Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Kako je doista počeo raspad Jugoslavije: Posljednjih desetak godina Titove vladavine

Tito je šezdesetih čvrsto odlučio napustiti titoizam koji mu je nakon raskida sa Staljinom pribavio aureolu svjetski važnog političara
18. prosinca 2015. u 13:58 2 komentara 19947 prikaza
knjiga broz protiv tita
Foto: Knjiga Pere Simića "Broz protiv Tita"

životu Josipa Broza Tita praktički se sve vrtjelo oko Rusa i Rusije. Ponajviše oko sovjetskog diktatora Staljina. Od 1915. do 1920. Rusi su ga zarazili virusom boljševizma, a 1928., čim je izabran sekretarom komunističke organizacije Zagreba, pažnju Moskve skrenuo je na sebe udvoričkim zahtjevom da Staljin KPJ stavi pod svoju prinudnu upravu. Sedam je godina kasnije u sovjetskoj agenturnoj organizaciji Kominterni počeo krčiti put dolaska na čelo KPJ, a kada su mu sovjetski agenti u Kominterni u jesen 1940. omogućili da postane generalni sekretar KPJ, sanjao je kako Jugoslaviju pretvoriti u protektorat Staljinova SSSR-a. San mu se ostvario već u listopadu 1944. kada ga je 414.000 sovjetskih vojnika dovelo na vlast u Beogradu.

Najveći Staljinov oslonac

U prve četiri godine svoje vladavine bio je najvjerniji Staljinov oslonac u svijetu, ponoseći se titulom najvećeg staljinista izvan SSSR-a. Kad je 1948. zbog prevelike ambicije izgubio titulu 'malog Staljina', mjesecima je pokušavao umilostiviti svog moskovskog dobrotvora, dokazujući mu i riječima i djelima da je bio i ostao nepokolebljiv staljinist, a tek kad su pale u vodu sve nade da će ga odobrovoljiti, instinktivno se okrenuo na drugu stranu. Potražio je zaštitu Amerikanaca, kojima je, prelaskom na njihovu stranu, omogućio da ostvare prvu pobjedu u Hladnom ratu nad Sovjetima, zbog čega će ga Bijela kuća nagraditi s više od stotinu milijardi dolara.

I preostali dio njegove karijere bio je u znaku Kremlja. Dvije godine nakon Staljinove smrti, 1955., pomirio se s novim gospodarima Kremlja, da bi sljedećih 25 godina, lavirajući između Moskve i Washingtona, gradio bistu svjetski važne ličnosti... Kako je stario, s nostalgijom se sve više sjećao svog prvog dolaska u Moskvu 1935. kada je kao obični Josip Broz postao moskovski 'drug Walter', pa najveći jugoslavenski staljinist, pa neprikosnoveni vođa Jugoslavije koji je sve više sam o svemu odlučivao. Čežnja za ideologijom vlastite mladosti i modelom boljševičke partije koji su ga doveli na vrh Jugoslavije, ali čega se, poslije razlaza sa Staljinom, formalno morao odreći, prvi je put javno izbila iz njega 1962. na mitingu u Splitu: 'Komunisti moraju biti odgovorni za sve', rekao je tada, a to je značilo samo jedno: da se jugoslavenski komunisti, kao i prije raskida sa Staljinom, moraju ponovno pitati za sve i o svemu odlučivati.

Dvadeset godina unatrag

S melankoličnim zovom prošlosti i sve većim izazovima demokratskih procesa započetih nakon odvajanja od Staljina i uvođenja samoupravljanja borio se sve do listopada 1972. godine. Tada je, deset mjeseci nakon obračuna s vodećim hrvatskim komunistima, koje je prije toga svesrdno podržavao, odlučio i službeno napustiti titoizam, političku filozofiju koja ga je proslavila u svijetu, a Jugoslaviji omogućila da postane najsnošljivija i najprosperitetnija zemlja Istočne Europe. Odlučio je Jugoslaviju i njezinu vladajuću partiju, zajedno sa svojim najbližim suradnikom, učiteljem Edvardom Kardeljom, vratiti dvadesetak godina unatrag.

