Dan kad su premijer i dvojica potpredsjednika Vlade popili svoju posljednju zajedničku kavu, nakon koje je uslijedio neviđen politički rašomon, za Ivana Turudića bio je poseban. Toga 1. lipnja navršilo se 25 godina od kada je postao sudac. Uzgredno je to u razgovoru spomenuo. Ushićeno i ponosno, što govori puno o njemu kao sucu. Sve vrijeme, pa i dok je obnašao funkcije predsjednika Državnog sudbenog vijeća, Općinskog i Županijskog suda, sudio je u prvom stupnju. Nitko više od njega na Županijskom sudu u Zagrebu. I dok bi neki suci to spomenuli s rezignacijom, sudac Turudić time se diči.
Kada je imenovan sucem, bio je pripadnik tadašnjih „paravojnih formacija“, u istom mjesecu te 1991. godine rodio mu se sin, a u njegovoj Virovitici počeli su prvi oružani sukobi. Razgovarali smo u tjednu velikih političkih preokreta te se ispostavilo da čak ni razgovor sa sucem nije bez rizika s kojima se na dnevnoj razini ovih dana suočavaju hrvatski novinari. Primjerice, logično je Turudića pitati je li zadovoljan “reformom pravosuđa”, a opet nije li to i kao cinizam sada promašeno. Sudac Turudić ozbiljno je uzvratio:
– Inter arma muse silent, dakle, „za vrijeme rata muze šute“. Nije za očekivati velike reformske zahvate u situaciji kada svi ratuju protiv svih na političkoj sceni i kada se ne zna što donosi sljedeći dan. Moj je dojam da reforma pravosuđa nije prioritet ove vlasti kao što nije bila ni prijašnjih vlasti. Postoji znatan broj ljudi i grupa kojima je nesređeno stanje u pravosuđu „zlatni rudnik“.
Šira javnost ni ne zna, ali u tijeku je javna rasprava o izmjenama Zakona o kaznenom postupku (ZKP)?
Bio sam u radnoj skupini za izmjene ZKP-a. Tu je riječ o promjenama nametnutim europskom direktivom uz još neke “vatrogasne mjere”. Osnažuje se prava žrtve te su najbitnije izmjene koje redefiniraju odnos policije i državnog odvjetništva u prilog snaženja pozicije policije pri policijskim izvidima. Međutim, ministar pravosuđa Ante Šprlje i sam je najavio da će trebati donijeti novi ZKP. To pozdravljam jer je postojeći zakon neodrživ. To je dugoročan posao, ali nema razloga da ga odmah ne započnemo.
Bili ste član više radnih skupina za izradu zakona, a i branitelj ste. Što kažete na 275 članova radne skupine za novi zakon o braniteljima?
Churchill je rekao: „Kad ne možete ili ne želite riješiti problem, osnujete povjerenstvo“. To nije radna skupina, već forum koji može donositi odluke samo preglasavanjem. Takva skupina ne može biti uspješna. U radnoj skupini za ZKP bilo je desetak ljudi koji se poznaju, neki zajedno rade desetak godina, pa smo se jako teško dogovorili.
Županijski sud u Zagrebu, jedan od najvažnijih u državi, već je šest mjeseci bez predsjednika. Zašto natječaj, na koji ste se prijavili, traje tako dugo?
Ima i puno dužih postupaka. Nedavno smo dobili dva suca Županijskog suda, a natječaj je trajao dvije, tri godine. Načelno, svi natječaji traju predugo, ali ne zbog nerada DSV-a, već zbog propisa. Predugo traju i stegovni postupci. Treba, i to korjenito, izmijeniti Zakon o DSV-u.
Čini se da je riješen problem srbijanske univerzalne jurisdikcije i optužnica za ratne zločine na hrvatskom teritoriju. Ispada, Srbija se brinula da ratni zločinci ne prođu nekažnjeno, a rehabilitirali su ratnog zločinca Dražu Mihailovića?
Načelo univerzalne jurisdikcije ugrađeno je i u naš Kazneni zakon za kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i ne vjerujem da će Srbi to izbaciti iz svog zakona jer je to priznato načelo u zemljama EU. Problem je što su si oni uzeli za pravo da budu nekakav super sud za područje bivše Jugoslavije, što je potpuno neprihvatljivo. Što se tiče Draže Mihailovića, koliko sam mogao iščitati iz medija, nije bila riječ o rehabilitaciji njega osobno, ili je to bilo manje bitno, nego se zapravo ustvrdilo da nije imao pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje univerzalno je pravo koje ima svatko, pa i osoba za koju je notorno da je ratni zločinac. To je zapravo bila osuda komunističkog sudovanja. Optužnicu je dobio neposredno prije suđenja, nije imao prava žalbe, suđeno mu je za kaznena djela protiv FNRJ koja u vrijeme kada mu se stavlja na teret da ih je počinio nije ni postojala, nego je postojala neka marionetska srpska država, dakle, retroaktivno. Smisao te odluke bio je da se osudi komunistički režim, odnosno montirani postupci.
