Snimio je više od 40 dokumentarnih emisija i serija među kojima je i nagrađivani dokumentarac “U potrazi za Markom Polom” sniman u 17 država, što ga čini najsloženijim putopisnim projektom HRT-a. Filmovi Mire Brankovića prodani su u brojnim državama, a sada je ponovo okružio zemlju za novi serijal “Više od riječi” koji se u ponedjeljak počeo emitirati na HTV-u. Tematika je ono što zanemarujemo, a otkriva nas i više od riječi, jezik kojim govore baš svi ljudi na svijetu – neverbalna komunikacija.
Odakle interes za ovu temu?
Osobno se time bavim nekoliko desetljeća. Zanimala me komunikacija bez riječi o kojoj malo ljudi vodi računa. Svi kod kuće imamo ladicu koju ne otvaramo, punu stvari koje nam možda trebaju, a možda i ne. To je otprilike neverbalna komunikacija. A kako se uz to rapidno pojavljuje nekulturan način govora i gesta, čak i u našem Saboru, počeo sam čitati o tome. Osim toga, često sam iritiran kad se pojave “eksperti”, kod nas najčešće oko izbora, pa govore: “Evo, pogledao je gore lijevo ili dira si nos, što znači da laže.”
Znači, teško se može tako paušalno zaključiti da netko laže?
Istražujući za serijal, došao sam do možda najvećih inozemnih stručnjaka na području neverbalne komunikacije, izdvojio bih Joea Navarra koji je radio za FBI i State Department. Fascinantan tip koji mi je u osobnom kontaktu rekao da se baš nikada ne može na temelju neverbalne komunikacije tvrditi da netko laže. Sve te geste odaju nervozu, a laže li netko, naknadno se utvrđuje drugim metodama. Dakle, diranje nosa, češkanje iza uha, gledanje lijevo-desno ili diranje kragne, što obično rade naši političari, odaje tek nervozu. Važno je napomenuti da serija nije obrazovna u smislu pametovanja, više je kao područje o jeziku o kojem ne razmišljamo, a kojim govore svi ljudi svijeta nevezano uz civilizacijski ili religijski krug kojem pripadaju.
Kojim ste se sve aspektima bavili?
Podijelio sam sekvence po logičnom redoslijedu: ples i glazba kao najstariji oblici neverbalne komunikacije, pa neverbalna komunikacija u glumi, politici, ljubavi... pokušao sam zadovoljiti što širi aspekt da bude zanimljivo, a da ne snižavamo razinu znanstvenog. Baza su mi šest cijenjenih i visokopozicioniranih znanstvenika koji o tome govore na razini filozofije, medicine, antropologije... oni su kostur svih četiriju epizoda, a kao “kuglice na boru” emisije tu su zanimljivi gosti poput Davida Sucheta, čovjeka koji je svirao u bendu s Jimijem Hendrixom, Ivana Rakitića, Gorana Ivaniševića, Miltona Glasera, jednog od najvećih dizajnera današnjice Mirka Ilića...
Pretpostavljam da sa Suchetom niste razgovarali o znanjima koja je stekao glumeći Poirota?
Poirot je jedna njegova figura, a postoji i on kao čovjek. Razgovarali smo o tome na koji se način priprema za ulogu. Mnogi kažu da se pravi glumac vidi kad prestane govor, kad glumi očima i gestom. On govori upravo o tim aspektima glume, načinu na koji treba glumiti, zašto se ne preglumljavati. Osvrnuo se i na tematiku serije s osobne razine. Kazao je kako je bio zaljubljen u djevojku koja ga je stalno dodirivala, a kad ju je pozvao na večeru, odbila ga je. Dakle, mnogo toga neverbalnog može se krivo procijeniti.
Koje su bile odlike Ivaniševićeve neverbalne komunikacije na terenu?
