Naslovnica Premium Kolumne

Zašto su poglavnikovi tjelesni zadrugari patološki fiksirani na papu Franju i Andreja Plenkovića

Da je imalo pameti i ideje kod ekstremista, oni bi se skutrili iza oba ova omražena im lika pa da se iz 19. stoljeća prebace u 21.
17. ožujka 2019. u 14:28 2007 prikaza
Andrej Plenković
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Zanimljiva je ta patološka fiksacija hrvatske ekstremne desnice Andrejom Plenkovićem i papom Franjom. U energetskim ispadima u kojima se iskazuje otkriva se shizofrena, infantilna i minus inteligentna, ali kao da ekstremizam i može biti drugačiji. Vrijeme u kojem na domaćoj sceni šef HDZ-a, a na “gostujućoj” šef vjerskog kartela bivaju optuživani za ljevičarenje iracionalno je premda se u motivaciji onih koji ih za to optužuju skriva bolna slika gomilanih frustracija koje nastaju jer vendeta nikako da se provede u djelo. Naravno, Plenković nije ljevičar, ali istovremeno nije ništa drugo nego dosljedan sljedbenik ideologije vladanja.

Lovro Kuščević Intervju: Lovro Kuščević 'Hasanbegovićevi nastupi pridonijeli su odluci Koruške biskupije o Bleiburgu'

Papa također nije ljevičar, već posljednji pokušaj da se od katoličanstva napravi organizacija koja će vjerodostojnost graditi rame uz rame s bogom, a ne skrivajući se iza njega. Da je imalo pameti i političke ideje kod ekstremista, oni bi se skutrili iza oba ova im omražena lika pa da se iz 19. stoljeća napokon prebace u 21. i da se, umjesto državom i Crkvom, počnu baviti društvom i bogom. No, ako je nešto bjelodano jasno, onda je to da ekstremna desnica nema sadržaja. Republika Hrvatska za njih nije titular, nego sadržajni ekskluzivitet. Zalijepiti si pršut na čelo i padavičarski se grčiti po podu može biti vrlo opasna indikacija nacional-šovinističkog delirium tremensa, ali nikako ozbiljne, trezvene politike koja će u distinkciji domoljublja i nacizma osiguravati svakom hrvatskom građaninu budućnost. Nema nikakvog razloga zbog čega bi ekstremni desničari mrzili Plenkovića kad on u svojoj političkoj sintaksi nosi sve relevantne i bliske im vrste riječi, kad ih nije rezolutno prepilio ni u jednoj njihovoj mitološkoj koreografiji, osim što ih je prepilio u pokušaju da se poistovjete s vlašću. Ali i to nije napravio zato što je pretjerano zabrinut za njihov prljavi društveni utjecaj, nego zato što kao praktični korisnik ideologije vladanja svaki suutjecaj instinktivno osjeća kao krajnju opasnost svojoj poziciji univerzalnog i glavnog kontrolora stanja u državi.

Treba priznati, za razliku od njegovih prethodnika, Plenkovićeva pozicija prilikom dolaska na izvršne funkcije najprije u stranci pa ubrzo potom i u državi, bila je specifična i teža upravo zbog toga što je s obje ove velike poluge trebao ovladavati gotovo istovremeno, a da egzekutivu ne pokaže kao otvorenu egzekuciju. A nije da ga je dočekala idilično homogena situacija, pogotovo u HDZ-u, gdje mu i danas, riječ je samo o razlici u gradaciji otvorenosti intenziteta, rade o glavi. U državi je druga pjesma. Most mu je trebao da premosti početnu poziciju osovljavanja na noge i pokaznom vježbom pod kodnim imenom „gubite se“ od Petrova i ekipe napravio je obični pontonac koji od tada nikako da se priveže za bilo kakvu obalu ili makar granu, nego pluta, pokazujući tek krvareće rane proburažene taštine.

Robert Kopal Robert Kopal: 'Građani RH sumnjaju da je iza svega cilj izazivanje opasne destabilizacije i RH i BiH'

Plenkovićev koalicijski potencijal mnogo je pak širi izvan nego unutar HDZ-a, ali to i nije presudno jer u ideologiji vladanja osnova moći leži u samoj činjenici da si u prilici vladati, ne i dobro se vladati. Plenković to najbolje personificira u posljednje vrijeme kada, na žalost, demonstrira upravo manjak finesa, ali s druge strane to u kriptodemokratskom društvu poput hrvatskog i ne mora biti deficit kad ideja velikog vođe još se puno više cijeni od prakse malog radnika. Možda Plenković bolje od ikoga razumije ideju ove nacije, što se ne može ni u sumnji izraziti za predsjednicu koja je baš zbog toga i korigirala svoj stav prema desničarskom užasu. Od kraljice maturalnog plesa na nacional-vojnoj akademiji morala se preobratiti u učenicu nižih razreda djevojačke katoličke hauptšule koju su na instrukcijama podučavali savjetnici, ne samo zato da bi se prišmajhlala Plenkovićevoj političkoj doktrini, nego da bi izbjegla pat-poziciju svoje četverogodišnje nesadržajne politike. Ne shvaćajući da je s desničarenjem sama sebe poslala u aut, ona je vitlala trobojnim rupcem na čelu nacionalnog kola, misleći da je folklor posve dovoljan da te publika pozove na politički bis. E, nije. Dajući svoj lik sadržajnoj insuficijenciji desničarenja, predsjednica je nedavno napravila luping na opću premijerovu radost, stavljajući u cijelosti svoj politički smisao u njegovu političku volju.

Papa Franjo Milan Ivkošić Čega se u korizmi trebaju odreći papa, Crkva, Plenković, Bandić, Pupovac, Bruna Esih...

Predsjednica je priznala poraz, Plenković smireno čeka naplatu. Naplata nas dovodi i do Vatikana, do pape koji je drugi dio fiksacije onih što katoličanstvo smatraju kioskom za indulgenciju. Kao da je kršćanstvo alibi za počinjene grijehe, a ne preventiva od njih, kao da se počinjena nedjela lakše sakriju u sjeni oltara i kroz utjehu korumpiranih dušobrižnika. Papa Franjo mogao bi se pokazati „svećenikom posljednjih dana“ ako mu vjera ne pokloni vjeru da joj reanimira atrofirani obraz. Etatizam je opasno zaposjeo crkvu u Hrvata. Preporučiti im, čak i iz Vatikana, da se ostave računovodstva i svih drugih vrsta obračunavanja, za nesadržajne ekstreme znači udarac u jedan od posljednjih stupova ispraznog burgijanja i sijanja strahova mržnji. I dok se u svojoj povijesti hrvatski ekstremizam naslanjao na ekstremni klerikalizam i njegovu besprijekornu spremnost na amnestiju svih vrsta užasa i budalaština, stidljiva naznaka da to više neće ići tako lako ispunila je očajem poglavnikove tjelesne zadrugare. Što im je ostalo od njihova sna s kojim su bili tako blizu jave? Premijer koji ih ne treba zato što ih razumije, predsjednica koja ih treba zato što ih ne razumije, papa koji ih niti treba niti ih treba razumjeti jer za njegov milenijski projekt oni su tek jedna od marginalnijih pseudokršćanskih devijacija koje se grče u vlastitoj opstipaciji. 

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka