Splitska glumica Lana Barić (41), vlasnica nekoliko Zlatnih arena, unatoč nepredvidljivim okolnostima radi punom parom, a sada je dobila i novi vjetar u leđa. Njezin prvi dugometražni film “Tereza37”, za koji potpisuje scenarij i u kojem ima glavnu ulogu, hrvatski je kandidat za Oscar. Osim toga, sprema se za premijeru drame “64” u svom HNK Zagreb, a snimila je i seriju “Područje bez signala” Dalibora Matanića, koja se prikazuje na HRT-u.
Vaš film “Tereza37” izabran je kao hrvatski kandidat za Oscar u kategoriji najboljih međunarodnih dugometražnih filmova. Kako se osjećate?
Naravno da je vijest sjajna i dođe kao kruna cijelog tog lijepog putovanja koje traje od početka snimanja i sjajne ekipe na setu pa do završetka filma, lijepih reakcija publike i svih nagrada. Jako smo sretni svi skupa, zaista jesmo.
Jeste li očekivali ovakvo priznanje i očekujete li pobjedu u toj kategoriji?
Ja osobno nisam očekivala i stvarno sam iznenađena. Ne očekujem nominaciju ni pobjedu, ovo mi je dovoljno.
Biste li rekli da je taj film kapitalno djelo vaše karijere?
Sumnjam da bih i za što koristila riječ kapitalno, a ne bih htjela ni sumirati svoju karijeru s 42 godine. Drago mi je da je film dobro prošao, imam neki mir vezano za to, ali radim dalje, pišem dalje, idem dalje. Mnogo je žena lijepo reagiralo na film, to mi je bitno, da su našle neku istinu i smisao, jer je s tog mjesta i nastao, kad govorimo o istini. U tom kontekstu to i gledam. Više u odnosu na druge nego u odnosu na sebe.
Inače, scenarij ste pisali čak 15 godina. Sigurno je zbog toga utoliko veći ponos za sve nagrade koje je prikupio?
Nisam to pisala sve to vrijeme, nego u tom rasponu. Opet kažem, nije mi toliko bitno jesam li radila pet ili 15 godina. To je projekt koji je trebao to vrijeme i tako je i bilo. Nagrade je uvijek lijepo dobiti, apsolutno. Znače da si nešto napravio dobro, odnosno da neka skupina profesionalaca misli da jesi. Svakako da takva vrsta potpore znači jako puno.
Isprva niste htjeli i sami glumiti u njemu. Što vas je natjeralo da promijenite mišljenje?
Danilo Šerbedžija. Danilo je tako htio.
Idući tjedan u zagrebačkom HNK-u očekuje vas premijera drame “64”, u kojoj igrate prijateljicu glavnog lika Eve – Belu. Kako ste se pripremali za taj lik, kakva je Bela?
Pripremala sam se kao što se pripremam za sve što radim – radom samim. Ono što je bila olakotna okolnost jest to što se Bela i ja poklapamo u stavovima i pogledu na svijet, neke njene rečenice i sama sam izgovorila u životu nekoliko puta. Slobodna je, samosvjesna, zna što hoće, što neće, ali nije apsolutist u tome. Sumnja, propituje kao i svako racionalno živo biće, što je čini još snažnijom. Svidjela mi se Bela na prvo čitanje, sviđaju mi se sva ženska lica u ovom komadu, Tena ih je sjajno napisala, a s Arijom je baš gušt. Mlada je, ambiciozna, profesionalna, nema straha. Lijepo mi je s njom raditi i gledati je dok radi.
Kako zapravo izgledaju pripreme u kazalištu u ovim nesigurnim vremenima?
Većina je nas u ansamblu Drame cijepljena i to mi daje mir, tako da se pripremamo kako smo se pripremali i inače, iako ne možeš pobjeći od generalne atmosfere u kojoj živimo već drugu godinu zaredom.
Koja je razlika u igranju lika u predstavi u tuđoj režiji i tuđem scenariju, naspram onog u svojoj režiji ili pak u svom scenariju? Je li manja odgovornost?
Mislila sam da bi mi bilo teško igrati nešto sto sam sama pisala, ali zapravo mi je to bilo izuzetno lako i bezbolno. Ne razmišljam u suštini na način tko je što napisao. Bitno je kako je napisano, ima li smisla i života, je li materijal nešto što me se tiče. Ako me se ne tiče, automatski mi se dogodi neko odvajanje, izmicanje. Refleksno. I ako je besmisleno isto, ako je glupo pogotovo.
Glumite i u televizijskoj seriji Dalibora Matanića “Područje bez signala” koja će se prikazivati na HRT-u u jesenskoj shemi. Biste li rekli da vam je draže raditi na kazališnim predstavama ili televizijskim projektima?
Uvijek mi je važnije s kim u odnosu na što. Bitno mi je da radim s ljudima s kojima mogu profesionalno surađivati i na materijalu koji je dobar. To su neki bazični preduvjeti, naizgled banalni, ali zapravo uopće nije tako. Jako se veselim seriji, s Kinoramom sam puno radila, to su sve moji dragi prijatelji, a s Dadom je jako lako. On je uvijek spreman I opušten I onda su takvi i svi oko njega. Glumačka ekipa koju je okupio je mrak.
Snimali ste i u inozemstvu i priznali ste da razmišljate i o karijeri vani, no da niste sigurni da “vam se da” dignuti sebe na razinu projekta. Mislite li da biste doživjeli veći uspjeh vani? Kakva je Hrvatska po pitanju glumačke scene, uspijevaju li glumci ovdje lako, i dobiju li zasluženo?
Moj put je jako dobar i imam mir po pitanju onoga što je na njemu. Radila sam puno i sad radim puno, uglavnom manje razmišljam, samo radim. Nisam se bavila ‘karijerom’ u tom projektnom smislu, radim i u kazalištu i na filmu i na televiziji i od toga dobro živim. Generalno govoreći, to je velika tema s jako puno rukavaca za koju nam treba puno više prostora.
Majka ste 12-godišnje kćeri Mirej. Što ona kaže na vaš uspjeh, gleda li svaku vašu predstavu, film?
Trenutačno nema fokus ni na moje predstave ni na moje filmove. Ima svoje interese i njima se bavi. Naravno da joj je sve to drago, ali nije joj u fokusu.
VIDEO>> Sanja Doležal otkrila istinu o Dini Jelusiću i 'pogledu u njezin dekolte'
