Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 108
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Stečevina i ostavština Baracka Obame

Prvi crni predsjednik koji je zemlju spasio od druge Velike depresije

Obama
Foto: Reuters/PIXSELL
10.02.2016.
u 22:30

Obama je bio i ostao normalan predsjednik koji nije izigravao bezgrešnog i svemoćnog. Cijela Prva obitelj dočekat će kraj drugog mandata kao obitelj koju moć i novac nisu pokvarili

U času dok u Washingtonu pišem ovu prvu američku e-priču, od Zagreba i Hrvatske udaljen sam točno 7.229 kilometara, uz šestosatnu vremensku razliku. Dovoljno sam daleko da stvari mogu promatrati izbliza, dakako iz ovdašnje, američke perspektive.

Genijalni AGM je predobro znao i pisao kako je Hrvatsku znatno lakše voljeti izdaleka, negoli iz nje same, a ja odavno znam da ju je izdaleka često lakše realno vidjeti, razumjeti i shvaćati, jer trajni boravak u njoj ponekad odvlači poglede i misli, posebice osjećaje, od, za suvremeni svijet i društvo, važnih tema i problema prema nevažnima i trivijalnim, potvrđujući tako alegorijsku filozofijsku pripovijest o Platonovoj pećini u kojoj se ljudi, prilike i događaji iz realnoga, vanjskoga svijeta, pričinjaju kao izvitoperene sjene i siluete stvarnoga – ekonomskog, znanstvenog, poduzetničkog, tehnologijskog, umjetničkog, kulturnog i svakog drugoga – života u vanjskome, velikom svijetu.

Tema ove e-priče nametnula se sama od sebe: Obamina predsjednička/državnička stečevina i ostavština!

U godini smo još jednih, 58., američkih predsjedničkih izbora. Do izbora je ostalo punih devet mjeseci, održat će se u utorak 8.studenoga 2016., a borba za stranačke predsjedničke nominacije počela je u ponedjeljak 1. veljače dramatičnim obračunom u religijski tradicionalnoj saveznoj američkoj državi Iowa. 

Velika miljenica ovdašnjeg liberalno-demokratskog političkog skorupa, donatorske kaste, hollywoodske industrije zabave i glamura, dakako i medija, Hillary Clinton jedva je jedvice u toj „zemljici“ pobijedila trenutačno glavnoga stranačkog takmaca, donedavno potpunog autsajdera, senatora socijalno osjetljivih, da ne kažem socijalističkih, uvjerenja iz države Vermont Bernarda „Bernieja“ Sandersa: ona je osvojila 49,9%, a on 49,6%.  Iako ovdašnji dobri poznavatelji izbornih prilika i neprilika smatraju da Clintonovi (Bill i sada Hillary) nemaju dobra iskustva s Iowom zbog njezina konzervatizma i tradicionalizma i da taj rezultat nema veliku prognostičku vrijednost, svi se ipak slažu da će se boj za demokratsku predsjedničku nominaciju vojevati do samoga kraja.

Iznenađenjem se mogu smatrati i rezultati prvih izbora za republikansku predsjedničku nominaciju u Iowi. Pobjednik je Ted Cruz sa 27,6% izaslaničkih glasova, samo-favorizirani politički šoubiznismen Donald Trump – tvrdio je da ga „evangelisti iz Iowe jednostavno obožavaju“ – bio je drugi sa 24,3%, a Marco Rubio treći sa 23,1%. 

Iako se izbori u Iowi ne smatraju simbolički i prognostički toliko važnim kao oni koji će se u utorak 9. veljače 2016. održati u državi New Hampshire – razlog je tome poslovično i stvarno ogromno zanimanje istraživača javnog mnijenja, političkih „proroka“ i medija za izbore u državi New Hampshire – oni daju prve naznake o tome tko ima, a tko nema realne šanse da postane predsjedničkim kandidatom demokrata i republikanaca. Zasad se čini da su to četvorica kandidata i jedna kandidatkinja koji su najbolje prošli u Iowi.

Vratimo se sada temi ove američke e-priče: predsjedničkoj i državničkoj stečevini i ostavštini aktualnog predsjednika Baracka Obame.

Naime, onog časa kad američki predsjednik zadnji put, na zajedničkoj sjednici obaju domova Kongresa (Senata i Zastupničkog doma), ispuni svoju ustavnu obvezu prema kojoj je dužan "s vremena na vrijeme izvijesti Kongres o stanju Unije"(stavak 3. trećeg članka Ustava SAD-a), on se simbolički počinje „iseljavati“ iz područja politike i državništva u – državničku povijest.