Kazna za napuštanje titoizma i povratak 'sovjetiji' brzo je stigla. Tijekom četiri godine akumulacija je jugoslavenskog gospodarstva prepolovljena, a u posljednjoj godini Titove vladavine Jugoslavija je dostigla onaj stupanj ekonomske ovisnost o Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima koji je imala prije njegova raskida sa Staljinom... Bila je to jedna od ključnih odluka cjelokupne Titove karijere, koju je historiografija svih republika bivše Jugoslavije praktički prešutjela. Ova knjiga govori o tome kako je došlo do tog historijskog prevrata."

Tako u predgovoru svoje nove knjige piše poznati beogradski publicist Pero Simić, najbolji poznavatelj Tita u svijetu, iza kojega je niz izdanja na temu Tita na svjetskim jezicima, pa tako i na hrvatskom. Upravo je na hrvatskom u pripremi njegova nova knjiga pod naslovom „Broz protiv Tita" i u podnaslovu „Kako je doista počeo raspad Jugoslavije", u izdanju Despot Infinitusa iz Zagreba. Knjiga je nastala na temelju njegovih arhivskih istraživanja, i to ponajprije u Arhivu Jugoslavije, crpeći arhivsku građu iz Titova arhiva te iz arhiva CK SKJ. Knjiga obuhvaća razdoblje posljednjih desetak godina Titove vladavine, od kraja 60-ih do kraja 70-ih.

Retrogradni procesi su se događali i smjenjivali jedan za drugim. Potkraj srpnja 1969. Slovenija je postala prva jugoslavenska republika koja se javno suprotstavila jednoj odluci savezne jugoslavenske vlade. Povod velikom nezadovoljstvu koje je prožimalo cijelu Sloveniju bila je odluka Saveznog izvršnog vijeća donesena sredinom tog mjeseca da iz zahtjeva za četvrtu tranšu kredita Međunarodne banke za obnovu i razvoj ispusti financiranje gradnju autoceste Postojna – Razdrto i Hoče – Levac. Rukovodstvo Jugoslavije bilo je u šoku.

U siječnju 1970., Jugoslaviju je, piše Simić, pogodio drugi, mnogo snažniji politički cunami. Tajfun je bila tzv. Deseta sjednica CK SK Hrvatske na kojoj su se vodeći hrvatski komunisti unisono obračunali s dalmatinskim projugoslavenskim političarom, potpredsjednikom Skupštine Jugoslavije Milošem Žankom, koji je u jesen 1969. u beogradskoj Borbi optužio hrvatsko rukovodstvo za šurovanje s hrvatskim nacionalizmom i separatizmom. Napete odnose stvorene oko Desete sjednice podgrijavala je i činjenica da je Tito bio mentor ovog skupa.

Zatim, opipavajući puls Srbije, Kardelj je u kuloarima komisije koja je na Brijunima pripremala ustavne promjene lansirao ideju da dvije srpske pokrajine, Kosovo i Vojvodina, mogu dobiti pravo postati republikama, što je značilo razbijanje teritorijalne cjelovitosti Srbije. Srpski dužnosnici smatrali su da pokrajine ne mogu biti republike i da Jugoslavija nacionalnim manjinama ne može dopustiti ono što ne dopušta nijedna država na svijetu – pravo na samoopredjeljenje.

Tito je u svibnju 1971. u sarajevskoj Skenderiji, na završnoj ceremoniji Drugog kongresa samoupravljača Jugoslavije, izrekao otvorenu prijetnju. Govoreći kako u Beogradu neki govore da je on »prazna puška«, rekao je: To sad neće biti prazna puška, mi imamo dosta municije. Rekao je i da »kod nas radnik jedva sastavlja kraj s krajem« i najavio napuštanje ideje o izgradnji »demokratskog socijalizma« u Jugoslaviji, promovirana nakon njegova razlaza sa Staljinom: Mi smo govorili i o demokraciji. Ja mislim da smo svi skupa prvi put došli do zajedničkog gledišta da demokracija može biti i te kako štetna za razvitak socijalizma.