Znamo kako su izgledale njegove frizure, reakcije, govorom tijela otkrivao je da je eksplozivan. Razgovarajući s njim, provjerio sam i jednu dobru caku na koju sam naletio, a to je da je Andre Agassi, igrajući s Borisom Beckerom, pratio njegov jezik. Naime, kad je servirao, Becker je uvijek gurao jezik na forhend stranu, na bekend stranu ili u sredinu i tako bi mu Agassi skužio servis i vraćao mu. Ivanišević to nije znao, ali pitao je Agassija je li taj mit istinit i on mu je to doista potvrdio.
I odjeća je oblik neverbalne komunikacije?
Istina, govorimo i bojama. Recimo, političarima je dress code “kravata”, dok je u Africi normalno da se njihov političar pojavi u tigrovoj koži. A čini li odijelo čovjeka? Milton Glazer tvrdi da čini. Nažalost. Ali ne možete na sastanak s predsjednikom države ili na razgovor za posao u potkošulji. Forme su zadane. Tu bismo mogli spomenuti i mirise također kao značajan dio neverbalne komunikacije. Primjerice, žena koja miriše na pet metara zapravo šalje lošu poruku: “Nesigurna sam i želim se okružiti mirisom jer ne prihvaćam nikoga.”
Jedna vam je od sugovornica i mentalna trenerica Suzanne Masefield. Čime se točno bavi i na kojem je stupnju razvoja mentalni trening u Hrvatskoj?
Vrhunska je stručnjakinja čije usluge koriste krugovi visokog menadžmenta za trening. Uz to, posao joj je i da iza stakla promatra, recimo, pet kandidata za generalnog menadžera neke velike kompanije, prati njihovo ponašanje i signale tijela i odabire onoga koga treba uzeti. Tako zarađuje za život i jako je tražena. Kod nas nešto tako stručno ne postoji. Kod nas je to svedeno na razinu koju smo spomenuli i koristi se uglavnom samo u predizborno vrijeme. Vrlo banalno.
Ono što je u nekim kulturama prihvatljivo u drugima je nekulturno?
Navarro je jedan od osnivača neverbalne komunikacije u policijskom ispitivanju. On je taj koji je maknuo stol između ispitanika i ispitivača jer u razgovoru promatra stopala i tvrdi da su to najiskreniji dijelovi tijela. Njima ne možete varati. Ako vam netko ide na živce, stopala su okrenuta od smjera te osobe, dizanje stopala za vrijeme razgovora na telefon pozitivan je znak... Navarro kaže da s udaljenosti od 20 metara, dok gleda nekoga kako telefonira, zna ide li taj razgovor u pozitivnom ili negativnom smjeru. A tu su i povijesni elementi. Recimo, uzdignut srednji prst koji se danas smatra nepristojnom gestom u starom Rimu bio je znak odlaska na obavljanje velike nužde jer vojnicima je upravo srednji prst služio kao toaletni papir. U nekim dijelovima Azije nepristojno je smjer pokazati kažiprstom, oni smjer pokazuju šakom. Francuzi za nekoga tko je lijen koriste gestu nevidljivog čupkanja “dlaka” s dlana... time pokazuju da taj ništa ne radi. A univerzalna gesta koja svugdje znači isto je smiješak.
Je li govor tijela dovoljan da se nekoga optuži za zločin?
Može samo usmjeriti pametnog promatrača. Navarro kaže da je on plaćeni promatrač. Neverbalna komunikacija ne može biti dokaz. Navarro objašnjava da osumnjičeniku satima postavlja pitanja, a ona koja se ponavljaju, na koja ispitanik reagira nervozom, daju smjer u kojem treba dalje istraživati.
Razgovarali ste i sa suradnikom FBI-a Davidom Givensom?
Givens je radio za mnoge obavještajne službe. Svojevremeno je čak istraživao i neverbalnu komunikaciju vinskih mušica. Za sebe kaže da je živi poligraf. Može pratiti istovremeno skupinu ljudi... On mi je ukazao na to da kada političari govore: “Apsolutno sam siguran” ili “Sigurno ću to napraviti”, a pri tome dižu i spuštaju ramena, time pokazuju univerzalnu gestu nesigurnosti. Time nas odvodi u smjer nepovjerenja.