Barack Obama zadnju, sedmu Besjedu o stanju Unije (State of the Union address), održao je 12. siječnja 2016. od  9.10 do 10.12 sati. Njegova je Besjeda imala 29.197 slovnih znakova bez proreda (triput više od ovog članka); zapisnik bilježi da je govornik 90 puta bio prekinut pljeskom i da je šest puta izazvao masovni smijeh.

Mog hrvatskog čitatelja mogla bi zanimati ova zanimljiva i poučna usporedba: posljednje Izvješće o stanju nacije koje je bivši predsjednik Vlade RH Zoran Milanović podnio Hrvatskom saboru imalo je 36.725 slovnih znakova bez proreda, dakle 7.528 slovnih znakova ili 25% više od Obamine zadnje Besjede.

Ocjenjivanje, procjenjivanje i prognoziranje državničke, predsjedničke i povijesne stečevine i ostavštine američkih predsjednika, u donedavno "obećanoj zemlji", a posljednjih godina i desetljeća "zemlji-koju-malo-tko-voli", Americi, veliki je znanstveni, nakladnički, analitički, nakladnički i medijski posao kojim se bavi svatko od imena i prezimena: ekonomisti-nobelovci, povjesničari (posebice oni), stručnjaci za unutrašnju i vanjsku politiku, pravnici i stručnjaci za ljudska prava i slobode, ekolozi, vojni eksperti i stručnjaci za međunarodne odnose, sigurnost i anti/terorizam, burzovni gurui, obavještajni gurui i praktičari, politički proroci itd.

Dakako, kako je proces radikalne, borbene, pa i ljudožderske (metaforički govoreći) stranačke i svjetonazorske polarizacije odavno preplavio ne samo američku političku kastu nego i akademske krugove, misliliša (think tanks) i masovne medije, dok je Barack Obama u Ovalnom uredu i Bijeloj kući, teško je očekivati veliki akademski, politički ili javni konsenzus o vrijednosti njegove državničke stečevine i ostavštine.

Ipak, oko jedne stvari svi se slažu: kao što je kultni i karizmatični 35. američki (demokratski) predsjednik John Fitzgerald Kennedy, (Brookline, 29. svibnja 1917. – Dallas, 22. studenog 1963.) davnih godina u američku predsjedničku povijest zakoračio kao prvi predsjednik-katolik da bi danas bio pamćen po državničkoj veličini, tako i Barack Obama iz Bijele kuće SIGURNO i TRAJNO odlazi kao prvi crni, obojeni ili afroamerički predsjednik.

Osobno vjerujem, a to uvjerenje temeljim na okolnosti što sam sustavno i ozbiljno pratio i analizirao ključne predsjedničke odluke Baracka Obame od početka njegova mandata do danas, da će boja njegove kože tijekom vremena postati manje važnom od respektabilne državničke ostavštine koju će potkraj ove godine ostaviti svom nasljedniku, američkom (političkom) narodu i Sjedinjenim Američkim Državama.

Naravno, moja ocjena ili slutnja nema znanstvenu, već zdravorazumsku težinu. Naime, društvene znanosti u načelu nemaju zavidnu prognostičku vrijednost. Njihovo je poslanje istraživanje, analiziranje i objašnjenje prošlosti i sadašnjosti.

Da je tome tako, pokazalo je i najambicioznije istraživanje predodžbi i ocjena čak 53 povjesničara o Obaminoj ostavštini koje je prošle godine proveo Odsjek za povijest Sveučilišta Columbia iz New Yorka. Voditelj istraživanja bio je prof.dr. Thomas Meney, a svi su sudionici istraživanja bili zamoljeni da ispune strukturirani upitnik u kojem su trebali ocijeniti kako će nakon 20 godina Amerikanci procjenjivati i ocjenjivati ratničku, međunarodno-političku, makro-ekonomsku, javnozdravstvenu, ekološku, poduzetničku, obrazovnu i drugu stečevinu, ostavštinu i buduću povijesnu reputaciju Baracka Obame.

