinama koji je i na brod došao s plavim ručnicima s izvezenim malim slovom "d", i na kraju Marin, dalmatinski ugostitelj koji je imao nevjerojatne teme za razgovor. Između ostalog, jednom mi je pričao što treba raditi kad se koze najedu kruha pa se napuhnu, što za njih može završiti kobno.

I što onda treba raditi s kozama koje se najedu kruha?
Treba ih dignuti sa svake strane za papke pa uliti pivo u njih (smijeh)! Onda kvasac razloži taj kruh koji ih muči!

Polinezija je bila dom ili inspiracija brojnim umjetnicima i pustolovima, od Gauguina i Hermana Melvillea do Jacquesa Brela. Je li vas više privukla priroda tih otoka ili priče ljudi koji su ondje pronašli svoj komadić raja?
I jedno i drugo. Priroda je tamo spektakularna. Modri ocean, zelena džungla, fantazija. Prolaz Avatoru na Rangiroi jedno je od dva-tri najljepša mjesta na svijetu na kojima sam ikad bio. Još zanimljivije bile su mi priče svih slavnih osoba koje ste spomenuli, Gauguina, kojem je posvećeno četrdesetak stranica knjige pa Brela, Melvillea i još mnogih drugih, poput Brandove Tarite, koja je rođena u malom siromašnom selu na Bora Bori kojim sam prolazio. Tu je i tajanstveni Kinez koji se strahovito obogatio na crnim biserima, zatim trojica Amerikanaca koji su smislili koncept bungalova iznad oceana, što im je donijelo slavu i vreće dolara. Zanimljiva je i priča o djeci koju su američki marinci tijekom Drugoga svjetskog rata dobili s djevojkama s Bora Bore, a za koju poslije više nisu htjeli ni čuti. Dakle, sve te superzanimljive priče objavio sam na žutim stranicama knjige. To je moj stari koncept, još od prvog putopisa "Nepal u 77 priča". Bijele stranice rezervirane su za moje pustolovine, za osnovni tijek priče, često s urnebesnim doživljajima, a žute stranice također su zabavne i zanimljive, ali su uz to i edukativne. Zbilja, može se iz njih usput mnogo naučiti, opet uz anegdote, bez pretencioznosti i gomilanja podataka. Važno je da su priče zabavne, a ako su uz to i poučne, još bolje!

Usred Tihog oceana pratili ste nogometnu utakmicu svojeg sina u Hrvatskoj i slavili njegova dva gola. Koliko je neobično biti na drugom kraju svijeta, a istodobno preko mobitela proživljavati tako važan obiteljski trenutak?
Da, to je bila potpuno nadrealna situacija. On zabije gol šesnaest tisuća kilometara dalje, a ja to doznam na stranici HNL Semafor iste sekunde, usred noći, ljuljajući se na brodu u zaljevu egzotičnog otoka. Ti su mobiteli promijenili sve. Možeš biti tako strahovito daleko, na Markižanskim otocima, koji su jako udaljeni čak i od Tahitija, a kamoli od nas pa odande svakog trenutka nazvati bilo koga ili poslati poruku, fotografiju. Cijelo si vrijeme povezan, htio ti to ili ne. Stari dobri eskapizam više ne postoji. Ne mo'š uteć od civilizacije, da tako kažem. Paul Gauguin sigurno se ne bi ugodno osjećao da je tako bilo u njegovo vrijeme.

FOTO Tko je supruga Željka Reinera? Liječnica neobičnog imena njeguje osebujan stil, a rijetko se pojavljuje u javnosti
1/11