Tko se na političkoj sceni i čime najviše “izdaje” ili skriva?
Nikada ne vjerujem obećanju uzdignutog prsta ili stisnute šake. Poslije istraživanja za ovu emisiju pogotovo. Vani su u pitanju stare demokracije i njihovi političari jako su utrenirani, ali i oni griješe. Kod nas pak ima dosta njih koji to dobro rade, ali svi pokleknu u nekom trenutku jer nitko ne može neverbalnu komunikaciju do kraja kontrolirati. Samo je treba znati pročitati. U seriji imamo i primjere snimki premijera Plenkovića, Angele Merkel i Trumpa.
Kakav je Trumpov govor tijela?
Fantastičan je u rukovanju koje je jedan od univerzalnih govora tijela. Ako u Aziji nekoga stisnete kao kauboj, on će to smatrati nelagodnim jer oni se rukuju labavo. To je njihov način respektiranja suprotne strane. Amerikanci i Europljani imaju čvrst stisak. Izdvojili smo scenu u kojoj Trump 30 sekundi stišće japanskog premijera Abea i pri tom ga još tapša dajući mu do znanja da je glavni, a Abeu je vidljivo neugodno. Kad se na kraju iščupao iz Trumpova stiska, zakolutao je očima. To je odličan primjer neverbalne komunikacije.
I dok spavaju, ljudi položajem tijela komuniciraju o sebi. Kako?
Netko tko se sklupča u poziciju fetusa, pokušava se zaštititi od svojih dnevnih problema. Uz spavanje, dotaknuo sam i druge rubne dijelove neverbalne komunikacije poput posljednjih počivališta jer ona nose poruke živih o pokojniku. Između ostalog, snimili smo i tzv. veselo groblje u Rumunjskoj. Jarkih je boja, a na svakom spomeniku nacrtan je uzrok smrti pokojnika. Imate sliku žene koja na glavi nosi vrč mlijeka i udara je auto, netko je strijeljan, odrezali su mu glavu, na drvosječu je palo drvo... To je najposjećeniji dio Rumunjske. Snimili smo i kanibalsko groblje na otočju Malakula na kojem su se poglavice onih koji su jeli ukapali okomito tako da im glava viri van i s vremenom se pretvori u lubanju na kojoj je školjka pa, kad puhne vjetar, te školjke sviraju i čuju se na daljinu.
Olakšavaju li vam nove spoznaje svakodnevni život?
Ne razmišljam puno o tome, ali nehotice primijetim i jasno znam kome idem na živce. Navarro mi je kazao da je kao dijete od osam godina stigao u Ameriku s Kube. Nije znao ni riječ engleskog jezika i, kad je prvi dan išao u školu, baka mu je rekla da, kad uđe u razred, dobro gleda tko će podići obrve jer onaj tko to napravi, taj mu je prijatelj. Našao je dvojicu dječaka i oni su mu zbilja prijatelji i danas.
Što novo pripremate?
Snimio sam priču radnog naslova “Partizanka”. To je priča u kojoj vrh jugoslavenske države nakon Drugog svjetskog rata osmišljava način kako vratiti ljude iz dijaspore. Kreće kampanja kako je u Jugoslaviji sjajno, puni poleta gradimo zemlju... Nekoliko tisuća imigranata u novokupljenom brodu koji se zove Partizanka, na kojem se jedu meso i kolači, žene idu na frizuru, čita se poezija i svira klavir... vraća se u Jugoslaviju. Shvaćaju brzo da su izigrani. Više od 90 posto ih se na kraju vraća tamo odakle su došli...
Nikad čuo za njega a ovaj film partizanka mu nije trebao, antijugoslavenski film u službi ustaške emigracije