Razmišljanja, ocjene i prognoze „povijesnog ugleda“ sadašnjeg predsjednika objavljene su u Magazinu New York, a njihovu je srž, s trunkom zdravog skepticizma i ironije, izrazio Pulitzerovom nagradom ovjenčani historičar Gordon Wood: „Zadatak kojim se bavimo (ocjenjivanje budućeg ugleda Obame) zadatak je za budale. Mi povjesničari živimo u magli i povjesničari koji će živjeti desetljećima nakon nas kazivat će tadašnjem društvu što se je događalo 2014. Jer mi ne poznajemo budućnost! Nitko, primjerice, 1952., nije mogao predvidjeti kakav će (golemi) ugled predsjednik Truman uživati pola stoljeća kasnije.“ 

Činjenica da znanost i znanstvenici doista nisu kadri precizno predviđati budućnost, pa ni buduću državničku i povijesnu reputaciju državnika, ne upućuje na to da znanstvenici ne trebaju vrednovati uspjehe i neuspjehe – mjerene sasvim egzaktnim statističkim i srodnim pokazateljima – predsjednika i srodnih vladara. Sklonost i navika američkih statističara, istraživača i analitičara da izrađuju svojevrsne ZAVRŠNE RAČUNE predsjedničke vladavine morala bi biti poučna i za Hrvatsku.

Primjerice, kad je prije nešto više od godinu dana (13. veljače 2015.) novinarka RTL-a Nataša Božić upitala bivšega predsjednika dr. Ivu Josipovića da izdvoji „potez“ koji smatra vrijednim povijenog predsjedničkog pamćenja u rangu onog po kojem dr. Franju Tuđmana pamtimo po „stvaranju i obrani hrvatske države“, on joj je uz razdragani osmijeh ovako odgovorio:  

"Mislim da je nešto po čemu će sasvim sigurno mnogi, i u pozitivnom, i u negativnom smislu pamtiti moj mandat teza o tome da društvo mora biti pravedno i promjena Ustava zbog kojih se danas protiv 70-ak vrlo važnih ljudi vode kazneni postupci."

„Potez“ koji je po mišljenju bivšega predsjednika bio vrijedan povijesnog pamćenja – ustavne promjene kojima je ukinuta zastara za kaznena djela ratnog profiterstva i pretvorbe i privatizacije – nakon toga je Ustavni sud RH proglasio protuustavnim, čime je, po sudu samoga Josipovića, njegov jedini povijesni predsjednički „potez“ proglasio ništavnim; posredno pravnom tlapnjom i promidžbenom floskulom.

Kad bi u Lijepoj Našoj općenito postojala navika izrade makroekonomskog i svakog drugog „završnog računa“ za sve vlade i sve predsjednike, onda bi u našoj maloj, lijepoj i općenito katastrofalno vođenoj zemlji bilo lako i nepobitno vidjeti i znati koliko je radnih mjesta stvoreno i izgubljeno pod kojom vladom, kako se je kretao/rastao javni i inozemni dug, koliki je bio kada proračunski manjak, kolike inozemne i domaće investicije, koliko je bio „saldo“ nezaposlenih i iseljenih ljudi, koliki trgovinski i platni deficit, koliki je iznos kamata koje građani i država plaćaju za javne i privatne dugove itd., itd.

Sve te i mnoge druge podatke i pokazatelje američki statističari i znanstvenici, dakako i stranačkim fanatizmom zadojeni političari i stavotvoritelji, koje ne treba uzimati ozbiljno, objavljuju i pripisuju američkim predsjednicima koji su doista VRLO MOĆNI, ali ne i SVEMOĆNI (moć dijele s Kongresom i Vrhovnim sudom, a račun polažu javnosti, biračima i građanima): jer su vrhovni zapovjednici oružanih snaga, gospodari rata i mira, vrhovnici izvršne vlasti, personifikacija američke države i naroda.

Barack Obama bio je i ostao normalni predsjednik koji nije izigravao bezgrešnog i svemoćnog predsjednika, već je odluke donosio uz pažljivo odmjeravanje argumenata za i protiv, uz konzultiranje savjetnika i znanstvenika koji su bili bliski njegovim svjetonazorima i kojima je ljudski vjerovao. Općenito, cijela Prva obitelj dočekat će kraj drugog mandata kao normalna obitelj koju vlast, moć i novac nisu pokvarili.

Barack Obama u predsjedničku povijest otići će kao izvrstan govornik propovjedničkog, gotovo političko-svećeničkog tipa i stila, a njegov govor „Savršenija Unija“ (A More Perfect Union) iz kampanje 2008. mnogi sociolozi i profesori govorništva s pravom smatraju njegovim najnadahnutijim i najboljim govorom. Uz bok mu možemo staviti i sasvim opuštenu zadnju Besjedu o stanju Unije spomenutu na početku. 