U knjizi ima puno duhovitih anegdota, ali i neugodnih situacija, fizičkog napora i trenutaka kada putovanje nije nimalo idilično. Koliko vam je važno pokazati i onu manje privlačnu stranu putovanja, bez uljepšavanja i turističke razglednice?
Naravno da je važno prikazati i manje privlačne strane. Što sam trebao, pisati samo o luksuznim hotelima i bungalovima? Pa to ni najbolji prijatelji ne mogu slušati ili čitati o tome! Meni nije jasno kako to instagramska populacija ne shvaća, oni se stalno hvale slikama kupljene odjeće ili luksuznog smještaja. Misle da time sebi dižu cijenu i da će ih ljudi zato voljeti, a zapravo samo izazivaju ljubomoru. Nitko ih neće više voljeti zbog toga. U tom se smislu šalim i u knjizi o Tahitiju, kad sam uz fotografije luksuznog smještaja, a bilo je i toga, nadopisao: "Hejteri, patite!" Zagrebačkim prijateljima jednom sam se u WhatsApp grupi pohvalio krasnim bazenom u hotelu na Tahitiju i pogledom na otok Moorea. No, drugi put ipak nisam htio slati fotografije unutrašnjosti luksuznog bungalova jer bi me, kako sam napisao, "da im i to pošaljem, sterali u kurac", haha! A ako želiš napisati objektivnu i istinitu knjigu o Francuskoj Polineziji, moraš napisati i to da je, na primjer, na Bora Bori idiličan samo vanjski dio lagune s pet-šest hotela, a da urođenici na glavnom otoku žive jako skromno te da nemaju čak ni vlastito groblje, nego svoje mrtve pokopaju po dvorištima, čak i u garažama!

U pogovoru prilično oštro ocjenjujete konkurenciju i tvrdite da od hrvatskih putopisa valjaju samo vaši, uz poneku iznimku. Je li to vaš prepoznatljivi humor i provokacija ili zaista mislite da su vaši putopisi toliko bolji od ostalih?
Pa dobro (smijeh), jasno je da tu ima i malo moje tipične provokacije, ali bogami ima i istine! Dobar dio medija me, zbog ideoloških razlika, uglavnom ignorira, a činjenica je da su moji putopisi najznačajniji, najčitaniji i najcitiraniji što se tiče hrvatskih autora. Istina je i to da su mi neki naši putopisci smrtno dosadni, osobito oni koji su, za razliku od mene, miljenici medijske mašinerije. Nisam to uopće mogao čitati, koliko je dosadno i banalno! Desetak, maksimalno dvadesetak stranica i ne mogu više. Ima, naravno, i iznimaka, ali su jako rijetki. Odrastao sam na vrhunskim putopiscima kao što je, primjerice, Tibor Sekelj. Njegove sam knjige čitao u dahu. Nisam ni sam shvaćao koliko sam bolji od ostatka naše suvremene putopisne scene dok nisam ovih dana pročitao svoju "Himalaju u 77 priča". Nisam je čitao 17 godina, otkad sam je objavio pa sam dosta toga i zaboravio, a sad sam je ponovno uzeo u ruke kad sam dovršavao "Tahiti", i to samo kako bih provjerio da ne ponovim neku priču iz prošlosti, što se recimo često događalo Charlesu Bukowskom u njegovim djelima. Kad sam počeo čitati, shvatio sam da je "Himalaja" sjajna knjiga, ne zato što je moja, nego stvarno (smijeh)! I pročitao sam je do kraja u dahu. Tri razine bolja od tih tužnih, dosadnih putopisa koje objavljuje konkurencija. A "Himalaja" čak i nije moja najbolja knjiga, nego je to, barem po meni, "Brazil u 77 priča"! Nadam se da sam se s "Tahitijem" barem približio tim svojim vrhuncima. Ako ništa drugo, "Tahiti u 77 priča" sigurno je moja najljepša knjiga, vizualno najmoćnija. Ima 448 stranica i 440 krasnih fotografija. Kad je listaš, kao da uroniš u ljepote Francuske Polinezije.

Na kraju knjige spominjete da je ovo možda vaš posljednji putopis. Je li to doista tako ili je riječ o umoru nakon velikog putovanja? Postoji li još neko mjesto koje vas toliko privlači da biste zbog njega ponovno krenuli na put?
Nije riječ ni o kakvom umoru, nego o onome što sam vam rekao na početku. Obišao sam sve na svijetu što me zanimalo, ispunio sam sve snove. Ovim Pacifikom zaokruženo je baš sve. Sigurno ću krenuti na put, evo već ću u siječnju ženu i dvoje djece voditi u Egipat. Ja sam tamo već bio dvaput, ali njima će to biti novo pa me to veseli. Pokazati im piramide, Karnak, Dolinu kraljeva, Abu Simbel i ispričati im sve o tim divnim mjestima. Ali hoću li sam za sebe naći nešto tako lijepo i zanimljivo što bi me ponukalo da još jednom krenem pisati putopisne knjige? Sumnjam u to. Gotovo sam siguran da je "Tahiti u 77 priča" moj zadnji putopis. Zato predlažem čitateljima da ga svakako pročitaju.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Kupnja

Pretplata