Bob Dylan unazad dvadesetak godina snimio je neke od najboljih albuma karijere. I to kakve. Nakon suvremenih remek-djela poput “Oh Mercy” (1989.) ili “Time Out of Mind” (1997.), u posljednjoj fazi karijere potmulog rhythm and bluesa i swinga objavio je sjajne albume poput “Modern Times” ili “Love and Theft”.
Osam godina nakon zadnjeg albuma s vlastitim pjesmama u petak 19. lipnja dolazi “Rough and Rawdy Ways” (Sony/Columbia/Menart), najavljen s tri singla u doba koronavirusa, od kojih je “Murder Most Foul” sa 17 minuta trajanja završio na prvom mjestu liste singlova američkog Billboarda. Sve tri pjesme nalaze se među deset bravura kojima Dylan u 70 minuta briše razlike među vremenima i stilovima, a sa svojom smjesom oporog glasa i iskustva svjedoka i protagonista koje “curi” pjesmama punim tekstualnih referenci, aktualan je kao vaše jutrošnje vijesti.
Do te mjere da Dylan sa 79 godina zna povijest i tumači je poput starih bluesmana s delte, stvarajući jedinstvenu glazbu kakvu mu omogućuje jedinstvena pozicija koju posjeduje. Album “Rough and Rowdy Ways” introspektivna je kolekcija razoružavajućih balada u kojima poput grčkih filozofa stvara uzorak, predložak za inventuru moralnog pada, ljubavnog jada, biblijskih motiva i društvene kronike, popkulturnih referenci i dinamike današnjeg prelaska Rubikona. Paradoksalno, današnji Dylan još je potmuliji, opasniji i izravniji, čak i zanimljiviji novoj, mlađoj publici nego starim fanovima “starog” Dylana.
No, današnji, zaista stari Dylan nekoliko je puta prelazio Rubikone, o čemu i pjeva na albumu, pa sve skupa djeluje kao da Bog Dylan poput starog proroka u deset pjesama objašnjava nepromjenjivi svijet, nakon što je sam stvarao svijet rocka, kulture i politike posljednjih šezdeset godina. Na novom albumu vratio se melodijama, elegičnim poemama koje graciozno slijede dugometražne tekstove i predivne, jednostavne melodije uz minimalnu instrumentalizaciju nekoliko gitara, klavira, harmonike, violončela ili mandoline. Potmula “Goodbye Jimmy Reed” zarolani je komad stomp-bluesa, jedini izuzetak uz “False Prophet” i “Crossing the Rubicon”, koji crnu glazbu promatra poput kotrljajuće stijene koja se danas u drugom obliku valja Amerikom razjedinjenom Trumpom, ubojstvima i prosvjedima.
U razoružaravajućoj “Mother of Muses” kao da moli “majku nadahnuća” da ne poklekne i u nizu slika spominje generala Pattona i Martina Luthera Kinga, “heroje koji su stajali sami da bi svijet bio slobodan”, priče koje “treba ponavljati cijeli dan”, i naznačuje situaciju zaborava u današnjem svijetu. Mogli bismo i mi nešto naučiti. Kad kaže “već sam nadživio svoj život prilično”, Dylan kao da je novim albumom na raskršću na kojem predaje dušu, ali ne vragu, nego publici, s priručnikom samopomoći koji nikako da pomogne.
Završna“Murder Most Foul” sa svojih 17 minuta najdulja je u njegovoj karijeri, počinje stihovima “dark day in Dallas, November ‘63” i Kennedyjem, “ubijenim kao psom usred dana”, a slična situacija mržnje i ubojstava dočekala je i izlazak novog albuma. Budući da je od početka šezdesetih pjevao o ovakvim stvarima i postao glavni popularizator potresne pjesme, vječno u opoziciji, pa se i kasnije konkretno u pjesmama bavio slučajevima Georgea Jacksona ili boksača “Hurricane” Cartera, logično je da to radi i danas i da mu se smrt Georgea Floyda “zgadila preko svake mjere”, kako je rekao u jedinom intervjuu New York Timesu.
Samo je paradoks da to još uvijek radi uvjerljivije od drugih, kao svjedok koji se šezdeset godina kreće po nepromjenjivom svijetu. Upravo je u tome sva gorčina Dylanove pozicije, čovjeka koji danas pomalo ravnodušnim glasom nabraja sve užase kao da su nešto sasvim uobičajeno. Što je najgore, i jesu.
Jako dobra recenzija albuma! Ipak, potrebna je referenca da je i sam Dylan rođen u Minnesoti kao i to prema posljednjem članku vašeg kolege kolumnista Borislava Ristića već 50 godina vladaju demokrati. Na kraju se čovjek zapita kako su završili ti ideali '68 i kontrakulture ako i što je posljedica 50 godina vladavine demokratske stranke u toj državi? I kakve veze s tim ima Donald? Stvarno ne vidim poveznicu osim sljedećeg: 2009. U2 snima album u Maroku koji se zove No Line On The Horizon na kojem je pjesma I"ll go crazy if I don't go crazy tonight koja zapravo najvešćuje arapsko proljeće sa projekcijom zapadnjačkih želja - znamo kako je zo završilo. 2019. imamo sličnu situaciju sa Coldplayem na njihovom albumu Orphan na kojoj poatoji pjesam o policijskom nasilju sa umetnutim zvukom policijskog nasilja. I onda se dogodi Floyd i zapali vatru. Slučajno? Baš i ne. Čini se da lijevo orijentirani umjetnici nadahnjuju na istim mjestima... a u pozadini neomarksizam ili mozda samo udovaljavanje ciljanoj publici za vecu zaradu. No slucajno nikako nije...