Naslovnica

Senin počasni prsten na ruci letonske dive

Elina Garanča u Zagreb je stigla iz svijeta kojem bi naše društvo i naša kultura trebali pripadati, ali smo od njega sve udaljeniji. Hrvatska se provincijalizirala
27. siječnja 2013. u 12:00 5 prikaza
elina garanča,sena jurinac
Foto: Željko Slunjski

Kada sam se još uvijek razgaljen i prepun oduševljenja prošlog ponedjeljka vratio kući s koncerta Eline Garanče, u elektroničkoj sam pošti pronašao pismo kolege Željka Slunjskog kojem je bila priložena i jedna fotografija. Na njoj je bila prelijepa operna pjevačica koju smo te večeri napokon prvi put uživo i živu, a ne samo kao pokretnu sliku na platnu, gledali i slušali na pozornici dvorane Lisinski. Na fotografiji umjetnica ima šest godina manje i lice joj je vedro i svježe kao rosa. Ali, posebnost te slike koju je kolega Slunjski snimio potkraj 2006. godine u garderobama bečkog kazališta Theater an der Wien nije u Garančinoj mladosti. Ona je na toj slici sva ozarena i obasjana pogledom starije žene koja stoji tik uz nju i gleda je izbliza zadivljenim i raznježenim pogledom za koji bi čovjek pomislio da ga je u stanju uputiti samo majka vlastitoj kćeri.

U tom kadru ovjekovječen je trenutak bliskosti dviju lijepih žena koje tako očito jedna drugu svojom blizinom oduševljavaju, ozaruju i nadahnjuju. U tom je kadru ispričana čitava jedna priča o životima u umjetnosti, o profinjenosti, ljudskoj i anđeoskoj ljepoti izvana i iznutra, o pripadanju jednoj kulturi i civilizaciji, o sporazumijevanju tonovima koje nadilazi jezike.

Srebrenka Sena Jurinac, rođena u Travniku 1921. godine od oca Hrvata i majke Bečanke, odrasla je i školovala se u Zagrebu gdje je i debitirala na opernoj pozornici 1942., a već 1945. imala je svoj prvi nastup u Beču. Tamo je ostala i sve do 1982. bila aktivna, cijenjena i u mnogim ulogama godinama nezmjenjiva članica Bečke državne opere.

Podsjetio sam na sve to prije godinu i pol, nakon u Hrvatskoj jedva primjećene smrti Sene Jurinac. Ovaj put na to me ponukala ta fotografija i ono što prikazuje, a čega prije koncerta Eline Garanče u Zagrebu uopće nisam bio svjestan. A nije bila ni Elena Garanča. Kada sam je u razgovoru uoči gostovanja u Hrvatskoj pitao je li imala kontakte s još nekim od hrvatskih umjetnika osim s tenorom Tomislavom Mužekom, kojeg je sama bila spomenula, ona je odgovorila niječno, što znači da Senu Jurinac ni na koji način nije povezivala s Hrvatskom. Nije to nikakvo čudo, jer Die Sena, kako su je zvali Bečani, tamo je bila kod kuće i sigurno nije svakom imala potrebu pričati o svom podrijetlu, pa ni Elini Garanči, kojoj je te večeri, kada je nastala opisana fotografija, na svečanosti u Beču predala novoustanovljeno umjetničko odlikovanje: Počasni prsten Sene Jurinac. Nagrada je osnovana po uzoru na Počasni prsten Bečke državne opere kakav je Sena Jurinac svojom izvrsnošću osvojila još 1968. godine. Beč je, eto, toliko držao do svoje i tek pomalo naše Sene, da je njenim imenom nazvao novo odlikovanje čiji je drugi dobitnik, nakon Garanče, postao Placido Domingo.

Neki su moji kolege bili razočarani koncertom Eline Garanče u Lisinskom zato što je, po njihovom mišljenju, izborom programa i tenora koji ju je pratio potcijenila Zagreb. Ja sam im odgovario da je danas u kulturnom smislu nažalost vrlo teško ikome iz svijeta potcijeniti Zagreb, odnosno misliti o nama lošije nego što to zaslužujemo.Mentalno, kulturno i duhovno Hrvatska se nažalost sve drastičnije provincijalizira.

Ovakva paušalna ocjena može se učiniti površnom i neutemeljenom generalizacijom, osobito u svjetlu pojedinačnih umjetničkih rezultata pojedinaca i pokoje institucije. Nažalost, sustavno ovosezonsko predstavljanje hrvatske kulture u Francuskoj prije je iznimka koja potvrđuje pravilo, nego dokaz neke nove, preobražene kulturne strategije i politike, a pogotovo nekog novog duha u zemlji za koju mi se ponekad čini da se još uvijek kreće i okreće samo po inerciji, poput prema nebu okrenutog kotača bicikla izvrnutog u nekom jarku. Naše poznavanje i praćenje svijeta iz kojeg nam je dolepršala letonska diva s počasnim Seninim prstenom nekada je bilo intenzivno, a danas nam internet pruža samo iluziju da smo i dalje s tim svijetom istinski, ljudski i duhovno povezani. Za pripadanje tom svijetu europskog duha, civilizacije i kulture koji zajedno čine i jedan svjetonazor, glazbeni je odgoj daleko važniji od zdravstvenog. Ali, o glazbenom odgoju nema i neće biti spora: on je svima koji vode zemlju i narod podjednako nebitan, predsjedniku-skladatelju usprkos.

Utoliko je dolazak jedne dive kao što je predivna Garanča još dragocjeniji. Jer, kao što na koncertu reče mudra građanka do mene, čovjeku dođe da zaplače od sreće gledajući i slušajući svjetsku divu u Zagrebu jer tako barem znamo da taj divan svijet tamo vani još uvijek zaista postoji. Stvarno, a ne samo virtualno.

>> Martina Zadro i Martina Filjak nastupaju u čast Sene Jurinac