Bila je to jedna od prvih objavljenih knjiga o Golom otoku. Štoviše, Wikipedija na srpskom tvrdi i “prva knjiga memoarske proze koja je u tadašnjoj Jugoslaviji progovorila o zverstvima na kamenom ostrvu” kojom je “na svojevrstan način otvorena posleratna komunistička tabu tema – Goli otok”. U svakom slučaju, “Udri bandu” Miroslava Popovića bila je prva knjiga o toj temi koja je meni igrom slučaja došla u ruke u ljeto 1989., godinu dana nakon što ju je u Beogradu objavio Zavod za izdavačku delatnost Filip Višnjić.
Potaknut čitanjem “Povijesti Golog otoka” i razgovorom s Martinom Previšićem, autorom te velike, važne i prve historiografske studije o komunističko-udbaškom logoru za informbiroovce od 1949. do 1956., poželio sam ponovo pročitati knjigu Miroslava Popovića. Pored dva-tri primjerka u katalogu zagrebačkih knjižnica, imao sam sreću pronašavši jedan u antikvarijatu, a u knjižnicama sam radi ponovnog čitanja posudio ostatak malog Popovićeva objavljenog opusa: roman “Sudbine” i zbirku priča “Tvrdo nebo”.
Miroslav Popović rođen je 1926. u Zemunu. S 22 godine uhapšen je kao informbiroovac. U sljedećih sedam godina prošao je ne samo Goli otok nego i Sveti Grgur, Ugljan, Staru Gradišku i Bileću. Dugotrajnost njegove kazne znači da je bio čovjek u kojem je teško slomiti i zgaziti čovjeka. Dobro sam još od prvog čitanja njegove nevelike, ali silno snažne i važne knjige “Udri bandu” upamtio poglavlje pod naslovom “Gonjenje” i osnovni primitivni alat torture. Daska s četiri drške zvala se tragač i na njoj se nosio kamen. Gonjeni je bio naprijed, gdje su drške bile kraće, pa ga je zapadao veći dio tereta. Kamen se nosio trkom, goniči su se mijenjali, a za gonjenog čitav dan nije bilo predaha. A biti gonič bio je privilegij koji se zasluživao nemilosrdnošću prema gonjenom. Tu je svačija čovječnost bila na ispitu. O sačuvanom čovještvu Miroslava Popovića najbolje svjedoči njegov roman “Sudbine”, koji je dao u tisak nakon dugog nagovaranja priređivača, pisca i također golootočanina Dragoslava Mihailovića. Knjiga objavljena 1984. u izdanju Nolita dobila je i godišnju nagradu tog izdavača. Miroslav Popović, po izlasku s robije, završio je studij književnosti i radio neko vrijeme kao gimnazijski profesor. Pisao je za sebe, sve dok objavom “Sudbina” nije i službeno postao književnikom dobivši priznanja u kojima nije dugo uživao. Umro je 1985. godine, ostavivši Mihailoviću svoje rukopise. U predgovoru knjige “Udri bandu” Mihailović sjajno rekapitulira i vrednuje Popovićev opus, a o njegovu jedinom romanu kaže upravo ono po čemu ga i ja pamtim: “Malo je u književnosti knjiga u kojima živi toliko dobrih ljudi kao u Popovićevim Sudbinama”. Također, Mihailović ne pretjeruje kada o Popoviću govori kao jednom od najvećih pripovjedača jugoslavenske književnosti, o njegovu majstorskom vaganju, mjerenju, mirisanju, osluškivanju i upotrebi riječi. Tko god posegne za “Sudbinama”, a isto tako i “Tvrdim nebom”, bit će bogato nagrađen vrhunskim i nadasve oplemenjujućim čitateljskim iskustvom. “Udri bandu” je, uz to, potresno i pouzdano svjedočanstvo.
Osim što potvrđuju njegov književni dar, o tome govori i nekoliko redaka već iz samog uvoda u kojima je Popović vlastitim instinktom došao do brojke koja je prilično blizu onoj koju je, nakon pomnog istraživanja, u “Povijesti Golog otoka” donio Previšić. Ujedno te rečenice potvrđuju njegov silan spisateljski dar: “Među nama, represiranima, govorilo se također različito o broju ljudi provučenih kroz zatvore. Pretpostavke su se kretale od dvadeset-trideset hiljada do stotinjak hiljada ljudi... Mislim da je kroz zatvore i dva logora prošlo ne više od dvadesetak hiljada ljudi. To je bilo i dovoljno. Oni iza njih videli su provaliju i u punom trku zarili su pete u zemlju, kočeći. Da ne dospeju i sami u nju.”
U misli dolazi naslov “1941.: Godina koja se vraća” Slavka Goldsteina kada malo dalje, misleći na nove generacije, Popović piše: “Oni, naravno, ne slute da 1948. uopšte nije prošla. Da se kalendar zaustavio na njoj. Da su ovo sve samo godišnja doba te iste, nesmenjive godine. Proleće, leto, jesen i zima. Podložni večnoj reprizi.”
Nabrajajući Jasenovac, Treblinku, Auschwitz, Kolimu i Goli otok, Mihailović 1988. piše kako oni koji su sve to preživjeli na žalost znaju da se sve to može, i vjerojatno hoće, još mnogo puta ponoviti. “Optimistička mogućnost ukidanja ovakvih ‘ustanova’ njima mora izgledati smešno i izgleda im smešno. Takvi su na svojoj ožiljnoj koži osetili da su ljudska nadanja u razum u psihotičnim časovima ljudske zajednice ništavne snage i ne žele niko da ih zavarava niti sami ikog da oblaguju”, piše Mihailović. Mi ovdje prebrzo smo sve to dočekali. Koji je onda smisao pisanja i čitanja takvih knjiga? U onome što, prema Mihailovićevim riječima, znaju oni koji su logore ne samo preživjeli, nego ih i u sebi pobijedili, a to je da “u ljudima tu njihovu krvoločnu, demonijačnu stranu treba obeshrabrivati, objavljujući istinu, i punu istinu, o najstrašnijim trenucima ljudske istorije. Ako već neka gnusoba u ljudskoj zajednici, zbog nakazne prirode čovekove, mora da se ponavlja – znaju Solženjicin, Šalamov, Popović – neka se, bar, ne ponavlja kao potpuno ista i neka se ne ponavlja toliko često. Neka njihovi sumanuti naredbodavci i sadistički izvođači imaju makar tu nevolju da ih svaki put moraju iznova izmišljati i na drugi način skrivati. I neka, poput ovih golootočkih, loše spavaju od straha da će se jednog dana, s punim imenima i prezimenima, sve do tančina saznati, a njihovi se sinovi i unuci pitati koga su imali za pretke.”
Nada je slabašna, ali utoliko je više treba njegovati. Zaključujem također riječima Dragoslava Mihailovića: “Zato knjiga ‘Udri bandu’ predstavlja i Miroslavljevo objavljivanje mogućnosti nekakvog ljudskog spasa. Ta mogućnost je, svakako, ograničena dometa i pruža umerenu nadu, ali je bar isto toliko u skladu sa čovekom koliko i zločin.”