Osuđen je po istom zakonu kao i kardinal Alojzije Stepinac, koji nije sudski rehabilitiran?
Donesena je saborska deklaracija, ali nije rehabilitiran i u sudskom postupku.
Je li vas psihološki rasteretilo što je odbačen zahtjev za vaše izuzeće u predmetu Marine Lovrić Merzel jer je zaključeno kako ipak niste psihološki opterećeni time što ste u tom slučaju odbili nagodbu USKOK-a i Željka Žužića?
Naravno da nisam nikad bio psihološki opterećen niti znam što bi to značilo. Županijski je sud donio odluku da nema razloga za moje izuzeće jer su u zahtjevu za izuzeće zapravo navedeni žalbeni razlozi. Ako i nisam u pravu, pa što onda, zbog toga i postoji žalba pa će Vrhovni sud odlučiti jesam li u pravu ili nisam. U suprotnom bi državni odvjetnik uvijek kada bi bio nezadovoljan nekom odlukom mogao tražiti izuzeće suda.
Što je sad s tom nagodbom Željka Žužića, nakon što ste drugi put odbili prihvatiti uvjetnu osudu kao neprimjereno blagu sankciju?
Protiv rješenja o neprihvaćanju sporazuma žalba nije dopuštena te su izdvojeni zapisnici o ispitivanju okrivljenika, o čemu će Vrhovni sud donijeti odluku, a nakon toga bit će određeno pripremno ročište.
Na kojem USKOK može ponuditi treći prijedlog nagodbe sa Žužićem?
Može, pa će se i o tom prijedlogu odlučiti.
Stručni rad suca Vrhovnog suda Damira Kosa na tu temu sigurno ste čitali?
Jesam. Bio sam i na savjetovanju u Opatiji kad je to izložio i bio sam silno iznenađen. Iako je pokušao, nije uspio anonimizirati predmet jer je to jedino odbijanje izjave za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka na Županijskom sudu u Zagrebu pa je svima bilo jasno o kome je riječ. Uz to, riječ je o predmetu koji je u postupku, bilo je prekinuto pripremno ročište i spis je tada bio na Vrhovnom sudu radi odlučivanja o mojem izuzeću. Stoga nisam mogao ni napisati obrazloženje rješenja, što sam u međuvremenu učinio.
I na temu sporazuma u kaznenom postupku koautor ste znanstvenog rada iz kojeg proizlazi da je to sporan institut?
Da, sačinili smo komparativan prikaz rješenja u SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. U Hrvatskoj je ta materija podnormirana. Europa polako odustaje od sporazuma kao neuspjelog eksperimenta. Francuzi su išli s omogućavanjem sporazuma za kaznena djela za koja se može izreći do deset godina zatvora, pa su spustili na pet i sad su došli samo do tri godine zatvora. Slično je s Italijom i Njemačkom, koja ima uvjetnu ustavnost sporazuma. Kod nas je sporazum moguć i za ratni zločin, teško ubojstvo, pa je moguće za tako kapitalna djela izreći kaznu rada za opće dobro na slobodi. Po stavu Državnog odvjetništva sud bi mogao kontrolirati samo udovoljava li izjava za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka formalnim kriterijima, što smatram posve pogrešnim. Bilo je slučajeva kada je javnost burno reagirala zbog neprimjereno blagih sankcija.
Premda postoji naputak bivšeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića?
Ali sami postupaju suprotno tom naputku, jer je po njemu u koruptivnim stvarima sporazum moguć samo iznimno, a 90 posto sporazuma u koruptivnim je predmetima.
I državni odvjetnici nerijetko kritiziraju suce zbog odluka.
Ne samo oni nego i odvjetnici. Svi, suci, državni odvjetnici i odvjetnici, moraju voditi računa o kolegijalnim normama međusobnog uvažavanja i poštovanja. Međutim, gotovo svakodnevno svjedoci smo konferencija za medije ispred zgrade Županijskog suda u Zagrebu kada odvjetnici i državni odvjetnici nezadovoljni nekom odlukom javno diskvalificiraju i difamiraju sud i suce koji su donijeli takvu odluku. Često je riječ o zamjenicima ravnatelja USKOK-a koji uopće nemaju uvjete da bi bili županijski državni odvjetnici, već su kao zamjenici općinskih državnih odvjetnika upućeni na rad na godinu dana i onda im se to stalno produljuje. Za obranu u najtežim stvarima pred županijskim sudom odvjetnik mora imati deset godina iskustva, suci USKOK-a osam, a zamjenicima općinskih državnih odvjetnika dovoljna je i godina iskustva da budu upućeni na rad u USKOK!?