Obama je bio majstor u izboru metafora, a njegova su dva mandata obilježile tri ključne metafore-slogana: „Nada“ (Hope), „Da, mi to možemo“ (Yes we can) i „Promjena“ (Change).

Kao makroekonomist, da ne kažem ekonomski fah-idiot, najvećim Obaminim postignućem – i to ne samo za Ameriku već i za Europsku uniju i svjetsku ekonomiju – smatram njegov pristup i način nošenja s velikom recesijom koja je 2008. pogodila američki financijski sektor, tržište nekretnina, automobilsku i svaku drugu industriju. 

Izuzetno skupom i brzom sanacijom bankarskog i financijskog sektora i politikom poticanja potrošnje i investicija Obama je spasio SAD od pada u ekonomski ponor s nesagledivim gospodarskim, socijalnim i političkim posljedicama. Dakako, taj pristup/recept može biti uspješan samo u zemlji čija je nacionalna valuta univerzalna devizna rezerva, pa tiskanje virtualnog novca u tisućama milijardi dolara ne dovodi do galopirajuće inflacije i financijskog kaosa. Taj „recept“ našu bi zemlju odveo u pakao bezakonja i hiperinflacije.

Ratnik i/ili mirotvorac. Kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, Obama nije srljao u ratove kao George W. Bush, a nije se olako odlučivao ni za humanitarne ratničke izlete poput Billa Clintona kojem mi Hrvati moramo biti trajno zahvalni jer nam je pripomogao u pobjedi nad srpskim osvajačima. Kad je u pitanju umjetnost ratovanja, pregovaranja s ljutim neprijateljima i kovanju mira, u pravu je novinski pisac i ratni reporter Stephen Kinzer koji je mirotvorno-ratničku filozofiju Baracka Obame sveo na samo dvije rečenice: „Na njega ćemo (u budućnosti) gledati kao na predsjednika koji je konačno shvatio da američko 70-godišnje vojno angažiranje ohrabrilo tiraniju, ranilo (obogaljilo) arapska društva i američke trupe izložilo novim prijetnjama. Prekid začaranog kruga vojnih intervencija, povlačenja i povratka u rat da bi se riješio ratni kaos doista je epohalno.“

Kao dio prakticiranja ratne i mirotvorne filozofije o kojoj piše Kinzer treba promatrati Obamine pregovore s Vladimirom Putinom, ali i ukidanje sankcija Kubi i Iranu. Predsjednik ili predsjednica koji će se u Bijelu kuću useliti početkom 2017. morat će odlučiti; slijediti Obamin poučak o ratu i miru ili se vratiti logici kaubojske ratničke logike.

Konačno, ali ne i manje važno: Barack Obama uspio je ozakoniti i provesti reformu zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite kojom su dotada potpuno zdravstveno nezaštićeni ljudi, njih više od deset milijuna, dobili nužnu zdravstvenu zaštitu uz plaćanje minimalnog osiguranja. Njegovi su republikanski oponenti taj projekt nazvali po njemu „Obamacare“ (Obamina zaštita), pa su mu time, mimo izvorne nakane, zapravo ukazali čast. Afganistanac, taksist koji me je doveo iz zrakoplovne luke do grada, to mi je najbolje objasnio: „Neka Bog-Alah blagoslovi Obamu: moja obitelj sada ima dobru, a financijski pristupačnu zdravstvenu zaštitu.“

Što se pariškog ekološkog sporazuma tiče, provodit će ga također buduća administracija, a na njezina leđa i savjest past će i neostvarena reforma američke imigracijske politike koja u stvarnom životu znači rješavanje zakonskog i životnog položaja oko 11 milijuna nezakonitih imigranata u Americi. Konačno, Obama je zadužio „veseljačke“ manjine, omogućivši stvaranje i sklapanje homoseksualnih, transseksualnih i inih „brakova“. Osobno to ne smatram njegovim epohalnim postignućem, ali, kako je zborio papa Franjo: Tko sam ja da mu/im sudim.

Stojte mi dobro. 

>> Barack Obama: Michelle neće biti kandidatkinja za Bijelu kuću 

>> Obama s Putinom razgovarao o Siriji i o Ukrajini

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije