Koliko je Hrvatskoj nužna promjena osnovnoškolskog i gimnazijskog programa, još joj je važnija reforma strukovnog obrazovnog sustava. Ne kozmetička, već suštinska u kojoj upisne kvote za svako zanimanje definiraju gospodarstvenici, a ne, kao sada, službenici raznih odjela Ministarstva.
Suštinska promjena znači da učenici od prvoga dana školovanja imaju ugovore s poslodavcima učeći se kod njih i primajući plaću, dok u školskim klupama provode onoliko vremena koliko je potrebno da svladaju teoriju za određenu profesiju. Nije to topla voda, takav model razvile su zemlje našeg okruženja Austrija, Njemačka, Švicarska, a usvaja ga i Srbija koja je propisala sve potrebne zakonske okvire. Hrvatska model dualnog obrazovanja još nije usvojila, koliko god isticali da krećemo s reformom strukovnog obrazovanja i koliko god se hvalili da smo izmjenama zakona propisali rad uz gospodarstvenike.
To je u našim izmjenama zakona nedovoljno definiran redak, odaslan na usvajanje u Sabor, iako smo mogli i imali sve uvjete jasno definirati dualno obrazovanje. Ono koje je na korist našim učenicima i našem gospodarstvu. Mi smo izmjenama zakona propisali svojevrsni miks, u kojem smo tek u tragovima zagrebli elemente dualnog obrazovanja. Čak i centre kompetencija i njihovo financiranje nismo predvidjeli onako kako su predvidjele sve druge zemlje – mi ćemo, nakon što nestane novca iz fondova EU, njihovo financiranje prebaciti na osnivače.
A osnivači ni sada nemaju novca za održavanje škola, kamoli centara kompetencija. I dok će vršnjaci susjeda učiti i raditi, pa s 18 godina imati i radnog iskustva, naši će se vrtjeti u vrtlogu apsurda. Ili nam nastaviti mahati s kolodvora držeći u rukama jednosmjerne karte. Jer, budimo realni, naši učenici žive u zemlji u kojoj se nezaposlenost mjeri šesteroznamenkastom brojkom, strani radnici uvoze, a škole upisuju samo zanimanja za koja mogu popuniti razred. Ostala, iako su tražena na tržištu, jednostavno brišu s liste?!
Pogledajte i galeriju: Povjerenstvo za provedbu strategije obrazovanja
Ma nije problem naći posao u HR niti u izobrazbi. Naši su učenici znatno pripremljeniji za profesiju od npr. vršnjaka iz Austrije. Naravno da će otići vani jer je europski minimalac bolji, sigurniji i zakonom zagarantiran. Hrvatski, nažalost, ovisi oo (zlo)volji poslodavca a ni nakon 2 mjeseca nije siguran. I kakvu budućnost mladima predviđate? Samo odlazak u sigurnost jer se od "ljubavi prema Hrvatskoj" ne može ljudski živjeti.