Kako su reagirali vaši kolege suci kad je predmet Mamić premješten u Osijek zato što iz odluke predsjednika Vrhovnog suda Branka Hrvatina proizlazi da zbog svojih privatnih odnosa sa Zdravkom i Zoranom Mamićem te Damirom Vrbanovićem možete utjecati na suce svojeg suda?
Meni osobno ovo je najelegantnija pozicija jer se više ne moram nikome opravdavati, ali ta odluka insinuira da sam utjecao ili bih mogao pokušati utjecati na nekoga. Ta odluka nije uperena samo protiv mene i još dvoje sudaca navedenih uz mene, već dovodi u sumnju moralni integritet svih sudaca koji rade na tom predmetu. To nije dobro u prvom redu za povjerenje građana u sudstvo. I ta odluka nije sasvim u skladu sa zakonom. Prema Zakonu o USKOK-u prije pokretanja postupka mogla se tražiti suglasnost predsjednika Vrhovnog suda da se on pokrene pred drugim mjesno i stvarno nadležnim sudom, ali ovaj je postupak pokrenut prije više od godinu dana! Dakle, tražena je suglasnost da se pokrene nešto što je već pokrenuto. Druga stvar koja bode u oči je da se protiv istog okrivljenika na Županijskom sudu u Zagrebu vodi drugi postupak. Znači li to da dvoje kolega i ja ne utječemo na suce i u tom postupku, odnosno zašto onda i taj postupak nije pokrenut pred nekim drugim sudom!?
Ulijeva li vam povjerenje sve što se događalo oko Ustavnog suda da će to biti stručan i neovisan sud?
Ne primarno. Iz javno obznanjenih kandidatura vidljivo je da nema puno apolitičnih i istaknutih stručnjaka koji su se kandidirali. Nevjerojatno je da je profesorica dr. sc. Sanja Barić na prošlom natječaju za izbor ustavnih sudaca dobila 99 glasova, a sada nijedan (sic!). U ovom sazivu Sabora velik je broj zastupnika koji su bili i u prošlom pa je jasno da su neki prethodno glasali za nju, a sada nisu. Kako to protumačiti drukčije nego da se odlučivalo isključivo po političkim kriterijima, odnosno napucima. Uz to, puno kvalitetnih i stručnih ljudi nije se htjelo izlagati riziku neprolaska. Budimo realni, riječ je o političkom dogovoru najvećih stranaka. To je sada moguće, ali stvari bi se morale promijeniti. Nije problem u tome što ljudi imaju različite svjetonazore pa i političke, međutim, sada će se svaka odluka Ustavnog suda gledati u kontekstu iz koje je kvote došao koji sudac i svakom od njih stavljen je golem teret sumnje u njihovu političku pristranost, što i ne mora biti točno. Vrlo je teško zamisliti da za suca Ustavnog suda bude izabran istaknuti pravni stručnjak koji se ne svrstava ni uz jednu političku struju.
Sada se i na uskočkim predmetima uvodi e-dodjela spisa očito kako bi se izbjegla moguća subjektivna dodjela spisa?
Mislim da je riječ o potpuno nepromišljenom i ishitrenom postupku. E-dodjela spisa bit će iznimka, a ne pravilo. Premali je broj spisa da bi se postigla ravnoteža. Suci opterećeni suđenjem u nekom velikom spisu u jednom danu e-dodjelom mogu dobiti dva nova isto tako velika spisa, a možda ne mogu suditi jer su bili članovi vijeća koje je potvrđivalo optužnicu. Odmah će se morati ponoviti e-dodjela i tako unedogled. E-dodjela ima smisla kada postoji dovoljno velik broj predmeta, primjerice, u građanskoj grani sudovanja. Spisi ni do sada nisu dodjeljivani, kako vi kažete subjektivno, nego abecednim redom sudaca uz nužnu brigu o realnoj opterećenosti svakog suca. Ne može se istodobno raditi, na primjer, Podravka i Ina – MOL.
Pratite li suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu?
Da, koliko je to moguće, vidim uskoro će prvostupanjska presuda. Mislim da se to suđenje moglo i moralo održati u Republici Hrvatskoj jer su za to bili ispunjeni svi uvjeti. Sjećam se kako je prije dvije godine DORH na svojim stranicama objavio da je, osim što je u tom predmetu nastupila zastara, i iz provedenih izvida utvrđeno da nema ni osnova sumnje za kazneni postupak. To je učinjeno na temelju dokazne građe dostavljene uz europski uhidbeni nalog protiv Josipa Perkovića. Na temelju iste dokazne građe njemački sud utvrdio je postojanje osnovane sumnje, dakle, više spoznajnog standarda od osnova sumnje, potvrdio je optužnicu i pred krajem je rasprave. Valja napomenuti, hrvatski i njemački kazneni postupak slične su kontinentalne pravne tradicije. Zanima me što će se na koncu dogoditi na suđenju u Münchenu i kakve će to reakcije proizvesti u Hrvatskoj.