Simić zaključuje: „Nakon splitskog poziva 1962. da komunisti ponovno trebaju preuzeti sve u svoje ruke i izjave koju je dao u srpnju 1966. povodom Rankovićeve smjene o tome da nisu točne priče da će Jugoslavija nakon ove smjene krenuti putem liberalizacije, ovo je bila najogoljenija najava da je Tito čvrsto odlučio napustiti titoizam koji mu je nakon raskida sa Staljinom pribavio aureolu svjetski važnog političara.

Brežnjev šakom po stolu

Zaokret je najavljen u najgorem času, kada su stečeni neki od najvažnijih uvjeta da Jugoslavija nakon dvadesetogodišnjeg, više verbalnog nego sistemskog, distanciranja od dogmatskog sovjetskog sistema najzad počne graditi istinski alternativnije društvo od onog sovjetskog."

Mnogim procesima kumovali su Sovjeti. Tako je krajem rujna 1971. Tito ugostio Leonida Brežnjeva. U razgovoru s Titom i njegovim najbližim suradnicima Kremljanin je vješto odglumio silnu povrijeđenost što se među jugoslavenskim političarima sve češće šuškalo o tome da bi Sovjeti mogli oružano intervenirati u Jugoslaviji. Dva je puta lupio šakom o stol govoreći da nikad nije bio uzbuđeniji nego kad je to čuo: Ako bi do toga došlo, radije bih se odrekao i svoje djece i svoje obitelji! Ali nije propustio, govoreći o teškoćama u Jugoslaviji, reći: Ako bude potrebna neka podrška, mi smo je spremni pružiti. Zbog inzistiranja jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Mirka Tepavca da se u završnom dokumentu o tom posjetu potpuno poštuje jugoslavenska neovisnost, Brežnjev je inscenirao incident. Teatralno je lupio o stol kutijom cigareta koje samo što nisu pale Titu u krilo. Tito je šutio kao mumija, a Brežnjev je ustao od stola i demonstrativno prekinuo susret dviju delegacija. Kad je Tepavac ponovio svoj zahtjev, Brežnjev je skočio kao oparen: Pa šta Vi hoćete? Tepavac: Suverenitet! Brežnjev [oštrijim tonom]: Molim Vas nemojte Vi meni diktirati. Zar netko od vas može misliti da sam ja protiv suvereniteta Jugoslavije! Tito: Ne treba zatezati, ne treba se svađati.

Otpor Nikezićeve grupe

U knjizi je detaljno obrađen Titov obračun s hrvatskim, srpskim i slovenskim komunistima. Simić tvrdi da je za Titovu odluku da obračunom sa srpskim liberalima stavi točku na titoizam i da se vrati prosovjetskoj politici čvrste ruke, osim jugoslavenskih konzervativaca, najviše je bio zainteresiran Kremlj. Brežnjev i članovi Politbiroa sovjetske Komunističke partije redovito su dobivali povjerljive informacije o uklanjanju liberala iz političkog i javnog života Srbije i Jugoslavije, ali i o pozadini Titova puča. Tako je u studenome 1972. članovima moskovskog partijskog Politbiroa obavještajnim kanalima iz Beograda stigao brzojav u kojem je pisalo da su Tito i Izvršni biro Predsjedništva SKJ u »akciji protiv srpskog rukovodstva uglavnom koristili materijale koje im je predao general Ivan Mišković, Titov specijalni savjetnik za pitanja nacionalne sigurnosti«. Nekoliko dana poslije sovjetski prvaci obaviješteni su da je otpor »liniji J. B. Tita među predstavnicima srpskog rukovodstva bio veoma veliki i da je i danas, poslije uklanjanja Nikezićeve grupe, taj otpor i dalje veoma jak«.

