Proteklih dana pjevačica Lana Jurčević pohvalila se da je potpisala ugovor s diskografskom kućom Warner Brothers, jednom od četiri najveće kompanije u svijetu pod okriljem koje su djelovale velike svjetske zvijezde poput legendarnog Princea i Madonne.
– Napokon se događa. Moj san iz djetinjstva uskoro postaje stvarnost. Mrzim papire, mrzim sve što ima veze s papirima osim ovog, ovaj mi je promijenio život – otkrila je Lana na društvenim mrežama.
Danas spomenuta diskografska kuća stoji iza brojnih izvođača među kojima su Cher, Eric Clapton, ali i pripadnici mlađih generacija poput Eda Sheerana i Cardi B.
Čeka je ozbiljan rad
Bez obzira na to što ne znamo zapravo o kakvom je ugovoru riječ i s kojim je dijelom Warnera Lana ugovor potpisala, jasno je da sad slijedi ozbiljan rad i trud.
Jer, upravo je to san većine domaćih glazbenika, pa već desetljećima možete slušati i čitati priče o “osvajanju svjetskog tržišta”, čemu ulje na vatru dolijevaju domaća natjecanja poput Dore, Eurosonga, The Voicea, Supertalenta uz pomoć kojih se estradna ekipa pokušava otisnuti na željeno svjetsko putovanje. Da to nije lako, govori i primjer Nine Kraljić, koja je nakon pobjede na hrvatskom The Voiceu potpisala ugovor s Universalom, još jednom velikom svjetskom kompanijom.
Potpis nekog domaćeg glazbenika za inozemnu, a pogotovo veliku diskografsku kuću oduvijek je bio “mokri san” većine. Još otkad je potkraj sedamdesetih naljepnica američkog CBS-a krasila domaće vinile zagrebačke diskografske kuće Suzy. Pa su singlovi i albumi Prljavog kazališta i Parnog valjka djelovali “svjetski” s CBS-ovim logotipom premda je riječ bila samo o tome da je Suzy bio licencni partner CBS-a. Doduše, upravo je Parni valjak bio jedan od prvih domaćih bendova koji je 1979. potpisao strani ugovor, upravo za CBS, prozvao se Steam Roller, no u svijetu nije napravio – ništa.
Najviše su pokušavali u Italiji, ali nekog rezultata nije bilo. Upravo činjenica da u tom svijetu, i tada i danas, ima i previše izvođača i imena u svim žanrovima razlog je što je malo onih koji dođu “sa strane” i postignu uspjeh. Problem je to i u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji, mnogo većim državama od Hrvatske, iz kojih je tijekom desetljeća samo nekoliko imena postiglo uspjeh u svjetskim razmjerima.
Od “rentabilnih” domaćih primjera tu su 2Cellos, Maksim Mrvica s uspjehom na Dalekom istoku ili pak Matej Meštrović, koji je odnedavno pod ugovorom s američkom kućom Parma Records.
No, Meštrovićev status odličnog pijanista i skladatelja omogućava mu da u svijetu radi na drugačijim temeljima, pa i nastupa u newyorškom Carnegie Hallu. Kao što ni instrumentalna glazba, primjerice obrade 2Cellos, nisu ništa posebno, a bogme ni Apocalyptica (mogli bismo ih nazvati 4Cellos), koja je prije nekoliko dana nastupila u Zagrebu.
Riječ je samo o kičastim premda efektnim instrumentalnim obradama tuđih pjesama za svjetsku publiku jer glazba bez vokala lakše ulazi u uho međunarodne publike od istoka do zapada, kojoj samo engleski jezik nešto znači. Primjerice, i Darko Rundek imao je nekoliko godina ugovor s poznatom berlinskom diskografskom kućom Piranha Records, neki su mu albumi bili objavljeni u svijetu, ali nije uspio postići zamjetniji uspjeh, čak ni na koncertnom terenu europskih gradova iako je u to vrijeme živio u Parizu i bio bliže stranom tržištu. Sa sasvim druge estradne strane, ozbiljniji uspjeh u inozemstvu, poglavito u Velikoj Britaniji, postigao je Tonči Huljić koji je s partnerom Melom Bushom projekte poput Maksima Mrvice ili kvarteta Bond i crossover klasike u pop-glazbu uspio plasirati na inozemne top-ljestvice i početkom dvijetisućitih dostići gornja mjesta na top-ljestvicama, pa još sa svojim, ali instrumentalnim skladbama.
Svjetski uspjeh
Jedini koji autorski nešto znači u svijetu, uz Laibach, koji je najveće uspjehe postizao i kod nas ili u bivšoj državi, jest Goran Bregović. Bregović jedini zaista puni dvorane po cijelom svijetu i, što je najzanimljivije, glazbom koja je lokalna, iz ove regije, ili njegovog “regiona”, i time tvrdoglavo dokazuje da svijetu ne treba prodavati ono što već ima, nego baš ono što nema, a mi imamo kao lokalnu posebnost.
To se već dugo godina zove world music ili “glazba svijeta”. Baš je domaći “sram” od lokalne kulture mnoge s naše pop-scene naveo da se “prave Englezi” u svijetu. Što im, dakako, nije pomoglo. Jer, imaju oni vani dosta svojih “Engleza”. Zaključak je jasan i uvijek isti; nije lako biti prorok ni u vlastitom estradnom selu, a kamoli u današnjem globalnom, gdje su publici na dohvat ruke i “klika” svi talenti svijeta.
Ugovor za što ?? Hostesu ??