Može li zaista nekakav meteorološki satelit u toj mjeri poboljšati kvalitetu života u zemlji poput Sjeverne Koreje? Novinari koje su sjevernokorejske vlasti pozvale i pokazale im ovo čudo tehnologije koje će spasiti svekoliki narod od gladi, bijede i zaostalosti bili su šokirani onim što su vidjeli. Ne, nisu bili šokirani raketom, nego onim što su vidjeli putujući do lansirne rampe, a to oči zapadnjaka nisu nikada vidjele – opustošeno poljoprivredno zemljište na kojem više ništa ne raste i na kojem su i miševi davno crkli od gladi.
Raketa i najavljeni treći nuklearni pokus trebali bi biti uvod u proslavu velike obljetnice, odnosno 100. obljetnice rođenja “velikog vođe” Kim Il-sunga. Režim se učahurio u umjetno stvorenoj oazi Pyongyanga, rezerviranoj za vjernu elitu, a ostatak zemlje nalikuje na mitsku pustu zemlju nemoćnog kralja koju može spasiti samo plemeniti vitez koji pronađe Sveti Gral.
Međunarodna zajednica zapravo ne zna što bi s tom zemljom, pa se pouzdaje da će nešto postići pregovorima, što do sada nije dalo baš nikakve rezultate. Ni sankcije ne postižu svrhu jer u Sjevernoj Koreji ionako nema ničega, ni gospodarstva, a ni banaka, nitko nikamo ne putuje, ništa se ne izvozi niti uvozi... Iako se prije mjesec dana, u trenucima kada je režim ponudio da prekine s nuklearnim programom u zamjenu za hranu, činilo da se netko u Pyongyangu prosvijetlio, sada je jasno da je to bio samo još jedan trik, još jedno kupovanje vremena i još jedno ruganje međunarodnoj zajednici.
U ovom slučaju mogu se postaviti samo pitanja: kada će se ovaj režim raspasti, kada će konačno tamošnjem narodu svanuti malo slobode, normalnog života i pristojne hrane koju će barem dva puta dnevno moći staviti u tanjur? Iako Južna Koreja iskazuje želju da se sve to već jednom okonča i da se zemlja nakon više od 60 godina opet ujedini, postoji izrazito dubok i golem strah od onoga što bi se tamo moglo zateći. Uz to što je riječ o devastiranoj zemlji, možemo slobodno reći da se radi i o devastiranom narodu koji nema nikakvih kontakata s onim što se događa u ostatku svijeta, koji nema ni ideju da postoji nekakva napredna tehnologija poput interneta ili mobitela. Nije jasno postoji li izvan glavnoga grada ikakav sustavan oblik obrazovanja djece ili zdravstvene skrbi. Stoga je razumljivo da Južna Koreja zapravo strahuje od trenutka kada bi moglo doći do ujedinjenja zato što bi razmjeri troškova, a još više razmjeri preobrazbe društva i pojedinaca, mogli biti tako golemi da jedna zemlja, čak i uz pomoć moćnih saveznika poput Sjedinjenih Američkih Država, to ne bi mogla izdržati.
Bogata Njemačka teško je podnijela troškove ujedinjenja s istočnim dijelom zemlje i integraciju stanovništva koje je drukčije živjelo i razmišljalo, a treba napomenuti da je bivši DDR, u usporedbi sa Sjevernom Korejom, ipak bio normalna zemlja.
Iako možemo očekivati da će u sljedećim mjesecima biti podosta provokacije kao što su lansiranje raketa, nuklearni pokusi i zveckanje oružjem, što će ponajprije poslužiti tome da se pokaže kako je novi vođa stao na noge i da sigurno vodi zemlju, teško se može očekivati nekakva odlučna akcija izvana koja bi rezultirala padom režima. Međunarodna zajednica za to nema ni volje, ni snage, ni novaca, ni političke ili moralne motivacije, a ni osobite potrebe.
Pokazalo se da je Libija bila neuspio pokus i da sam čin rušenja nekoga režima nije dovoljan zato što iza diktature gotovo u pravilu ostaje kaos koji je teško kontrolirati i zemlja koju je izuzetno teško dovesti u kakav-takav red. U trenucima kada se Sirija nalazi u poprilično krvavom i neizvjesnom procesu dezintegracije režima i u trenucima kada zapadni svijet grca u posvemašnjoj krizi, o Sjevernoj Koreji zapravo nitko ne želi ni razmišljati. Status quo je trenutačno jedina prihvatljiva opcija.
. Ne, nisu bili šokirani raketom, nego onim što su vidjeli putujući do lansirne rampe, a to oči zapadnjaka nisu nikada vidjele – opustošeno poljoprivredno zemljište na kojem više ništa ne raste i na kojem su i miševi davno crkli od gladi. /* */ Za ovo nisu morali do Koreje, mogli su to vidjeti u pojedinim krajevima Hrvatske, u kojima još uvijek vrijedi ona da se ništa ne isplati jer .... Hoće li im statelit podići standard, hoće, doduše samo nekima, kao i u Hrvatskoj gdje i najsiromašnije obitelji posjeduju 3-4 mobitela i troše na to ne mali novac i tako bivaju još siromašnije i jadnije za razliku od Mudriniću i ostatka uprave T-coma kojima to sigurno znatno popravlja standard.