»Titova Jugoslavija«, kako se u posljednjih desetak godina njegova života ova zemlja neslužbeno zvala, posta(ja)la je s vremenom njezino pravo ime. Simić piše: „Tito je u njoj bio sve i sva, jedina stvarno djelujuća državna, politička i partijska institucija. U druge je sve manje vjerovao, osnovne poluge vlasti neposredno je držao u svojim rukama. Njegova osobna vlast bivala je sve veća, baš onda kad je bila najnepotrebnija, kada je bilo krajnje vrijeme da se prenese na institucije. Titovim poništavanjem destaljinizacije i povratkom u sovjetsko naručje jedino je bila zadovoljna Moskva. Te 1972. sovjetsko rukovodstvo dodijelilo mu je svoje najviše odlikovanje, Orden Lenjina!"*

O pojmu titoizma, kako je nakon Titova razlaza sa Staljinom definirana nova politička filozofija jugoslavenskog predsjednika i karakter jugoslavenskog režima koji se tada počeo graditi, u literaturi postoje različite definicije.

Prema jednoj "Titoizam je jedna od totalitarističkih ideologija komunističkog pogleda na svijet. Njen tvorac bio je jugoslavenski doživotni predsjednik Josip Broz Tito 1948. godine nakon njegova raskida sa SSSR-om". Druga je definicija nešto konkretnija: "Titoizam je izraz kojim se označava službena ideologija, odnosno društveno-političko uređenje bivše Jugoslavije u periodu kada je njome vladao Josip Broz Tito, preciznije u periodu od raskida s Istočnim blokom od 1948. pa sve do društveno-ekonomskih reformi krajem 1980-ih neposredno pred raspad države. Sam izraz u Titovoj se Jugoslaviji nije službeno upotrebljavao, djelomično zato što su ga kao prvi upotrijebili sovjetski i drugi staljinistički propagandisti kao pejorativni termin, odnosno opisali titoizam kao revizionističko skretanje s 'pravog' puta, odnosno 'izdaju' temeljnih principa marksističko-lenjinističke komunističke ideologije".

Pisac i bivši visoki srpski komunistički dužnosnik Dobrica Ćosić dao je dva tumačenja titoizma. Prema prvom, titoizam je "potrošačka i nacionalistička reformacija staljinizma", a prema drugom, "sve mane titoizma vrline su prema realnosti staljinizma".

I sam je Tito, vjerojatno iz straha od sovjetske propagande i mogućeg uspoređivanja titoizma i staljinizma, različito govorio o pojmu titoizma.

Na pitanje Cyrusa Sulzbergera: "Je li točno, kako neki kažu, da je 'titoizam' ideologija", on je krajem 1950. odgovorio: "To nije točno i sasvim je nepravilno. Ne postoji nikakav titoizam. Mi smo samo čvrsti u provođenju teorije Marksa i Lenjina i borimo se protiv revizionizma".

Samo šest dana kasnije u intervjuu jednom zapadnonjemačkom novinaru ostavio je mogućnost da titoizam ipak predstavlja novu formu marksizma-lenjinizma: "Jugoslavija pokušava utabati novi put na osnovi učenja Marksa i Lenjina".*

 

VARANJE GRAĐANA
Pozivaju građane na oprez: Ako primijetite da vam dolaze ovakvi ugovori, javite se policiji
Rovinj: U Grand Park Hotelu održan 8. Susret guvernera i bankara
ZA OSNOVNE I SREDNJE ŠKOLE
HUB otvorio natječaj za programe financijske pismenosti: Nagrade do 10.000 kuna
  • bakulušić:

    Jugoslavija je pojela sama sebe, Tito je ostario i na vrijeme umro a Bora Čorba je zapjevao: "Kućica u cveću, trava oko nje, ja prolazim i pitam se - čija li je bre?" Ostalo je svima poznato a može se ... prikaži još! o tome i filozofirati. Zaključak će uvijek biti - ne ponovilo se!