Nedavno sam, nakon (pre) dugo vremena ponovno bio na misi. Otišao sam na “periferiju”, u već pomalo zaboravljenu i gotovo napuštenu crkvu Presvetog srca Gubitničkog Rock and Rolla, gdje su koncelebrirali patrijarh Cane i njegovi ministranti, volšebno nazvani Partibrejkersima.
Od umjetnosti tražim da me zamisli, natjera da provjerim svoje istine, da me ne uvede u „monotoniju, lobotomiju, jedini način življenja“. Nekad nam je zato glazba bila teleskop prema zvijezdama, opservatorij u kojem smo osluškivali otvorenih očiju i bivali sretnima kad je u stihu i noti netko uspio sažeti ono o čemu smo razmišljali i kada smo znali da imamo istomišljenika.
Otvori KEKS Pay
