Je li komunistički mentalitet u Hrvatskoj trajan? Čini se da jest. Prosvjedni skup protiv ćirilice u Zagrebu izazvao je reakcije u kojima je rječnik komunistički i u starijih osoba koje su živjele i djelovale u komunizmu i u osoba koje su stasale u samostalnoj Hrvatskoj.
Što su, dakle, ljevičari vidjeli u prosvjedu i prosvjednicima na Trgu bana Jelačića? Vidjeli su “mračnjake”, “militaristički igrokaz”, “gazde iza zastora” i “anonimne statiste”, “anticivilizacijski skup”, skup nadahnut “izrodom Pavelićem”, “udar na ustavni poredak” itd., itd. Ima li ijedna demokratska zemlja u svijetu u kojoj običan prosvjed, koji je protekao bez ijednoga incidenta, izaziva takvu paranoju, tolike izljeve nesnošljivosti i diskvalifikacije kakve su za političke protivnike imale samo totalitarne vlasti, crne i crvene?
Naravno, nisu izostala ni minoriziranja i omalovažavnja - krivotvorenje broja prosvjednika, pozivanje na “veliku većinu branitelja” i “veliku većinu građana” koji su “sigurno” protiv zahtjeva sa skupa u Zagrebu. I zapravo ne bi bilo teško ni vlasti ni svima koji to žele “obračunati” se s tom ekstremnom manjinom, ignorirati je, zanemariti, prezreti.
Međutim! Međutim! Prema istraživanju zagrebačke agencije Prizma CIP obavljenom poslije “provale mračnjaštva” u Zagrebu, i to na reprezentativnom uzorku u cijeloj Hrvatskoj, čak 71 posto građana protivi se uvođenju ćirilice u Vukovaru.
Doslovce se ponavljaju omjeri i nerazmjeri iz komunizma, kad su također šačice, grupice, zarobljenici zločinačke prošlosti, kontrarevolucionari, rušitelji ustavnoga poretka i vlasti radničke klase bili manjina u oficijelnim i medijskim prikazima, a zapravo su bili većina, zapravo - cijeli narod.
Sada možemo dodati - 71 posto građana nisu glasači jedne stranke, skupine stranaka slična svjetonazora, nisu samo desno ili lijevo, nego su glasači svih stranaka. Kako je riječ o gotovo sveobuhvatnom postotku, možemo pretpostaviti da je protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru i velik broj glasača SDP-a. I to je jedan od dokaza da u nas stvarnost ide drumom a javnost šumom - ako medije i javnost poistovjetimo.
Što se tiče postotaka, jedan drugi primjer bio je još dojmljiviji. Kad je i Račanova i Sanaderova vlast bila u bjesomučnoj potrazi za Gotovinom, kad su mediji u inozemstvu iskapali kojekakve krivotvorine o generalu, kad je Mesićev savjetnik Tomislav Jakić pozitivan i negativan odnos prema slavnom zapovjedniku iz “Oluje” vrednovao kao antieuropejstvo i europejstvo, kao opreku između urbanoga i ruralnoga, u anketama se – objavljivanim i u ljevičarskim medijima – do 90 posto građana opredjeljivalo za Gotovinu. I tako to traje već 70 godina.
Od kraja Drugoga svjetskoga rata do danas u Hrvatskoj je stvarna većina mračna manjina, jedino je stvarna manjina progresivna – nekad, civilizirana i europejska – danas, premda su joj nekad Europa i zapadna civilizacija bili trule i neljudske tvorevine nastale kao rezultat povijesne klasne borbe. Kad bi desnica u Hrvatskoj znala, mogla bi lako preokrenuti sliku o tome tko je a tko nije demokrat. Upravo su, naime, ljevičarski mediji nasljednici terora protudemokratske, totalitarne manjine. Nije, dakle, skup na Trgu bana Josipa Jelačića sličio ni na komunistički ni na ustaški totalitarizam, ali su sličili tekstovi ljevičarskih medija.
Nikad većina u Hrvatskoj nije niti bila na strani Tita i Pavelića, niti ih je ikad izabrala jer demokratskih izbora nije ni bilo. Stvarni nasljednici Tita i Pavelića nisu bili prosvjednici u Zagrebu nego njihovi lijevi kritičari, oni se služe ustaškim i komunističkim metodama, oni se suprotstavljaju većini građana, oni upotrebljavaju rječnik kakav se upotrebljavao u Hitlerovoj Njemačkoj, Staljinovu SSSR-u, Mussolinijevoj Italiji, Titovoj Jugoslaviji...
Vrijeme je da se na desnici, kršćanskoj desnici koja se posve odriče ustaškog i komunističkog naslijeđa, napokon artikulira njezina demokratska bit nasuprot onoj ljevici koja je ovisnica o crvenom teroru.
