Što se to događa!? Čini se da je stanje puno gore nego što ga je i Tomislav Karamarko vidio u svojim lustracijskim noćnim morama kad je četvrt stoljeća prekasno pokušavao i Hrvatsku podvrći nekoj vrsti mentalnog pročišćenja od komunizma. Nije problem i ne bi bilo dobro jednoumlju Titova režima suprostaviti jednoumlje pa je stoga dobro da i u vezi s likom i djelom Josipa Broza ovih dana čitamo različita mišljenja. Baš zato što se nekoć takvo što nije moglo čitati. Osim iznimno, što bi autor, poput Stjepana Đurekovića, platio životom. Međutim, zabrinjava način na koji se brani Tita.
Proteklih smo dana mogli čitati niz jednostranih komentara s uistinu nevjerojatnom argumentacijom koja je posvađana s elementarnim logičkim pravilima, posve neuravnoteženo i lišeno bilo kakvog osjećaja za žrtve teških kršenja ljudskih prava. Zar je moguće da se još u tolikoj mjeri osjećaju posljedice nekadašnjeg komunističkoga drila kojem smo nekoć bili podvrgnuti već od najranije dobi, kako je to danas popularno reći “u najboljem interesu djeteta”!? Titov režim je uistinu nastojao svakom pojedincu pomoći da se ne zanosi eventualnim osjećajem osobito političkih sloboda. Tu su bilo kakva lutanja bila zabranjena. Čak ni partizanski general Franjo Tuđman nije bio uklopiv u ondašnju zajednicu komunističkih čistunaca! Opravdano je pitati se tko zna kako bi se u tom sustavu proveli i neki od antifašističkih narodnih heroja poput Ive Lole Ribara, Rade Končara, Nade Dimić... da ih njemački, talijanski i hrvatski fašisti nisu ubili za rata. Naravno, sve se to radilo u dobroj namjeri radi općeg interesa kako se nitko ne bi suočio s nekom od okrutnih metoda društvenog preodgoja neprilagođenih jedinki sve do njihove likvidacije, što je Titov režim organizirao, naravno, za dobro čitave zajednice.
O tomu se, očito posve uzaludno što se današnje Hrvatske tiče, nedavno pisali njemački sudovi obrazlažući presude Krunoslavu Pratesu, te Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Procjena je većine uredništva bila da to samo malobrojne zanima. Osim toga, mnogi su Hrvati u manjoj ili većoj mjeri licemjerno uživali blagodati tog bivšega sustava pa su i dan danas njegovi baštinici jer žive u stanovima koje su zaposjeli kao podobnici bivšeg sustava, ili su preko komunističkih pozicija izgradili za sebe i svoje potomke karijere ili su stekli iznadprosječan početni kapital za uzdizanje po novim pravilima igre. Što im danas daje moralno opravdanje da veličaju Titova dobra djela, a posve prešućuju zla.Komunistička je princeza ovih dana na Facebooku objavila “Lobotomiju ljudima ne možeš napraviti zabranama, seljakanjem kipića i trgića...”.
Na žalost, nije u pravu. Očigledno se može. Kipići, trgovi, komunistički mitovi i zabrane, učinili su svoje. Medijski teror kojem smo ovih dana izloženi očigledan je dokaz učinka nekadašnje komunističke propagande koja je danas uvijena u slobodu izražavanja bez ikakve odgovornosti. No, odgovornost je prije svega na politici, ljevici, koja je izdala neke od principa koji su u njezinim temeljima. SDP i sateliti okrenuli su leđa temeljnim građanskim slobodama i pravima čime su propustili priliku zaštititi i antifašistički dio Titove ličnosti. Premda je SDP naslijedio komunističku imovinu, za koju još uvijek vodi sudske bitke, jednako kao i Titova obitelj za njegovo nasljedstvo, ipak se očekuje malo više kritičnosti i društvene odgovornosti od one koje iščitavamo s objava Titove mezimice na Facebooku. I da nije ljeta provodila na Brijunima u obilju kao rijetko koje dijete na svijetu, tko od nas ne bi na njezinom mjestu branio uspomenu na takvoga djeda!? Jedino što je pretjerala kraljevski oholo braneći Tita od “Rvacke”.
Uostalom, i Eddu Göring, kći drugog čovjeka Reicha, “nacistička princeza” čije su fotografije s krštenja objavljene u magazinu Life, govorila je kako je uz oca Hermanna vežu uspomene pune ljubavi i nježnosti i da ga ne može gledati na drugi način. Uzgred, i 15 godina nakon rata rekla je da je prezime Göring njoj uvijek bilo korisno. Zašto onda i unuka ne bi u Titovu slanju mandarina s Brijuna nezbrinutoj djeci vidila isključivo čin njegova dobročinstva i ljudske topline, pa s tim motivom i danas, ubirući tantijeme od njegova imena, nastavila gajiti uspomenu na njega. Pri tomu posve zanemarujući da je te 1972. Caritas zagrebačke nadbiskupije, kojem je do tada karitativni rad bio zabranjen, a ne njezin brižni djed, utemeljio kuću za djecu bez roditelja. I 45 godina kasnije ništa novo. Opet je Tito u prvom planu, a ne recimo Caritas s akcijom “Da život imaju!” kojom se prikupljaju sredstva za mlade bez roditelja koji nakon punoljetnosti moraju napustiti domove.
Jel može jedan dan u tom Becernjem bez mankyja broza?